Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-405/07 (S. D.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-405/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 405/07, rješavajući apelaciju Slobodana Dobraša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Dobraša, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-503/04 od 13. oktobra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Dobraš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Branislav Kosić, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-503/04 od 13. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-777/03 od 29. decembra 2003. godine, obavezan je tuženi «Jelšingrad» Fabrika alatnih mašina AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu i tužiteljima Mlađenki Blagojević, Nedeljki Tešanović, Petru Ostojiću, Pavi Mišlickiju, Novaku Arambašiću, Miloradu Đakušiću i Goranu Tomiću, na ime neisplaćenih plata iz 2001. godine sa dospjelom kamatom isplati iznose pobliže određene u dispozitivu presude. Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu plata iz 2002. godine, isplatu regresa za 2000., 2001. i 2002. godinu, te isplatu jubilarne nagrade.

3. Odlučujući o žalbi tuženog i apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda, broj RS-

777/03 od 29. decembra 2003. godine, Okružni sud je donio presudu, broj Ž-503/04 od 13. oktobra 2006. godine, kojom je usvojio žalbu tuženog i ukinuo prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, tako što je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca odbacio kao neblagovremen. Istom presudom odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta.

4. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno, da je mjerodavno pravo za razrješenje predmetnog spora Zakon o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), i da prema članu 105. navedenog zakona radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava i to u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Shodno tome, kako je nadalje navedeno u presudi, radnik može ostvariti sudsku zaštitu kada je za to ispunjena procesna pretpostavka koja se tiče blagovremenosti tužbe. S obzirom da apelant i ostali tužitelji traže isplatu plata i regresa za 2001. godinu, a kako se radi o obročnim davanjima koja dospijevaju svakog mjeseca za prethodni (plate), odnosno najkasnije istekom godine za koji je utvrđen (regres), po mišljenju Okružnog suda, apelant i ostali tužitelji su bili dužni tužbu za zaštitu svojih prava podnijeti sudu u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava na isplatu ovih potraživanja. Zaključeno je da su tužbe apelanta i ostalih tužitelja u dijelu kojim potražuju isplatu plaća i regresa za 2001. godinu neblagovremene, s obzirom da su podnesene u martu 2003. godine.

5. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je Okružni sud zasnovao odluku na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, primjenivši odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu i subjektivni rok od jedne godine, a trebao je primjeniti objektivni rok od 3 godine obzirom da se radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: „1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, a što proizilazi i iz navoda apelacije, apelant osporava dio presude Okružnog suda kojom je preinačena prvostepena presuda i tužbe apelanta i ostalih tužitelja pravosnažno odbačene kao neblagovremene budući da nisu podnesene u roku predviđenim članom

105. Zakona o radu. Odredbom člana 105. stav 1. Zakona o radu propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, a pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu. Odredbom stava 2. istog člana predviđeno je da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu svog prava nadležnom sudu, u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene povrede. S obzirom da apelant nije postupio prema navedenim odredbama, jer je saznanje za povredu svojih prava imao svakog mjeseca kada mu plata nije isplaćena, odnosno najkasnije istekom godine za koju potražuje regres za godišnji odmor, a tužbu u predmetnoj parnici je podnio u martu 2003. godine, to je, kako zaključuje Okružni sud, tužba apelanta, u dijelu kojim apelant traži isplatu plaća i regresa za 2001. godinu, podnesena po proteku zakonom propisanog roka, pa je odbačena kao neblagovremena,.

9. Dakle, osporenom odlukom redovnog suda u dijelu kojim apelant traži isplatu plaća i regresa za 2001. godinu nije odlučeno o isplati novčanog potraživanja iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluke Ustavnog suda br. AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine i AP 1310/06 od 15. februara 2007. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno, van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sud nije mogao meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-405/07 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio