Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2398/08 (G. M.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2398/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 2398/08, rješavajući apelaciju Gordane Marković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Marković podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-
07-001 325 od 27. maja 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom broj P-810/05 od 30. marta 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Marković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 325 od 27. maja 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-810/05 od 30. marta 2007. godine.
2. Apelantica je 12. oktobra 2005. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv Općine Visoko (u daljnjem tekstu: tužena) kojom je tražila da se ponište rješenja općinskog načelnika Općine Visoko, broj 01/2-02-320/05 od 17. juna 2005. godine i broj 01/2-352/05 od 30. juna 2005. godine.
3. Općinski sud je rješenjem broj P-810/05 od 30. marta 2007. godine koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 325 od 27. maja 2008. godine odacio apelantičinu tužbu kao neblagovremenu. Stavom drugim prvostepenog rješenja obavezana je apelantica da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 720,00 KM u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom izvršenja. Sud je apelantovu tužbu odbacio primjenjujući odredbe člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 13/98) kojim je određeno da protiv rješenja rukovoditelja organa uprave odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je u rješenju tužene od 30. juna 2005. godine navedeno da se protiv navednog rješenja može pokrenuti spor pred nadležnim sudom u roku od 30 dana od dana prijema rješenja. S obzirom da je punomoćniku apelantice rješenje od 30. juna 2005. godine dostavljeno 4. jula 2005. godine, a da je tužba podnijeta 12. oktobra 2005. godine, sud je zaključio da apelantica nije podnijela tužbu u zakonskom roku koji je prekluzivan, već je tužbu podnio nakon proteka zakonskog roka.
4. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnem tekstu: Evropska konvencija). Suštinu povrede svojih prava apelantica vidi u tome što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, a trebali su primjeniti odredbu člana 103. Zakon o radu, kojom je propisano da rok za podnošenje tužbe iznosi godinu dana.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, nadležni sudovi su odbacili tužbu apelantice kao neblagovremenu, budući da nije podnesena u roku predviđenom 137. Zakona o radnim odnosima. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine prestao da važi 31. decembra 2004. godine u smislu odredbi Zakona o državnoj službi, ali da, član 65. stav 9. Zakona o državnoj službi, kako je to pravilno konstatovao Kantonalni sud, predviđa isti rok za ostvarivanje sudske zaštite kao i član 137. Zakona i radnim odnosima, odnosno, da se protiv odluke rukovoditelja organa uprave zaštita kod nadležnog suda može tražiti u roku od 30 dana. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da pobijanim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o tužbi apelantice radi poništenja rješenja općinskog načelnika Općine Visoko, broj 01/2-
02-320/05 od 17. juna 2005. godine i broj 01/2-352/05 od 30. juna 2005. godine, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić