Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-910/08 (D.P.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-910/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 910/08, rješavajući apelaciju D.P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija D.P. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-
06-000 600 od 18. januara 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-327/05 od 29. novembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj Rs: 50/01 od 23. februara 2005. godine zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. D.P. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Teslića, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 24. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 600 od 18. januara 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-327/05 od 29. novembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs: 50/01 od 23. februara 2005. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs: 50/01 od 23. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-327/05 od 29. novembra 2005. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantkinjina tužba koju je podnijela protiv Opštinskog suda za prekršaje Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelantkinja je tužbom zahtijevala da sud utvrdi da joj nije prestao radni odnos kod tuženog i da se tuženi obaveže da je vrati na posao, raspoređujući je na ranije radno mjesto, u skladu sa njenim stručnim i radnim sposobnostima kao i mogućnostima tuženog. Takođe je zahtijevala da joj tuženi nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 12. oktobra 1992. godine do povratka na posao, sa zateznom zakonskom kamatom počevši od dana dospijeća svake dospjele neisplaćene plate do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istim rješenjem odbačen je kao nedozvoljen apelantkinjin zahtjev za uplatu stope doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje zbog apsolutne nenadležnosti suda.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantkinja za povredu svojih prava, koju je učinio tuženi, saznala u trenutku prestanka njenog radnog angažovanja, odnosno 12. oktobra 1992. godine, a tužbu je podnijela prvostepenom sudu tek 22. maja 2001. godine. Zbog apelantkinjinog pasivnog držanja, Osnovni sud je zaključio da apelantkinja, bez obzira na činjenicu da joj nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, niz godina nije bila zainteresovana da radi kod tužene. Takođe, Osnovni sud je uzeo u obzir i činjenicu da zbog ratnih događanja apelantkinja nije mogla da traži zaštitu sve do 19. juna 1996. godine kao dana formalnog ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja u Republici Srpskoj. Međutim, od tog dana pa nadalje, Osnovni sud navodi da nije bilo zapreka da apelantkinja podnošenjem prigovora zatraži internu zaštitu kod tuženog. Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjene procesne pretpostavke iz člana 83 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90; u daljnjem tekstu: ZOPRO) za ostvarivanje sudske zaštite, odnosno da je tužba neblagovremena jer je podnesena nakon što je protekao zakonom propisani prekluzivni rok. Vezano za razloge odbacivanja apelantkinjine tužbe u odnosu na njen zahtjev da joj se uplate doprinosi za penziono i invalidsko osiguranje za sporni period, sud je u konkretnom slučaju zaključio da se radi o sporu o kom, u smislu odredbi čl. od 20 do 41 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS» broj 32/00), postupak vodi i odlučuje nadležni upravni organ u upravnom postupku.
4. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 600 od 18. januara 2008. godine odbio apelantkinjinu reviziju ocijenivši da je stanovište nižestepenih sudova pravilno i zakonito. Vrhovni sud je istakao da je apelantkinja već od 12. oktobra 1992. godine morala da zna da joj je povrijeđeno pravo, jer od tada nije radila i nije ostvarivala prava na osnovu rada. Dalje je u obrazloženju navedeno da apelantkinja od tuženog nije tražila internu zaštitu tog prava, a sudsku zaštitu je zatražila tek nakon što je prošlo devet godina od kada je prestala da radi, odnosno četiri godine od prestanka ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti. Stoga je apelantkinjina tužba u konkretnoj pravnoj stvari neblagovremena saglasno odredbi člana 83 stav 1 ZOPRO-a, jer je podnesena nakon što je protekao rok od 15 dana od dana saznanja za povredu prava, odnosno od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti.
5. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo da ne bude diskriminisana iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
7. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu dopustivosti predmetnih apelacionih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u predmetu Ustavnog suda broj AP 683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine (odluka dostupna na www.ustavnisud.ba).
8. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja, nepodnošenjem prigovora tuženom, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te redovni sudovi u postupku u kom su donesene osporene odluke nisu mogli meritorno da odlučuju o apelantkinjinoj tužbi jer nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić