Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3911/08 (S. L.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3911/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 3911/08, rješavajući apelaciju Svetozara Lazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svetozara Lazića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-284/04 od 3. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj U-272/03 od 15. marta 2004. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona Zenica, broj 12-23-1585/01 od 30. oktobra 2003. godine i Rješenja Službe za urbanizam, obnovu, stambene i komunalne poslove općine Maglaj, broj 03/1-372-767/99 od 9. januara 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Svetozar Lazić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Enis Muhamedović, advokat iz Žepča, podnio je 18. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-284/04 od 3. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-272/03 od 15. marta 2004. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona Zenica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-23-1585/01 od 30. oktobra 2003. godine i Rješenja Službe za urbanizam, obnovu, stambene i komunalne poslove općine Maglaj (u daljnjem tekstu: Služba), broj 03/1-372-767/99 od 9. januara 2002. godine.

2. Rješenjem Službe, broj 03/1-372-767/99 od 9. januara 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 12-23-1585/01 od 30. oktobra 2003. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Maglaju, ulica Aleja Ljiljana, objekat T-1, sprat III, sta broj 11 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju svog rješenja Služba je navela da je prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99) rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim bio 4. juli 1999. godine, odnosno za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. S obzirom da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 29. septembra 1999. godine, Služba je navela da je, smislu navedenih zakonskih odredbi, zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana u posjed neblagovremen.

3. Protiv rješenja Ministarstva, broj 12-23-1585/01 od 30. oktobra 2003. godine, apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je presudom, broj U-272/03 od 15. marta 2004. godine, odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.

4. Vrhovni sud, odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Kantonalnog suda, broj U-272/03 od 15. marta 2004. godine, donio je presudu, broj Už-284/04 od 3. septembra 2008. godine, kojom je žalba apelanta odbijena.

5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz Aneksa 4. i 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te član 2. tačka 11. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01) propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 29. septembra 1999. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3911/08 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio