Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-877/07 (Z. S.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-877/07

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 877/07, rješavajući apelaciju Zuhidina Sirće, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zuhidina Sirće podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-07-000 016 od 8. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-K-06-000 128 od 9. novembra 2006. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zuhidin Sirćo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova podnio je 23. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-07-000 016 od 8. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-K-06-000 128 od 9. novembra 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 18. aprila 2007. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 3. aprila 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 20. aprila 2007. godine, Općinski sud 17. aprila 2007. godine, a Kantonalno tužilaštvo 23. aprila 2007. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 25. januara 2008. godine.

5. Ustavni sud je Odlukom broj AP 877/07 od 19. aprila 2007. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 041-0-K-06-000 128 od 9. novembra 2006. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Apelant je presudom obavezan da oštećenom Nedimu Sokolaru (u daljnjem tekstu: oštećeni) na ime naknade štete plati iznos od 145,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je apelant 17. augusta 2004. godine, bez ikakvog razloga, na magistralnom putu M-18 Sarajevo-Tuzla u mjestu Jasen, u ulici Sarajevska, nakon što je sustigao motorno vozilo «Golf» kojim je upravljao oštećeni, a na mjestu suvozača sjedila njegova djevojka, započeo preticanje tako da je svojim vozilom došao u paralelnu poziciju sa «Golfom», na udaljenost 10 do 15 cm, u namjeri da vozača «Golfa» uplaši i stjera sa kolovoza. Kada je oštećeni usporio vožnju i pomjerio vozilo u desnu stranu, apelant ga je pretekao i vratio se na desnu kolovoznu traku u pravcu svog kretanja, tako što je naglo kočio ispred «Golfa». Na odvajanju na sporedni put za Gornje Olovo apelant je naglo zaustavio svoje vozilo na sredini kolovoza magistralnog puta Sarajevo – Tuzla i na taj način blokirao prolaz oštećenom. Zatim je izašao iz vozila i grubo otvorio vrata vozila kojim je upravljao oštećeni i uhvatio ga desnom rukom u predjelu donje vilice, pa kad je oštećeni rekao da će zvati policiju, rekao mu je «zovi policiju, j…. i tebi i svoj policiji mater».

8. Općinski sud je zaključio da ovakvo apelantovo ponašanje očito ukazuje na iživljavanje koje je drsko i bezobzirno, a kako je ovakvim ponašanjem ugrozio spokojstvo građana, u konkretnom slučaju oštećenog i njegove djevojke, ostvarila su se sva obilježja krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 1. KZ FBiH. Sud je utvrdio da je apelant navedeno krivično djelo učinio sa umišljajem koji je kao oblik vinosti potreban za izvršenje ovog krivičnog djela, jer je apelant svjesno htio da svojim drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozi spokoj oštećenog i njegove djevojke, a tom prilikom je bio potpuno uračunljiv. Sud je dalje konstatirao da tokom glavnog pretresa nije dovedena u pitanje mogućnost apelanta da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja djela, te da su se u ovakvim radnjama apelanta ostvarila sva obilježja bića ovog krivičnog djela, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-07-000 016 od 8. februara 2007. godine apelantova žalba izjavljena protiv Presude Općinskog suda broj 041-0-K-06-000 128 od 9. novembra 2006. godine je djelimično uvažena i presuda prvostepenog suda preinačena u pogledu odluke o imovinskopravnom zahtjevu, tako što je na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) oštećeni upućen sa imovinskopravnim zahtjevom u cjelini na parnični postupak. U ostalom dijelu presuda prvostepenog suda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda jasna, razumljiva i neprotivrječna, kako u pogledu izreke, tako i u pogledu obrazloženja. Kako je u presudi prvostepenog suda iznesena sadržina svih izvedenih dokaza, data njihova analiza i ocjena te utvrđene sve relevantne činjenice i izneseni razlozi za ocjenu koju je prvostepeni sud donio, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani žalbeni razlozi koji se odnose na bitnu povredu krivičnog postupka. Dalje, Kantonalni sud je konstatirao da izreka pobijane presude činjenično daje opis u kojem su sadržani svi elementi bića krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim.

10. Kantonalni sud je dalje naveo da u toku prvostepenog postupka nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, te da je iz zapisnika o glavnom pretresu od 20. oktobra 2006. godine vidljivo da je apelant upoznat sa svojim pravima, te da je u toku prvostepenog postupka imao mogućnost da izvodi i predlaže dokaze. Sud je dalje naveo da je činjenično stanje opisano u izreci pobijane presude potvrđeno iskazima svjedoka oštećenog i njegove djevojke, a vjerodostojnost iskaza svjedoka apelant nije pobio protudokazima, kako u prvostepenom tako ni u žalbenom postupku, niti je ponudio dokaze ili ukazao na osnovu čega bi se iskazi naprijed navedenih svjedoka imali smatrati nevjerodostojnim. S druge strane, Kantonalni sud je zaključio da vjerodostojnost iskaza oštećenog i njegove djevojke potvrđuje i okolnost da oštećeni od ranije poznaju apelanta, pa je sud ocijenio da su iskazi svih svjedoka u cjelini vjerodostojni. U pogledu istaknutih žalbenih prigovora koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava i troškove krivičnog postupka, sud je naveo da se u žalbi određeno i konkretno ne navodi u čemu se ogledaju povrede materijalnog prava niti iz kojih razloga se osporavaju utvrđeni troškovi postupka, zbog čega je i u ovom dijelu, apelantova žalba odbijena kao neosnovana.

11. Kantonalni sud je dalje naveo da je uvažio kao osnovane apelantove žalbene razloge protiv odluke o imovinskopravnom zahtjevu, jer u izreci prvostepene presude nije utvrđeno da je nastupila materijalna šteta na vozilu oštećenog, tako da takva šteta nije predmet izreke prvostepene presude, pa je stoga prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 212. stav 3. ZKP FBiH trebao oštećenog sa imovinskopravnim zahtjevom uputiti na građansku parnicu. Kako to prvostepeni sud nije učinio, nego je apelanta obavezao da oštećenom plati na ime naknade štete iznos od 145,00 KM, to je Kantonalni sud prvostepenu presudu preinačio samo u pogledu odluke o imovinskopravnom zahtjevu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i člana 6. stav 3. tač. c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da mu je Općinski sud uskratio pravo da ima branitelja po službenoj dužnosti, jer zbog nedostatka novčanih sredstava nije imao mogućnost da sam angažuje branitelja. Također, navodi da mu je povrijeđeno procesno pravo u pogledu jednakopravnosti stranaka u postupku na njegovu štetu, što je dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i konačno do osuđujuće presude. Apelant ističe da presuda Općinskog suda nema razloga o odlučnim činjenicama, već se zasniva na pretpostavkama, da je činjenični opis djela proturječan, te da je opis događaja koji je dao oštećeni subjektivan. Apelant navodi da Općinski sud nije propisano i savjesno ocijenio dokaze koji bi koristili odbrani, te da u cjelini optužba nije dokazana. Presudom Kantonalnog suda su, po apelantovom mišljenju, učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer je činjenični opis djela proturječan i jasno pokazuje da je «postavljen na osnovu konstrukcija od strane oštećenog», te da se kao takav u realnosti nije mogao desiti. Apelant smatra da sudovi nisu utvrdili da su ostvarena zakonska obilježja bića krivičnog djela, te da krivična odgovornost koja mu se stavlja na teret podliježe uvjetnoj kazni a ne kazni zatvora.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da u svemu ostaje kod navoda datih u obrazloženju svoje presude.

14. Općinski sud je u svom odgovoru naveo da je savjesno i u skladu sa zakonom ocijenio sve činjenice i dokaze, kako one koji apelantu idu u prilog, tako i one koje ga terete, pa je uvjerenje o apelantovoj krivici za učinjeno krivično djelo nasilničkog ponašanja detaljno obrazložio u svojoj odluci. Zbog toga, prema mišljenju suda, nije osnovana apelantova tvrdnja da prvostepena odluka nema razloge o odlučnim činjenicama, već, naprotiv, da se zasniva na razlozima koje je prihvatio i Kantonalni sud. Predložio je da se apelacija odbije, jer u postupku pred Općinskim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na pravično i nepristrano suđenje.

15. Kantonalno tužilaštvo smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni sloboda i princip jednakosti stranaka pred sudom i nije povrijeđen član 6. st. 1. i 2. i član 6. stav 3. tač. c. i d. Evropske konvencije, jer je apelant u svim fazama prvostepenog i drugostepenog postupka imao potpuno ravnopravan položaj i mogućnost da iznese sve argumente i dokaze u prilog tezi o svojoj nevinosti. Kantonalno tužilaštvo u svom odgovoru dalje navodi da nisu tačni navodi apelacije da je apelantu uskraćeno pravo na branitelja jer je apelant bio poučen o pravu na branitelja, ali nije želio da angažira branitelja, niti je tražio da ga sud postavi po službenoj dužnosti, o čemu kao dokaz navodi zapisnik sa glavnog pretresa broj 041-0-K-06-000 128 od 20. oktobra 2006. godine.

V. Relevantni propisi

16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, i 18/05) «Član 362. stav 1.

(1) Tko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugoga, nasiljem prema drugome, izazivanjem tuče ili osobito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.»

17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/03, 37/03, 56/03 i 28/05) «Član 7. stav 1.

(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

Član 60.

(1) Kad ne postoje uvjeti za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu osumnjičenom, odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branitelj, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane.

(2) Zahtjev za postavljenjem branitelja iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u toku cijelog krivičnog postupka. Branitelja postavlja sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, odnosno predsjednik vijeća nakon što je osumnjičenom, odnosno optuženom prvo pružena prilika da sa predočene liste izabere branitelja.

Član 212. stav 3.

(3) U presudi kojom optuženog oglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku. Član 312. st. 1. tač. d) i k) i stav 2.

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu,

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.»

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-07-000 016 od 8. februara 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

22. Apelant pobija presude Kantonalnog suda i Općinskog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i člana 6. stav 3. tač. c. i d. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

24. Član 6. st. 1. i 2. i član 6. stav 3. tač. c. i d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osiguraju prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega.»

25. Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

26. Apelant se žali na procesne i materijalne povrede, te navodi da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Zatim, apelant smatra da sudovi nisu sa jednakom pažnjom ispitivali činjenice koje ga terete i one koje idu u prilog njegovoj odbrani i da mu je uskraćeno pravo na branitelja po službenoj dužnosti, što je sve dovelo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 2. i člana 6. stav 3. tač. c. i d.

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

28. U vezi sa navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni prava, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i logične razloge za svoje stavove zasnovane na pozitivno-pravnim propisima. Nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će činjenice prihvatiti kao dokazane, a koje ne. Uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su sudovi, utvrđujući činjenično stanje, izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Osim toga apelant je tokom cijelog postupka aktivno učestvovao, te koristio svoje pravo žalbe na prvostepenu presudu. Ustavni sud također zapaža da je apelant u žalbi Kantonalnom sudu već iznosio razloge zbog kojih osporava presude redovnih sudova u apelaciji, a o čemu je Kantonalni sud dao jasno i razložno obrazloženje. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje kako je to apelant naveo.

29. Apelant je posebno istakao da nije imao pravično suđenje jer redovni sudovi nisu sa jednakom pažnjom utvrdili činjenice koje ga terete i one koje idu u prilog njegovoj odbrani, pa je njegova odgovornost zasnovana na iskazima svjedoka – oštećenog i njegove djevojke, a koji su sračunato bili usmjereni protiv njega. Takvim postupanjem sudova, kako smatra apelant, na najgrublji način je povrijeđena ravnopravnost stranaka u postupku. Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. i u vezi sa stavom 3. tačka d. istog člana Evropske konvencije, što znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju.

30. U vezi sa ovim prigovorom, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao, a takav zahtjev se u konkretnom predmetu odnosio na apelantov zahtjev da po službenoj dužnosti pribavi od Policijske uprave Konjic listić mandatne kazne, kao dokaz da je kritičnog dana bio na službenom putu u Mostaru i da je u Konjicu platio mandatnu kaznu, a koji je sud odbio da pribavi po službenoj dužnosti, konstatirajući da je apelant tokom istrage tvrdio da će predočiti taj dokaz i da je imao dovoljno vremena da to učini, pa je sud ocijenio da je taj apelantov zahtjev bio sračunat na odugovlačenje postupka. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da je apelantu na bilo koji način onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane. Osim toga, apelant ničim nije doveo u pitanje pravo garantirano u članu 6. stav 2. Evropske konvencije, pa Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi paušalni i neosnovani.

31. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije jer mu nije bio određen branitelj po službenoj dužnosti, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava „pravo optuženog, u određenim slučajevima, na besplatnu pravnu pomoć predstavlja jedno od elemenata pravičnog suđenja (vidi Evropski sud, Artico, presuda od 13. maja 1980. godine, serija A, broj 37, strana 15, stav 32). Tačka c. člana 6. stav 3. Evropske konvencije pretpostavlja dva uvjeta za ostvarenje ovog prava. Prvi je neposjedovanje „dovoljnih sredstava za plaćanje pravne pomoći“. S druge strane, neophodno je razmotriti je li „u interesu pravde“ da apelantu bude dodijeljena takva vrsta pomoći“ (vidi Evropski sud, Quaranta protiv Švicarske, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A, broj 205, str. 16, stav 27). Također, „kriteriji za određivanje zahtijevaju li interesi pravde da se nekoj osobi osigura besplatna pravna pomoć uključuju prirodu optužbi protiv apelanta i potrebu da se pripreme argumenti u vezi s kompliciranim pravnim pitanjima“ (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Pham Hoang protiv Francuske, presuda od 25. septembra 1992. godine, serija A 243 i Twalib protiv Grčke, odluka od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-IV). Dalje, prema praksi Evropskog suda, ukoliko pravo na odbranu nije nepovratno povrijeđeno u nižestepenom postupku propustom da se ispune zahtjevi člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije, to se u principu može nadoknaditi žalbom pod uvjetom da 'žalbeni sud' može preispitati nižestepenu odluku u činjeničnom i pravnom smislu (vidi, mutatis mutandis, gore navedenu presudu Quaranta, str. 18).

32. Iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, vidljivo je da je u Zapisniku sa glavnog pretresa broj 041-0-K-06-000 128 od 20. oktobra 2006. godine konstatirano da je apelant bio poučen o pravu na branitelja, te da je izjavio da ne želi angažirati branitelja i da nije zahtijevao da mu sud postavi branitelja po službenoj dužnosti, kao i da je potpisao zapisnik. Kantonalni sud je kao žalbeni sud preispitao prvostepenu presudu u činjeničnom i pravnom smislu i ocijenio je da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su ocijenili da je apelant s obzirom na svoje imovno stanje, odnosno plaću koju je primao, mogao snositi troškove odbrane, odnosno angažirati branitelja. S druge strane, po ocjeni redovnih sudova interesi pravde da se postavi branitelj po službenoj dužnosti nisu bili ispunjeni uzimajući u obzir prirodu optužbe protiv apelanta, potencijalnu kaznu koja može biti izrečena i složenost predmeta.

33. S obzirom na navedene okolnosti, Ustavni sud zapaža da se apelant u svojoj procesnoj situaciji dobrovoljno odrekao prava na odbranu na glavnom pretresu. Ujedno, Ustavni sud konstatira da apelant nije učinio, bar vjerovatnim, da ga je prvostepeni sud prisilio na to da mu se sudi bez prisustva i pomoći branitelja. U konkretnom slučaju, s obzirom da se radi o fakultativnoj odbrani, nisu postojala zakonska ograničenja koja bi onemogućila apelanta da disponira svojim pravom na stručnu odbranu. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da je apelant dobrovoljno, ni od koga prisiljen, odustao od pomoći branitelja na glavnom pretresu, prvostepeni sud u takvoj situaciji nije bio obavezan da odloži glavni pretres.

34. Dalje, apelant ističe da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelant osim paušalnih navoda nije ponudio niti jedan dokaz koji bi mogao opravdati tvrdnju da je povreda ovih prava moguća, odnosno, da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud je i ove apelantove navode odbio kao neosnovane.

35. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i člana 6. stav 3. tač. c. i d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. Evropske konvencije, odnosno principa ravnopravnosti strana u postupku, kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada apelantu nije bio onemogućeno da ispita sve dokaze tužilaštva uz poštovanje principa kontradiktornosti ili da izvede svoje dokaze koje je sud ocijenio neophodnim za donošenje odluke. Također, nije prekršeno apelantovo pravo na branitelja iz člana 6. stav 3. tač. c. kada je apelant bio poučen o tom pravu, pa nije zahtijevao da mu sud postavi branitelja po službenoj dužnosti, a sudovi su ocijenili da, s obzirom na prirodu optužbe protiv apelanta i potencijalnu kaznu koja može biti izrečena, složenost predmeta i materijalno stanje apelanta, to nije neophodno.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-877/07 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio