Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2539/06 (S. R.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Pritvor
- Dokazni postupak
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-2539/06
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2539/06, rješavajući apelaciju Senahida Rustemovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3, te člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Senahida Rustemovića.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa lišavanjem slobode Senahida Rustemovića nakon pravosnažnosti Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-59/05 od 22. februara 2006.
godine do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.
Odbija se kao neosnovana apelacija Senahida Rustemovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07-0-Kž-06-000276 od 15. juna 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-59/05 od 22. februara 2006.
godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Senahid Rustemović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 30. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000276 od 15. juna 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-59/05 od 22. februara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 17. novembra 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. novembra 2008. godine, Vrhovni sud 28. novembra 2008. godine, a Tužilaštvo nije dostavilo odgovor.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 6. aprila 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Kantonalnog suda broj K-59/05 od 22. februara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000276 od 15. juna 2006. godine, apelant je kao prvooptuženi proglašen krivim za izvršenje krivičnog djela navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Slijedom navedenog, apelantu je izrečena kazna od tri godine zatvora. U skladu sa odredbom člana 57. stav 1. KZFBiH, u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. novembra 2005. godine pa nadalje. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), oštećene su sa imovinskopravnim zahtjevom upućene na parnicu.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, u odnosu na radnje izvršenja krivičnog djela, proveo dokazni postupak saslušanjem oštećenih u svojstvu svjedoka I.S., S.M., M.H. i R.M., te sedam drugih svjedoka optužbe. Apelant je iznio svoju odbranu, ali nije predložio saslušanje svjedoka u svoju korist, već je odbrana predložila samo saslušanje apelanta i drugooptužene na okolnosti koje su im optužnim aktom stavljene na teret (zapisnik o glavnom pretresu od 20. februara 2006. godine, 105. stranica). Sud je, također, naveo da je uz saglasnost optužbe i odbrane, u smislu člana 288. ZKP, pročitao iskaze oštećene E.B. i svjedoka I.M. i M.S., te da je izvršio uvid u niz materijalnih dokaza. Obrazlažući iscrpno provedene dokaze, Kantonalni sud je utvrdio da dokazi pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti jasno upućuju na zaključak da je apelant u vremenskom periodu od maja do kraja oktobra 2005. godine, zajedno sa Fatimom Rustemović (u daljnjem tekstu: drugooptužena), u svom stambenom i ugostiteljskom objektu zvanom «Las Vegas», koristeći teške imovinske prilike djevojaka S.M., I.S., te malodobnih E.B. i M.H., djevojkama ponudio posao konobarica za dnevnicu od 25,00 KM, besplatan smještaj i hranu, što su one i prihvatile. Sud je, također, utvrdio da su apelant i drugooptužena od djevojaka zahtijevali da piju i plešu sa gostima, te da neodređenom broju muških klijenata pružaju seksualne usluge. Kantonalni sud je utvrdio da su apelant i drugooptužena naplaćivali ove usluge od klijenata, a novac u cijelosti zadržavali za sebe. Kantonalni sud je zaključio da su apelant i drugooptužena postupali sa direktnim umišljajem. Naime, prema mišljenju suda, nesporno je dokazano da su bili svjesni svog djela i da su htjeli njegovo izvršenje, te da su na taj način u svojim radnjama ostvarili obilježje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret.
8. Prilikom odlučivanja o kazni, Kantonalni sud je naveo da je prije svega imao u vidu svrhu kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH, te odredbu člana 49. KZFBiH, kao i sve okolnosti koje utječu na visinu kazne. S tim u vezi, sud je od olakšavajućih okolnosti cijenio činjenicu da su apelant i drugooptužena porodični ljudi, roditelji jednog djeteta, i da su zrelije životne dobi, a od otežavajućih okolnosti apelantovu dosadašnju osuđivanost i upornost koju su optuženi izrazili prilikom izvršenja djela. Ocijenivši olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su utvrđene u odnosu na apelanta i drugooptuženu, Kantonalni sud im je izrekao kaznu zatvora od po tri godine.
9. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je naveo da, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, ovaj sud smatra da u prvostepenom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP, utvrđujući da je izreka presude razumljiva i da nije protivrječna sama sebi ili razlozima presude. Nadalje, u dijelu žalbe koji se odnosi na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da je apelant u žalbi predložio saslušanje 13 svjedoka, provođenje dokaza vještačenjem i provođenje određenih materijalnih dokaza. Međutim, sud je utvrdio da žalba pri tome ne ukazuje koje bi se činjenice trebale dokazati tim dokazima, niti sadrži razloge zbog čega ti dokazi nisu bili predloženi u toku prvostepenog postupka u skladu sa članom 310. stav 4. ZKP. Osim navedenog, Vrhovni sud je konstatirao da su apelant i njegov branilac imali mogućnost da predlože izvođenje ovih dokaza i u prvostepenom postupku, ali da su oni u toj fazi postupka predložili samo saslušanje apelanta i drugooptužene na okolnosti koje su im optužnim aktom stavljene na teret. Stoga, Vrhovni sud nije prihvatio ovaj apelantov žalbeni prijedlog, cijeneći pri tome i činjenicu da je u prvostepenom postupku proveden veliki broj drugih dokaza. Vrhovni sud je, također, zaključio da je prvostepeni sud pažljivo analizirao sve provedene dokaze, te da je ocjenu iskaza oštećenih i drugih svjedoka pravilno izvršio, uzevši u obzir i materijalne dokaze, ocijenivši svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi.
10. Apelant i drugooptužena su se nalazili u pritvoru koji je određen Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj Kri-83/05 od 2. novembra 2005. godine. Nakon donošenja prvostepene presude, apelantu i drugooptuženoj je Rješenjem Kantonalnog suda broj K-59/05 od 22. februara 2006. godine mjera pritvora produžena, pa je određeno da će pritvor trajati do pravosnažnosti presude, a najduže «do izrečene kazne». Iz stanja spisa proizlazi da je apelant u pritvoru zadržan i nakon što je presuda postala pravosnažna, tj. da je prošlo 15 dana od pravosnažnosti presude do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, a da apelant nije pušten iz pritvora, niti je za taj period pritvor produžen rješenjem suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U obrazloženju svojih navoda, u vezi sa kršenjem člana 5. Evropske konvencije, apelant je naveo da je bio nezakonito zadržan u «režimu pritvora» od 27. juna 2006. godine, kada je presuda Kantonalnog suda postala pravosnažna, do sredine jula, kada je upućen na izdržavanje kazne, jer je zadržan u pritvoru bez sudske odluke.
12. Nadalje, apelant je naveo da Kantonalni sud nije «s jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje ga terete i koje mu idu u korist». To je, prema njegovom mišljenju, dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Također, apelant je naveo da je presuda Kantonalnog suda zasnovana i na iskazima svjedoka «koji nisu saslušani neposredno, pred sudećim vijećem», već da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP, pročitao iskaze oštećene E.B. i svjedoka I.M., S.M. i R.M. koji su saslušani u istrazi. Apelant smatra da mu je, čitanjem iskaza ovih svjedoka, onemogućeno da unakrsno ispituje ili da na drugi način ospori valjanost tih iskaza. S tim u vezi, apelant je naveo da je odbijen njegov zahtjev za izvođenje dokaza stručnom ekspertizom njegovog mobilnog telefonskog aparata na koji način bi, čitanjem SMS poruka, dokazao da su iskazi navedenih oštećenih i svjedoka unaprijed pripremljeni. Također, navodi da mu nije data mogućnost da izvodi dokaze saslušanjem 13 svjedoka koje je istakao u žalbi protiv prvostepene presude «čijim bi iskazima osporio tužiočevu tezu da je u svom ugostiteljskom objektu navodio na prostituciju navodne oštećene [...]». Prema apelantovom mišljenju, takvim postupanjem sudova je povrijeđen princip «jednakosti u postupanju» garantiran članom 15. ZKPFBiH, a samim tim je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
13. Povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku apelant vidi u tome što je naredbom za pretres kuće i ugostiteljskog objekta «Las Vegas», koji su u vlasništvu apelanata, od 1. novembra 2005. godine, koju je donio sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda, «naređeno i pretresanje lica koja se zateknu u objektu». Zbog toga, naredba, prema njegovom mišljenju, predstavlja nezakonit akt u smislu odredbe člana 65. ZKPFBiH. Naime, apelant navodi da se u smislu navedenog člana može «vršiti pretresanje lica za koje je vjerovatno da je počinilo krivično djelo». Pozivajući se na zapisnik o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od 15. decembra 2005. godine, apelant navodi da «nije pronađeno ništa u odnosu na ono što se očekivalo prema zahtjevu i naredbi za određivanje pretresa». Stoga je, prema apelantovom mišljenju, naredba za pretres bila «besmislena, potpuno nepotrebna i predstavlja nedopušten akt na kojem je, osim ostalog, zasnovana osuđujuća presuda». Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da se «apelantovi navodi odnose na odluke nižestepenog suda, a da je validnost odluke Vrhovnog suda navedena paušalno u završnom dijelu apelacije, tako da i ne postoje apelantovi konkretni prigovori u odnosu na koje bi ovaj sud mogao odgovoriti».
15. Kantonalni sud je osporio navode iz apelacije ističući da osporenim presudama nisu prekršena prava na koja se apelant poziva. Naime, Kantonalni sud je naveo da je Vrhovni sud te navode već razmotrio u svojoj odluci i da je u obrazloženju te odluke dao odgovor na apelantove prigovore koje je u apelaciji ponovio. Također, ovaj sud je naveo da je, u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza iz člana 16. ZKP, analizirao sve provedene dokaze na kojima je zasnovana presuda, a ne samo iskaze oštećenih, kako apelant navodi. Na osnovu toga, Kantonalni sud je naveo da apelantovi navodi nisu osnovani i da mu nisu prekršena prava na koja se ukazuje apelacijom. Kantonalni sud se nije očitovao o navodima o kršenju člana 5. Evropske konvencije, odnosno o apelantovom boravku u pritvoru nakon pravosnažnosti osuđujuće presude do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.
V. Relevantni propisi
16. Krivični zakon Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04) Član 210.
Navođenje na prostituciju (1) Ko radi ostvarenja koristi navodi, potiče ili namamljuje drugog na pružanje seksualnih usluga ili na drugi način omogući njegovu predaju drugome radi pružanja seksualnih usluga, ili na bilo koji način učestvuje u organiziranju ili vođenju pružanja seksualnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.
(4) Ko krivično djelo iz st. od 1. do 3. ovog člana učini prema djetetu ili malodobniku, kaznit će se kaznom zatvora od tri do 15 godina.
17. Zakon o krivičnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 145.
Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć je da postupaju sa posebnom hitnosti.
(3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Član 152.
Određivanje pritvora nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a, c i d ovog zakona, a optuženiku koji se nalazi u pritvoru ukinut će se pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. [...] (3) Pritvor koji je određen ili produžen prema odredbama stava 1. ovog člana može trajati do pravosnažnosti presude, ali najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.
(4) Na zahtjev optuženog, koji se nakon izricanja kazne zatvora nalazi u pritvoru, sudija, odnosno predsjednik vijeća može optuženog uputiti u ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravosnažnosti presude.
Član 192.
(1) Presuda postaje pravosnažna kada se više ne može osporavati žalbom ili kada žalba nije dopuštena.
Član 278.
Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz [...] (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 288.
Izuzeci iz neposrednog provođenja dokaza [...] (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se, prema odluci sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan zbog važnih uzroka.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 305.
Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0- Kž-06-000276 od 15. juna 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 31. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
a) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
23. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
24. Član 5. stav 1. a) Evropske konvencije glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) zakonitog lišavanja slobode po presudi nadležnog suda.
[...]
25. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije jer je nezakonito zadržan u pritvoru u periodu od pravosnažnosti presude do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, s obzirom na to da je taj period proveo u pritvoru, a da mu pritvor nije produžen rješenjem. U vezi s tim navodima, Ustavni sud primjećuje da je već razmotrio isto činjenično i pravno pitanje u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine (objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 11/07 od 20. februara 2007. godine). U navedenoj odluci Ustavni sud je, ispitujući navode o povredi člana 5. Evropske konvencije, zbog istih razloga na koje i apelant ukazuje u konkretnom slučaju, utvrdio da primijenjeni Zakon o krivičnom postupku nije propisivao mogućnost zadržavanja u pritvoru nakon pravosnažnosti presude, kao i da je u rješenju o produženju pritvora navedeno da će pritvor trajati do pravosnažnosti presude. Stoga je Ustavni sud u navedenoj odluci zaključio da je lišenje lica slobode u vremenskom periodu od pravosnažnosti osuđujuće presude do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora arbitrarno. Zbog toga je i utvrdio povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u odnosu na apelanta doneseno rješenje kojim mu je pritvor određen do pravosnažnosti osuđujuće presude, ali da je u pritvoru zadržan i narednih 15 dana, koliko je prošlo od pravosnažnosti presude do upućivanja na izdržavanje kazne, a da takvo zadržavanje u pritvoru nije bilo određeno nijednom sudskom odlukom. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da se razlozi koji su dati u Odluci broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, u odnosu na član 5. stav 1. Evropske konvencije, u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga se Ustavni sud, u pogledu apelantovih žalbenih navoda vezanih za član 5. stav 1. Evropske konvencije, poziva na obrazloženja i razloge navedene u toj odluci. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
29. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
30. Apelant navodi da redovni sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Također, ističe prigovor da mu je uskraćena ravnopravnost u postupku koji je rezultirao osporenim presudama zato što mu je, kako tvrdi, uskraćena mogućnost da izvodi određene dokaze u njegovu korist, te stoga što su određeni iskazi svjedoka na glavnom pretresu pročitani zbog čega navodi da nije mogao efikasno osporiti te dokaze.
31. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i pravilnost primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
32. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine, stav 27, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 79/07).
33. U konkretnom slučaju, uvidom u obrazloženje osporenih presuda, Ustavni sud zapaža da u tim odlukama nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Također, Ustavni sud zapaža i da je Kantonalni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, kao i ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, sa jedne strane oštećenih i svjedoka Tužilaštva, a sa druge strane, apelantove odbrane. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud ove dokaze cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je na osnovu toga izveo zaključak da je apelant od maja do kraja oktobra 2005. godine, zajedno sa drugooptuženom, u svom stambenom i ugostiteljskom objektu zvanom «Las Vegas», prisiljavao oštećene na prostituciju, odnosno da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za ovakav svoj zaključak dao zadovoljavajuće obrazloženje. Osim toga, prigovore u odnosu na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava apelant je istakao i u žalbi protiv prvostepene odluke, a Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odgovorio na te žalbene navode, dajući jasno i detaljno obrazloženje zbog čega u cijelosti prihvata zaključke Kantonalnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, bilo pri primjeni materijalnog prava, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. U vezi sa apelantovim navodima o neravnopravnosti u postupku zbog odbijanja izvođenja određenih dokaza, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. i u vezi sa stavom 3. tačka d. istog člana Evropske konvencije. To znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti. To znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, zatim mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, mora da ima mogućnost da lično prisustvuje suđenju. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i u prisustvu branioca, da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, kao i priliku da ispita sve dokaze optužbe i da ih ospori. Ustavni sud zapaža da je apelant tek u žalbi predložio saslušanje većeg broja svjedoka, što je Vrhovni sud odbio obrazloživši da taj prijedlog odbrana nije predložila u toku prvostepenog postupka u skladu sa odredbom člana 310. stav 4. ZKPFBiH. Također, apelant ničim nije opravdao svoje pasivno ponašanje tokom prvostepenog postupka, niti je pružio argumente i dokaze koji bi ukazivali na to da je tokom prvostepenog postupka bio izložen neravnopravnom tretmanu ili da su procesna pravila u odnosu na njega proizvoljno primijenjena. Zbog toga, Ustavni sud smatra da činjenica da u žalbenom postupku nisu prihvaćeni novi dokazni prijedlozi, o čemu je Vrhovni sud dao jasno i razumno obrazloženje, ne znači sama po sebi da je princip ravnopravnosti strana u postupku na bilo koji način narušen na apelantovu štetu ili da je apelantu onemogućeno da ravnopravno raspravlja u konkretnom predmetu.
35. U odnosu na apelantove navode o tome da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što su pročitani iskazi oštećene E.B. i mldb. svjedoka I.M., S.M. i R.M., koje su ovi svjedoci dali u istražnom postupku, te da mu nije data mogućnost da unakrsno ispita navedene svjedoke, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj, u principu, sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166), takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine), već da li je suđenje u cijelosti bilo pravično kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
36. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u smislu odredbe člana 288. ZKPFBiH, uz saglasnost odbrane i optužbe, proveo dokaz čitanjem iskaza svjedoka koji su saslušani u istrazi, dajući jasno obrazloženje zašto se ti iskazi čitaju. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na tim iskazima, već su sudovi, kako je to već rečeno, cijenili sve provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. S obzirom na navedeno, a posebno imajući u vidu činjenicu da apelant nije u postupku pred redovnim sudom osporavao posredno izvođenje dokaza nego se sa tim saglasio, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.
37. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.
c) Pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske
38. U odnosu na apelantove navode o tome da mu je povrijeđeno pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske, jer je izvršen pretres njegovog stambeno-ugostiteljskog objekta «Las Vegas», na osnovu naredbe o pretresu od 1. novembra 2005. godine, Ustavni sud primjećuje da je miješanje u navedeno apalantovo pravo bilo zakonito, jer je naredba o pretresu zasnovana na odredbi člana 71. ZKP koja je jasna i nedvosmislena i čija primjena nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud smatra da naredba o pretresu predstavlja radnju koja je preduzeta s ciljem da se dokaže krivično djelo. U tom smislu, naredba predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, kao i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i mira, s jedne strane, i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera. Činjenica da prilikom pretresa nije pronađeno ono što je navedeno da se traži u naredbi za pretres ne ukazuje ni na koji način da je pretres bio nezakonit, odnosno da je došlo do povrede prava na koju se apelant poziva.
39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, jer je apelant zadržan u pritvoru nakon pravosnažnosti osuđujuće presude, iako je u rješenju o produženju pritvora navedeno da će pritvor trajati do pravosnažnosti presude. Naime, zakon nije ni predviđao mogućnost zadržavanja lica u pritvoru nakon pravosnažnosti osuđujuće presude. S obzirom na nepostojanje zakonske osnove da se lice zadrži u pritvoru nakon pravosnažnosti presude, sudovi su bili dužni takvo lice pustiti na slobodu do upućivanja na izdržavanje kazne.
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) Evropske konvencije, odnosno povrede principa ravnopravnosti strana u postupku kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada apelantu nije bilo onemogućeno da ispita sve dokaze Tužilaštva uz poštovanje principa kontradiktornosti ili da izvede svoje dokaze, te kada su sudovi u osporenim odlukama dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih je vidljivo da su cijenili sve izvedene dokaze i relevantne argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalnopravne propise.
42. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je pretres njegovog stambeno-ugostiteljskog objekta izvršen na osnovu naredbe koja je donesena u skladu sa relevantnim odredbama ZKPFBiH. Naime, naredba predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu u interesu zaštite javnog reda i mira, a sama činjenica da prilikom pretresa nije pronađeno ono što je navedeno u naredbi za pretres, ni na koji način ne ukazuje da je pretres bio nezakonit, niti da je došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na poštivanje privatnog i porodičnog života.
43. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić