Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-295/07 (M. B.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-295/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 295/07, rješavajući apelaciju Mehmeda Bajraktarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Bajraktarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001649 od 9. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjel u Maglaju, broj P-6/99 od 16. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Bajraktarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je 16. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001649 od 9. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjel u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-6/99 od 16. juna 2006. godine.
2. Apelant je 28. maja 1997. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Fahira Mačkovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate duga u iznosu od 6.000 KM. Apelant je naveo da je sa tuženim krajem 1990. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora. Prema tom ugovoru, apelant je tuženom dao u zakup svoj poslovni prostor koji se nalazi u tržnom centru u Maglaju, a tuženi se istim ugovorom obavezao da će plaćati apelantu zakupninu u mjesečnom iznosu od po 500,00 DEM, porez i sve komunalne usluge (struju, vodu, gradsku čistoću i drugo). Apelant je, dalje, naveo da je tuženi poslovni prostor koristio kao prodavnicu u periodu od 1. januara 1991. godine do 30. marta 1992. godine, a da zakupninu nije platio niti za jedan mjesec.
3. Općinski sud je 16. juna 2006. godine donio Presudu broj P-6/99, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001649 od 9. novembra 2006. godine, kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je prije upuštanja u meritorno odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučivao o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije tuženog i da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je prigovor osnovan. Naime, Općinski sud je uvidom u Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 7. januara 1991. godine utvrdio da su ugovor potpisali apelant kao zakupodavac, s jedne strane, i preduzeće STP «Trend Commerce» p.o. Maglaj (u daljnjem tekstu: preduzeće) kao zakupac, s druge strane, kojeg je zastupao direktor Fahir Mačković, tuženi. Sud je zaključio da je u ovom slučaju primjenjiva odredba člana 5. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada («Službeni list SR BiH» br. 33/87, 12/87 i 30/90) kojom je propisano da se zakup poslovnih prostorija i zgrada zasniva na ugovoru zaključenom između zakupodavca i zakupca. Odredbom člana 10. stav 1. tačka 8. istog zakona propisano je da ugovor o zakupu naročito sadrži mjesto i datum zaključenja ugovora i potpise ugovornih strana. Također, odredbom člana 148. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane, te se njima ne može ugovoriti obaveza za neko treće lice koje nije ugovorna strana. S obzirom na navedeno, Općinski sud je utvrdio da se ne može smatrati da je apelant zaključio predmetni ugovor sa tuženim, jer ga tuženi nije lično potpisao, već kao direktor, odnosno zakonski zastupnik preduzeća. Stoga, prema takvom ugovoru, tuženi ne može biti niti obavezan. Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor tuženog da nije stvarno legitimiran u ovom sporu, jer je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren protiv lica koje nije u ugovornom odnosu sa apelantom, pa, samim tim, nije ni obavezan prema ugovoru o zakupu poslovnih prostorija od 7. januara 1991. godine. Općinski sud je, ne upuštajući se u meritorno raspravljanje, u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Presudu je kao pravilnu potvrdio i Kantonalni sud.
5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je sporni ugovor zaključen između apelanta kao zakupodavca, s jedne strane, i preduzeća kao zakupca, s druge strane, te da su ugovor potpisali zakupodavac lično i zakonski zastupnik preduzeća, direktor tuženog. Zbog toga, ugovor u smislu odredaba člana 148. ZOO-a, u odnosu na tuženog kao fizičko lice, nije proizveo nikakva pravna djelovanja jer tuženi nije ugovorna strana, odnosno nije bio u ugovornom odnosu sa apelantom. Kantonalni sud je, također, utvrdio da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor u vezi sa obavezivanjem tuženog na isplatu iznosa od 6.000 KM sa zakonskim zateznim kamatama, prema članu 140a. Zakona o preduzećima, u situaciji kada je ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen sa preduzećema. U presudi je obrazloženo da je članom 140a. Zakona o preduzećima propisano da, ako jedini dioničar dioničkog društva, jedini član društva sa ograničenom odgovornošću ili jedini vlasnik privatnog preduzeća svojim radnjama ili miješanjem svoje imovine stvara kod drugih privid privrednog identiteta sa preduzećem, odgovara povjeriocima za obaveze preduzeća neograničeno. Kantonalni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na osnovu navedenih odredaba zakona, s obzirom na to da je ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključio sa preduzećem, a ne sa tuženim kao vlasnikom preduzeća. Kantonalni sud je, također, odbio apelantov prigovor da mu je tuženi dužan isplatiti iznos od 6.000 KM prema osnovu stjecanja bez osnova u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, jer je nesumnjivo utvrdio da tuženi nema građanskopravnu legitimaciju u ovom slučaju, a s obzirom na to da nije bio u ugovornom odnosu sa apelantom.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da suđenje nije bilo pravično jer sudovi nisu primijenili odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku, odnosno nisu savjesno cijenili svaki provedeni dokaz posebno i zajedno sa ostalim dokazima. Apelant, također, ističe da je odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženog izvršeno na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelant smatra da provedeni dokazi nesumnjivo potvrđuju da je njegova volja kao zakupodavca bila da predmetni ugovor zaključi sa tuženim kao fizičkim licem, a ne sa preduzećem. Također, imajući puno povjerenje u tuženog, potpisao je sporni ugovor ne provjeravajući je li tuženi ugovor potpisao u ime preduzeća, te ističe da ga tuženi pri zaključivanju ugovora nije upozorio na tu činjenicu zbog čega je kod njega stvorio privid privrednog identiteta sa preduzećem. Stoga, smatra da je tuženi odgovoran i dužan da mu isplati utuženi iznos na ime zakupnine u smislu odredaba člana 140a. Zakona o preduzećima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
10. Redovni sudovi su kao nesporno utvrdili da je apelant ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključio sa preduzećem, a ne sa tuženim kao fizičkim licem. Dalje, utvrdili su da je tuženi ugovor potpisao u ime preduzeća u svojstvu zakonskog zastupnika preduzeća, zatim da je ugovor ovjeren pečatom preduzeća, te da, stoga, ugovor u odnosu na tuženog kao fizičko lice ne proizvodi nikakva pravna djelovanja, tj. ne proizvodi ni prava ni obaveze. Redovni sudovi su, u smislu odredaba člana
148. ZOO-a, utvrdili da tuženi nije pasivno legitimiran u ovom sporu, budući da ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane i da se njime ne može ugovoriti obaveza za treće lice koje nije ugovorna stana. Za svoj zaključak su redovni sudovi, nakon ocjene provedenih dokaza, dali jasne i nedvojbene razloge u osporenim odlukama. Također je dato i iscrpno obrazloženje o neprimjenjivosti člana 140a. Zakona o preduzećima na konkretan slučaj. U obrazloženjima osporenih presuda Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost koja je mogla dovesti u pitanje apelantovo uživanje nekog od ustavnih prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
11. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant je, također, naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima vezanim za član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, u vezi s čim je Ustavni sud dao svoj zaključak u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić