Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1242/08 (B. B.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1242/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine u predmetu broj AP 1242/08, rješavajući apelaciju Branislava Bere, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Bere podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-

Kž-08-000 036 od 10. marta 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislav Bera (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada podnio je 25. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-08-000 036 od 10. marta 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-K-06-

000 254 od 16. novembra 2007. godine, optuženi Duško Ivić i Slobodanka Grujić Timarac (u daljnjem tekstu: tuženi) su na osnovu člana 290 stav 1 tačka A. Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 50/03; u daljnjem tekstu: ZKP), oslobođeni optužbe da su počinili krivično djelo, i to Duško Ivić neovlašćeno odavanje profesionalne tajne iz člana 173 stav 1 Krivičnog zakona RS ("Službeni glasnik RS" broj 49/03; u daljnjem tekstu: KZ RS) i krivično djelo falsifikovanja službene isprave iz člana 379 stav 2 KZ RS, a optužena Slobodanka Grujić Timarac krivično djelo neovlašćenog odavanja profesionalne tajne iz člana 173 stav 1 KZ RS i krivično djelo falsifikovanja službene isprave iz člana 379 stav 1 KZ RS. Na osnovu člana 108 stav 3 ZKP apelant je, kao oštećeni, radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnicu.

3. Rješavajući žalbu Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) i apelanta kao oštećenog protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Kž-08-000 036 od 10. marta 2008. godine kojom je žalba Okružnog tužilaštva odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda. Žalba apelanta u odnosu na imovinskopravni zahtjev je odbijena kao neosnovana, a u preostalom dijelu je odbačena kao nedopuštena.

4. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz čl. 1, 2, 7, 8, 10, 12, 28 i 29 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Deklaracija), te čl. 10, 13, 16, 23, 45 i 48 Ustava Republike Srpske.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.“

6. Sporno pitanje u konkretnom slučaju je da li je osporenom presudom donesenom u krivičnom postupku protiv trećih lica, a u kom je apelant imao status oštećenog, povrijeđen član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Postavlja se, dakle, pitanje da li apelant u ovom slučaju uživa zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koja priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.

7. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su odlučivali o krivičnoj odgovornosti trećih lica, a apelant se, kao oštećeni, žali na sudske odluku kojima su ta lica oslobođena od optužbe. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 6 Evropske konvencije u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo onome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može da se smatra «žrtvom» u smislu člana 6 Evropske konvencije. Shodno tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kom bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži da se utvrdi osnovanost krivične optužbe protiv drugog lica ili ko je na drugi način zainteresovan za rezultat tog krivičnog postupka, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Iz navedenog proizilazi da član 6 stav 1 Evropske konvencije nije primjenljiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6 Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije vezani za povredu prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Apelant se, takođe, žali da su osporenim odlukama povrijeđeni čl. 10, 13, 16, 23, 45 i 48 Ustava Republike Srpske. U vezi sa apelantovom tvrdnjom, Ustavni sud naglašava da prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Shodno tome, predmetna apelacija je u odnosu na navodne povrede Ustava Republike Srpske ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Sem toga, apelant navodi i povredu prava iz Deklaracije. Imajući u vidu ovakve apelantove navode, Ustavni sud podsjeća da, u pogledu primjene Deklaracije, ova deklaracija nije pravno obavezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 17/01). Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se, shodno članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Deklaraciji. Budući, dakle, da prava iz čl. 1, 2, 7, 8, 10, 12, 28 i 29 Deklaracije, na koja se apelant u konkretnom slučaju poziva, nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1242/08 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio