Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3931/08 (S. R.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3931/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 3931/08, rješavajući apelaciju Slavke Radulović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavke Radulović podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0- Gvlž-08-000 012 od 30. oktobra 2008. godine i broj 011-0-Gvl-08- 000 003 od 21. aprila 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavka Radulović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada, podnijela je 22. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gvlž-08-000 012 od 30. oktobra 2008. godine i broj 011-0-Gvl-08-000 003 od 21. aprila 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-7/05 od 23. decembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 011-0-Z-06-000 145 od 30. oktobra 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se donese presuda kojom bi se utvrdilo da je bila u radnom odnosu kod tuženog «Kozara-Razvoj» D.O.O. Ravnice – Novi Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) u periodu od 14. oktobra 2003. godine do 20. maja 2004. godine u trajanju od 7 mjeseci i 6 dana, te da je obaveza tuženog da na isplaćenu platu u tom periodu uplati odgovarajuće doprinose kao i da joj isplati iznos dospjelih novčanih potraživanja u iznosu od 1.660,90 KM. Apelantica je obavezna da na ime troškova parničnog postupka isplati tuženom iznos do 970,30 KM.
3. Apelantica je, 24. decembra 2007. godine, podnijela prijedlog za ponavljanje parničnog postupka okončanog presudom Osnovnog suda, broj RS-7/05 od 23. decembra 2005. godine, koji je Okružni sud odbio rješenjem, broj 011-0-Gvl-08-000 003 od 21. aprila 2008. godine, potvrđenim rješenjem istog suda, broj 011-0-Gvlž-08-000 012 od 30. oktobra 2008. godine, zaključivši da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za ponavljanje postupka iz člana 255. stav 1. tačka 6. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske.
4. Nezadovoljna navedenim odlukama apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu navodeći da osporava rješenja Okružnog suda kojim je odbijen njen prijedlog za ponavljanje postupka, jer smatra da joj je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
6. Obzirom da apelantica osporava isključivo rješenja redovnih suda kojima je odbijen njen prijedlog za ponavljanje postupka, Ustavni sud mora prvo riješiti pitanje primjenivosti člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je članom 6. stav 1. Evropske konvencije, koji u svojoj prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“. Iz navedenog je vidljivo da je uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da su se utvrđivala građanska prava i obaveze, odnosno osnovanost krivične optužbe u postupku koji se okončao odlukama koje se osporavaju apelacijom. Stoga se, u ovom slučaju postavlja pitanje da li se povodom prijedloga za ponavljanje postupka utvrđuju građanska prava i obaveze apelantice i da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u takvim situacijama, obzirom da apelantica osporava rješenje Okružnog suda kojim je odbijen njen prijedlog za ponavljanje postupka.
7. Ustavni sud podsjeća na svoju konstantnu praksu, kao i na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u situaciji kada se apelacija podnosi protiv odluke suda kojom je odbijen zahtijev za obnovu postupka. S tim u vezi, zauzet je stav da se prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne mogu garantovati u situacijama kada je zahtijev za obnovu postupka odbijen, odnosno kada isti nije rezultirao novim suđenjem, jer se u takvim slučajevima nije radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza koje zahtijeva član 6. stav 1, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva ili osnovanosti krivčne optužbe), već se samo raspravljalo o tome da li su ispunjeni uvjeti za novo suđenje ili ne. Takva je situacija i u ovom predmetu, jer Okružni sud prilikom odbijanja prijedloga apelantice za ponavljanje postupka nije ulazio u meritum slučaja koji je okončan presudom Osnovnog suda, broj RS-7/05 od 23. decembra 2005. godine.
8. Stoga, Ustavni sud smatra da se član 6. stav 1. Evropske konvencije ne može primjeniti na postupak okončan rješenjima Okružnog suda, broj 011-0-Gvlž-08-000 012 od 30. oktobra 2008. godine i broj 011-0-Gvl-08-000 003 od 21. aprila 2008. godine, budući da se u tom slučaju apelantičin prijedlog za ponavljanje postupka pokazao kao nedjelotvoran pravni lijek, jer nije rezultirao novim suđenjem u kome bi se odlučivalo u meritum predmeta. U pomenutom postupku samo se utvrđivalo da li su ispunjeni uvjeti koji bi mogli dovesti do novog suđenja, te je stoga apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka nije odlučivalo ni o pravu apelantice na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić