Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-769/09 (N.N.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-769/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 769/09, rješavajući apelaciju N.N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.N., podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 13 0 U 000107 08 od 15. decembra 2008. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 18.05/2-P 85/08 od 11. marta 2008. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Doboj, kancelarija Derventa, broj 05-050-14-193-1/02 od 20. augusta 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. N.N. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 16. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 13 0 U 000107 08 od 15. decembra 2008. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 18.05/2-P 85/08 od 11. marta 2008. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Doboj, kancelarija Derventa (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-14-
193-1/02 od 20. augusta 2007. godine. Istovremeno, apelantica je zatražila da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi zabranila Republici Srpskoj, Ministarstvu, Ministarstvu odbrane BiH, Zajedničkom štabu OS BiH i Generalštabu VRS raspolaganje stanom u Derventi, ulica Njegoševa broj 46, stan broj 6, prvi sprat, površine 61m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a posebno njegovo otuđenje, opterećenje i svako drugo raspolaganje predmetnim stanom do okonačanja postupka po apelaciji.
2. Odlučujući po zahtjevu apelantice od 11. marta 2002. godine, za vraćanje u posjed predmetnog stana, Odsjek je donio zaključak, broj 05-050-14-193-1/02 od 20. augusta 2007. godine, kojim je zahtjev odbacio kao neblagovremen.
3. Apelantica je protiv zaključka Odsjeka, broj 05-050-14-193-1/02 od 20. augusta 2007. godine izjavila žalbu, ali je Ministarstvo donijelo rješenje, broj 18.05/2-P 85/08 od 11. marta 2008. godine, kojim je odbilo njenu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje.
4. Rješavajući u upravnom sporu koji je apelantica tužbom pokrenula protiv rješenja Ministarstva, broj 18.05/2-P 85/08 od 11. marta 2008. godine, Okružni sud donio je presudu, broj 13 0 U 000107 08 od 15. decembra 2008. godine, kojom je odbio tužbu apelantice kao neosnovanu. Okružni sud je obrazložio da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/98, 12/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat kod Ministarstva bio 19. april 2000. godine, a kod Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) 19. juni 2000. godine. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o prestanku primjene krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat na uništenom i oštećenom stanu bio 29. juni 2002. godine. Na temelju navedenog, Okružni sud je zaključio da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno odlučili kada su zahtjev apelantice odbacili kao neblagovremen, obzirom da je apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela 11. marta 2002. godine, a isti se ne može svrstati u kategoriju uništenih ili oštećenih stanova.
5. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1. uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, odredbom člana 16. Zakona o prestanku primjene krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stanova je 19. april 2000. godine kod Ministarstva, odnosno 19. juni 2000. godine kod Komisije, a članom 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene propisano je da izuzetno od odredbe člana 16. ovog Zakona nosioci stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu mogu podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, tj. do 29. juna 2002. godine. Budući da je apelantica 11. marta 2002. godine podnijela zahtjev za povrat stana, te da je utvrđeno da stan ne spada u kategoriju uništenih i oštećenih stanova, slijedi da je zahtjev podnesen nakon isteka rokova iz gore citiranih članova, pa je isti odbačen kao neblagovremen.
9. Da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine.
10. Kako apelantica nije podnijela blagovremeno zahtjev za povrat predmetnog stana, niti je uspjela opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem zahtjeva Odsjeku, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev, na temelju kojeg nadležni organi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić