Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2617/07 («MEPROS» d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2617/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 2617/07, rješavajući apelaciju «MEPROS» d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «MEPROS» d.d. Sarajevo podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000538 od 12. jula 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-196/04 od 20. decembra 2005. godine i rješenja Općinskog suda Sarajevo, broj IP-5245/02 od 12. januara 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. «MEPROS» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-
000538 od 12. jula 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-196/04 od 20. decembra 2005. godine i rješenja Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj IP-5245/02 od 12. januara 2004. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda I u Sarajevu, broj IP-5245/02 od 14. novembra 2002. godine, određeno je izvršenje pravosnažne presude Višeg suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Viši sud), broj PS-4547/90 od 23. aprila 1991. godine, prema RMK Zenica JP «Žica» Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) na način, visini i u obimu kako je navedeno u rješenju.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj IP-5245/02 od 12. januara 2004. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Kantonalnog suda, broj Pž-196/04 od 20. decembra 2005. godine, usvojen je prigovor izvršenika, rješenje o izvršenju broj IP-5245/02 od 14. novembra 2002. godine u cijelosti stavljeno van snage i ukinute sve provedene radnje, te je prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja od 12. novembra 2002. godine odbačen kao neblagovremen.
4. U obrazloženju rješenja Općinskog suda, broj IP-5245/02 od 12. januara 2004. godine, navedeno je da, cijeneći navode izvršenika, utvrđeno da je od dana donošenja pravosnažne sudske odluke u predmetu (presuda Višeg suda, broj PS-4547/90 od 23. aprila 1991. godine, koja je postala pravosnažna 22. juna 1991. godine) pa do podnošenja prijedloga za izvršenje od strane apelanta (12. novembra 2002. godine) protekao rok duži od 10 godina. Općinski sud je dalje naveo da nije cijenio navode apelanta istaknute u odgovoru na prigovor da zbog nesavladivih prepreka u periodu od 6. aprila 1992. do 20. aprila 1996. godine sudskim putem nije mogao tražiti izvršenje i da u tom periodu rokovi zastare nisu tekli, jer je Općinski sud radio tokom cijelog rata i nije bilo zastoja u radu, te samim tim su tekli i svi rokovi, odnosno, nije bilo zastoja zastarijevanja.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je u ovoj pravnoj stvari nastupila apsolutna zastara potraživanja, jer je prema stanju spisa, protekao rok od 10 godina propisan članom 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93, «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) od pravosnažnosti presude Višeg suda do podnošenja prijedloga za izvršenje na osnovu ove izvršne isprave. Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani i žalbeni prigovori apelanta da prijedlog za izvršenje nije mogao biti podnesen u roku od 10 godina od pravosnažnosti presude zbog nesavladivih prepreka, jer je apelant imao mogućnost nakon prestanka ovih prepreka da prijedlog podnese u zakonom određenom roku, a ne tek 12. novembra 2002. godine, te je stoga pravilan zaključak pvostepenog suda da u ovoj pravnoj stvari nije moglo biti odlučeno primjenom člana 383. navedenog Zakona.
6. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000538 od 12. jula 2006. godine, odbačena je revizija apelanta protiv rješenja Kantonalnog suda, uz obrazloženje da revizija kao vanredan pravni lijek nije dopuštena protiv rješenja donesenog u izvršenom postupku.
7. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, rješenjem Općinskog suda, broj IP-5245/02 od 12. januara 2004. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Kantonalnog suda, broj Pž-196/04 od 20. decembra 2005. godine, stavljeno je van snage predmetno rješenje o izvršenju i ukinute sve provedene radnje, te je prijedlog apelanta za izvršenje presude Višeg suda odbačen kao neblagovremen, jer je podnesen nakon isteka roka od 10 godina propisanim članom 379. stav 1. ZOO. Apelantova revizija je odbačena pobijanim rješenjem Vrhovnog suda, s obzirom da revizija kao vanredni pravni lijek nije dozvoljena u izvršnom postupku.
11. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je članom 379. stav 1. ZOO propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina, te da su Kantonalni i Općinski sud ocijenili da ratno stanje u konkretnom slučaju nije predstavljalo nesavladivu prepreku da apelant sudskim putem zahtijeva ispunjenje obveze, jer je sve vrijeme trajanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Općinski sud radio tokom rata i obavljao sve svoje sudske funkcije, pa njegovo trajanje ne zaustavlja tok zastarijevanja. Dakle, redovni sudovi su obustavili izvršni postupak iz formalnih razloga, s obzirom da prijedlog za izvršenje nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti prijedloga za izvršenje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prijedlog za izvršenje ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja takvog prijedloga, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-
329/05 od 26. aprila 2005. godine, dostupna www.ustavnisud.ba). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem prijedloga za izvršenje Općinskom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio prijedlog za izvršenje, na temelju koga redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer prijedlog za izvršenje nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić