Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-284/07 (J. G.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Decertificirani policajci
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-284/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 284/07, rješavajući apelaciju Jadrana Glavine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadrana Glavine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1324/05 od 10. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž-256/05 od 21. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P. 57/04 od 11. februara 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadrana Glavine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1324/05 od 10. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž-256/05 od 21. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P. 57/04 od 11. februara 2005. godine, u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i član 14. tačka 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Jadran Glavina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Knešpolja, općina Široki Brijeg, kojeg zastupaju Sanja Ilinčić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokatice iz Čitluka, podnio je 11. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1324/05 od 10. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-256/05 od 21. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 57/04 od 11. februara 2005. godine.
2. Ministarstvo unutrašnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) je Rješenjem broj 02-2-31-32/03 od 4. februara 2003. godine utvrdilo da apelantu prestaje radni odnos kod tuženog zbog toga što mu je komesar IPTF-a oduzeo ovlaštenja za vršenje policijske dužnosti.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Općinskom sudu radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa.
4. Presudom Općinskog suda broj P. 57/04 od 11. februara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-256/05 od 21. novembra 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se kao nezakonito poništi Rješenje tuženog broj 02-2-31-32/03 od 4. februara 2003. godine, te da se vrati u radni odnos i da mu se isplati naknada u visini izgubljene plaće u iznosu od 585,59 KM mjesečno, počevši od 1. februara 2003. godine.
5. Općinski sud je utvrdio da se na konkretan slučaj moraju primijeniti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima Zapadnohercegovačkog kantona («Narodne novine ŽZH» broj 9/98; u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjim poslovima). Naime, kako je navedeno u obrazloženju, navedeni zakon se bazira na principima policijske službe iz Petersburške deklaracije u FBiH od 26. aprila 1996. godine, zatim Aneksu 11. Sporazuma o međunarodnim policijskim snagama iz 1995. godine, kao i Komesarskim smjernicama broj IPT-P10/02 od 24. maja 2002. godine. Prema tom zakonu, tuženi je obavezan da postupa i donosi zakonske akte, druge propise i da preduzima radnje iz svojih ovlaštenja. Stoga je, zaključuju sudovi, rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa doneseno na zakonit način, jer se njime zapravo izvršava odluka komesara IPTF-a od 11. decembra 2002. godine i tuženi nije ovlašten da preispituje tu odluku.
6. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1324/05 od 10. oktobra 2006. godine, koju je apelant primio 15. novembra 2006. godine, odbijena je apelantova revizija protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-256/05 od 21. jula 2005. godine. Vrhovni sud je zaključio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo niti da ima drugih povreda postupka. Vrhovni sud je naveo da su sudovi pošli od odredaba prema kojima komesar IPTF-a, u procesu rekonstrukcije policije u Bosni i Hercegovini, vrši konačnu procjenu ko ispunjava standardne uvjete za služenje u rekonstruiranim policijskim snagama u skladu sa međunarodnim principima. U skladu sa tom procjenom, kako je navedeno u obrazloženju, vršit će se certificiranje lica za učešće u policijskim snagama, a lica koja ne budu certificirana neće moći obavljati poslove na bilo kojoj poziciji. Članom VII tačka 3. Ustava Federacije BiH je predviđeno da međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u odnosu na Federaciju BiH i koji čine sastavni dio zakonodavstva FBiH imaju prednost u odnosu na domaće zakonodavstvo.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na rad garantirano Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, budući da je, kako navodi, spriječen da osigura egzistenciju svojoj porodici i, konačno, član 14. tačka 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkom pravima koji garantira presumpciju nevinosti u krivičnim postupcima. Apelant smatra da je MUP morao provesti postupak u kojem bi se, nakon utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, donijela odluka o tome da li postoji osnov da se prekine uposlenje, jer iz odluke-obavijesti IPTF-a, navodno, proizlazi da MUP mora provesti postupak. Suštinu povreda svojih prava apelant vidi u činjenici da mu nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku koji je IPTF vodio, niti da je s tim postupkom uopće bio upoznat. To što je apelant pokrenuo tužbu i učestvovao u postupcima pred redovnim sudovima ne može se tumačiti kao da je imao pravo da iznese svoju odbranu jer su sudovi iznijeli stav da nisu nadležni da ispituju valjanost odluke IPTF-a. U tom smislu, apelant smatra da su sudovi pogrešno zaključili da je rješenje o prestanku radnog odnosa zakonito, budući da protiv njega nikada nije proveden disciplinski postupak, a to što mu je IPTF oduzeo certifikat moglo je poslužiti samo za vođenje disciplinskog postupka i utvrđivanje disciplinske odgovornosti, a ne kao osnov za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa. U vezi s tim, apelant ističe da su sudovi odlučivali o tužbi koja se tiče rješenja o prestanku radnog odnosa, a ne o navodima protiv odluke IPTF-a o decertifikaciji i apelant u tome vidi povredu navedenih ustavnih prava na koja se poziva. Apelant traži da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih ustavnih prava, ukine osporene odluke i dosudi mu troškove apelacije u iznosu od 1.684,80 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ispitujući apelantove navode u kontekstu navedenog stava, Ustavni sud utvrđuje da je apelant tužbom pokrenuo parnični postupak radi poništenja Rješenja tuženog broj 02-2-31-32/03 od 4. februara 2003. godine. To rješenje je vezano za prestanak radnog odnosa koji je okončan osporenim presudama. Sudovi su proveli dokazni postupak saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, te uvidom u isprave na koje se parnične stranke pozivaju kao dokaz, zatim uvidom u odluku IPTF-a, kao i rješenje tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, također, zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos zato što mu komesar IPTF-a nije izdao certifikat. Apelant, također, ističe da protiv njega nije prethodno bio vođen disciplinski postupak. Redovni sudovi su obrazložili da Zakon o unutrašnjim poslovima propisuje da ovlaštenom službenom licu prestaje radni odnos, uz ostale razloge, i u slučaju ako mu se odlukom IPTF-a zabrani rad u policiji, na osnovu čega je i doneseno rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa. Prema mišljenju sudova, u konkretnom slučaju tuženi nije, s obzirom na ovakvu zakonsku odredbu, ni bio obavezan da provede disciplinski postupak, budući da u slučaju neizdavanja certifikata službenom licu, radni odnos prestaje ex lege, što je tuženi samo mogao konstatirati rješenjem o prestanku radnog odnosa. U postupanju povodom odluke o oduzimanju ovlaštenja apelantu da obavlja policijske poslove, tuženi je, kako je navedeno u prvostepenoj sudskoj odluci, obavezan «započeti mjere prestanka radnog odnosa», a sama odluka o prestanku radnog odnosa zavisi od odluke komesara IPTF-a donesene povodom zahtjeva za ponovno razmatranje njegove odluke od 11. decembra 2002. godine. Rješenje tuženog od 4. februara 2003. godine, kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa policijskog djelatnika, je obavezujuće za tuženog i on nije ovlašten da ga preispituje, pa ne postoje razlozi koji bi opravdavali poništavanje tog rješenja zbog nedostatka obrazloženja.
12. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u konkretnom predmetu, prilikom odlučivanja imali u vidu i Aneks 11 Općeg okvirnog ugovora za mir u Bosni i Hercegovini, Sporazum o restrukturiranju policije u Federaciji Bosne i Hercegovine i Petersburšku deklaraciju o Federaciji BiH, a u vezi sa činjenicom da je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno na osnovu akta komesara IPTF-a koje je zasnovano na navedenim aktima međunarodnopravnog karaktera. I konačno, sudovi nisu prihvatili apelantov žalbeni navod o tome da je povrijeđen član 91. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00) jer iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tuženi dokazao da postoji osnov za prestanak radnog odnosa, a to je akt o apelantovoj decertifikaciji koji je donio komesar IPTF-a. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi za svoje odluke dali obrazloženja koja nisu proizvoljna niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, nije ni očigledno da apelant ima «imovinu» koja je zaštićena navedenim članom ili da je osporenim presudama apelantu imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje imovine.
15. Apelant se, također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, član 13. Evropske konvencije ima akcesorni karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantira pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantiranih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, apelant kršenje ovog prava ne vezuje za neko drugo Ustavom BiH utvrđeno pravo, pa ne može zahtijevati ni zaštitu prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je ovaj apelantov navod, ratione materiae, inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Apelant se žali na povredu prava na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i povredu člana 14. tačka 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kao i članom 14. tačka 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima zagarantirano je pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada, odnosno pravo na presumpciju nevinosti. Uživanje ovih prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom na to da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad, te prava na presumpciju nevinosti ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da ovaj dio apelacije odbaci kao nedopušten imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, i odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić