Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1276/08 (M.K.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1276/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 1276/08, rješavajući apelaciju M.K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija M.K. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 018-0-Rev-
07-000 299 od 7. marta 2008. godine zbog toga što nisu iscrpljenipravni lijekovi mogući prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. M.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 018-0-Rev-07-000 299 od 7. marta 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs: 69/01 od 29. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-850/05 od 11. maja 2006. godine, apelantova tužba je odbačena kao neblagovremena. Apelant je tužbom tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos u «Niskogradnji» a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi). Takođe je tražio da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao na radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima i mogućnostima tuženog, zatim da mu tuženi naknadi izgubljenu dobit u periodu od kada nije radio pa do povratka na posao, sa pripadajućom zakonskom kamatom, kao i da izvrši uplatu doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje.
3. U obrazloženju svog rješenja Okružni sud je naveo da je članom 80 stav 2 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, propisano da radnik, s ciljem zaštite svojih prava iz radnog odnosa, ima pravo da u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je radnik saznao za povredu tog prava, podnese prigovor nadležnom organu u preduzeću. Dalje je navedeno da je članom 83 stav 1 istog zakona propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u preduzeću ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, ima pravo u narednom roku od 15 dana da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Sud je naveo da je apelantu radno angažovanje kod tuženog prestalo 6. septembra 1993. godine, da je radnu knjižicu primio 4. maja 1996. godine, tako da je već tada imao saznanje o povredi prava iz radnog odnosa, bez obzira na to što mu nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa. S obzirom na to da se apelant nakon 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske objavljene u «Službenom glasniku Republike Srpske» broj 15/96 ukinuto ratno stanje i kada su prestali opravdani razlozi da traži zaštitu svojih prava, nije obratio nadležnom organu tuženog, a da je tužbu sudu podnio tek 1. juna 2001. godine, sud je ocijenio da je, u smislu navedenih zakonskih odredbi, predmetna tužba neblagovremena.
4. Protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-850/05 od 11. maja 2006. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Rješenjem broj 018-0-Rev-07-000 299 od 7. marta 2008. godine odbio apelantovu reviziju.
5. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
7. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova), ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelantova tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Osnovnog suda od 29. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 11. maja 2006. godine, odbačena kao neblagovremena. Zatim je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.
9. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zakonitosti prestanka apelantovog radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom na to da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo o tom pitanju, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno da podnese tužbu ili da opravda nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i Odluka broj AP 683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno, van roka, podnio tužbu na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić