Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3447/07 (R.K., B.K. i G.K)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pozitivna obaveza države da zaštiti život
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3447/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 3447/07, rješavajući apelaciju R.K. i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2 i 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija R.K., B.K. i G.K. podnesena protiv Presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-
Kž-07-000 210 od 8. oktobra 2007. godine, u odnosu na čl. II/3a), II/3d) i II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2 i 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija R.K., B.K. i G.K. podnesena protiv Presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-
Kž-07-000 210 od 8. oktobra 2007. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. R.K., B.K. i G.K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Čedo Niškanović, podnijeli su 17. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-07-000 210 od 8. oktobra 2007. godine. Apelacija je dopunjena 10. januara 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-K-06-
000 505 od 4. aprila 2007. godine Radovan Đurić (u daljnjem tekstu: optuženi) je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400 stav 3 u vezi sa stavom 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 22/00; u daljnjem tekstu: KZRS). Apelante, kao oštećene, sud je uputio da pokrenu parnični postupak radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva.
3. Rješavajući žalbu apelanata kao oštećenih, Okružni sud je donio Presudu broj 011-
0-Kž-07-000 210 od 8. oktobra 2007. godine. Tom presudom je Okružni sud odbio žalbu i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj 071-0-K-06-000 505 od 4. aprila 2007. godine. Sud je obrazložio da je prvostepeni sud izveo dovoljan broj dokaza koji su neophodni za utvrđivanje krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženog. Takođe je istakao da apelanti nisu obrazložili žalbu u pogledu imovinskopravnog zahtjeva. Dalje, u obrazloženju je navedeno «svi saobraćajni vještaci izjasnili su se da ni propisana pratnja za vanredni prevoz u konkretnoj situaciji ne bi mogla da spriječi nastupanje posljedice, jer nepromišljene radnje oštećenog nije bilo moguće predvidjeti, a one su u direktnoj uzročnoj vezi sa nastalom posljedicom, kako to izričito tvrde vještaci Instituta za saobraćaj iz Novog Sada i vještak Vučen Nedjeljko». Dakle, Okružni sud je ocijenio da je žalba apelanata neosnovana.
4. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su sudovi pogrešnim pravnim tumačenjem oslobodili optuženog. Ističu da je optuženi prekršio propise, jer kao profesionalac nije tražio pratnju, i time je prouzrokovao saobraćajnu nesreću u kojoj je smrtno stradao maloljetni sin, odnosno brat apelanata.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2 i 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.
6. Ustavni sud zapaža da se apelanti prvenstveno žale na povredu prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kao i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je lice koje je krivo za smrt njihovog sina, odnosno brata, na slobodi.
7. Ustavni sud treba da utvrdi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16 Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba da djeluje vjerovatno. Shodno članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud naglašava da je obaveza zaštite prava na život shodno članu 2 Evropske konvencije, kom odgovara član II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, pokrenuta kada je došlo do nasilne smrti pojedinca. Pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su nadležni organi u konkretnom slučaju sproveli djelotvornu istragu propisanu zakonom i da li su pokrenuli neophodan postupak protiv počinioca krivičnog djela kako bi ispunili pozitivnu obavezu zaštite prava na život shodno članu 2 Evropske konvencije. Ova obaveza podrazumijeva određeno postupanje u skladu sa zakonom, nezavisno od ishoda tog postupka.
9. Ustavni sud zapaža da su organi javne vlasti u skladu sa svojom pozitivnom obavezom iz člana 2 Evropske konvencije, odnosno II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, postupali shodno optužnici punomoćnika apelanata. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-K-06-000 505 od 4. aprila 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Kž-07-000 210 od 8. oktobra 2007. godine, optuženi je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400 stav 3 u vezi sa stavom 2 KZRS, uz obrazloženje da je sud izveo dovoljan broj dokaza i izvršio analizu svih nalaza saobraćajnih vještačenja. Dakle, organi javne vlasti su sproveli postupak s ciljem da utvrde da li je došlo do nasilne smrti srodnika apelanata i utvrđeno je da je smrt nastupila kao direktna posljedica nepromišljenih radnji oštećenog, a da nema krivične odgovornosti optuženog. Budući da je javna vlast u skladu sa svojom pozitivnom obavezom zaštite života povodom smrti srodnika apelanata sprovela krivični postupak u skladu sa zakonom, nezadovoljstvo apelanata ishodom postupka ne znači i povredu ustavnih prava apelanata.
10. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u pogledu povrede prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa navodima o povredi prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kao i prava na slobodu kretanja iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, apelanti nisu dali bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti su dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao da pokaže da bi zaista moglo da se radi o povredi navedenih prava shodno bilo kom osnovu, niti to proizilazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud, stoga, smatra da su navodi apelanata o tim povredama paušalni. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kao i prava na slobodu kretanja iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Međutim, apelanti se u konkretnom slučaju žale i na odluke donesene u vezi sa krivičnim postupkom koji je vođen protiv Radovana Đurića, a kojim je imenovani oslobođen od optužbe da je počinio predmetno krivično djelo. Naime, apelanti smatraju da su sudovi pogrešnim pravnim tumačenjem oslobodili optuženog. Ističu da je optuženi prekršio propise, jer kao profesionalac nije tražio pratnju, i time je prouzrokovao saobraćajnu nesreću u kojoj je smrtno stradao maloljetni sin, odnosno brat apelanata. U konkretnom slučaju, apelanti u postupku koji osporavaju predmetnom apelacijom nisu niti osumnjičeni niti okrivljeni za krivično djelo, već se njihov zahtjev, kao oštećenih, odnosi na krivični postupak protiv drugog lica. Zbog toga se, opravdano, postavlja pitanje da li se pravo pojedinca da pokrene krivični postupak protiv drugog lica ubraja u djelokrug člana 6 Evropske konvencije.
13. Shodno jezičkom značenju, član 6 Evropske konvencije u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može da se smatra «žrtvom» u smislu člana 6 Evropske konvencije. Dakle, obrnuto tumačenje člana 6 Evropske konvencije, shodno kom bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).
14. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6 stav 1 Evropske konvencije nije primjenljiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6 Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni, ratione materiae, sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 st. 2 i 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će apelacija da se odbaci ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić