Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1037/07 (M. Š.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1037/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 1037/07, rješavajući apelaciju Milana Škere, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Škere podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-

Kž-06-000 060 od 8. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj K-199/05 od 22. avgusta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Škero (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kog zastupa Momo Turanjanin, advokat iz Trebinja, podnio je 3. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kž-06-000 060 od 8. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-199/05 od 22. avgusta 2006. godine.

2. Ustavni sud je ranije Odlukom broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine usvojio apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj Kž-37/04 od 25. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda broj K-15/04 od 24. marta 2004. godine, kojima je apelant proglašen krivim za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon). Navedenim odlukama apelantu je izrečena kazna zatvora od tri godine u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Osnovni sud je primjenom čl. 42 i 44 Krivičnog zakona ranije izrečenu kaznu zatvora od dvije godine za krivično djelo razbojništva uzeo kao već utvrđenu, pa je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine i tri mjeseca. Ustavni sud je u toj odluci utvrdio povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo osporene presude i predmet vratio Osnovnom sudu, kom je naložio da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je utvrdio da postoji kršenje prava na pravično suđenje, jer osporene presude, koje su u najvećoj mjeri zasnovane na iskazima svjedoka koji je sa tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivice, ne sadrže valjano obrazloženje kako tog, tako i drugih sprovedenih dokaza.

3. Postupajući po Odluci Ustavnog suda broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, Osnovni sud je apelantu prekinuo izdržavanje izrečene kazne zatvora i apelant je pušten na slobodu, a postupak je ponovljen. U ponovnom postupku tužilac je ostao pri podnesenoj optužnici broj Kt.262/2003 od 19. februara 2004. godine, kom je apelant optužen zbog izvršenja krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona.

4. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj K-199/05 od 22. avgusta 2006. godine, kom je apelanta proglasio krivim za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona, pa mu je izrekao kaznu zatvora od tri godine u koju mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora od 20. decembra 2003. godine do 30. maja 2005. godine.

5. Tokom dokaznog postupka Osnovni sud je saslušao brojne svjedoke optužbe i odbrane. Ocjenjujući iskaz svjedoka optužbe S.K., koji je svjedočio da je kritičnom prilikom prevozio tri vreće opojne droge – indijske konoplje, za šta ga je angažovao apelant, te dovodeći ga u uzajamnu vezu sa ostalim izvedenim dokazima Sud je izveo nesumnjiv zaključak o apelantovoj krivici. Osnovni sud je zaključio da se iskazu svjedoka S.K. može da pokloni vjera, jer je iskaz ovog svjedoka potvrđen iskazima drugih osam saslušanih svjedoka optužbe, čije iskaze je sud u cijelosti prihvatio kao objektivne i logične, dovodeći ih u vezu i sa ostalim materijalnim dokazima. Sud je zaključio da činjenica da je svjedok S.K., nakon ukazivanja na apelanta kao lica od koga je dobio drogu radi prevoza i njene prodaje, sa tužiocem zaključio sporazum o priznanju krivice i da je osuđen na kaznu zatvora ispod zakonskog minimuma ne može biti odlučujuća u smislu da se ovom svjedoku ne pokloni vjera. Sud je istakao da je iskaz svjedoka S.K., dat na glavnom pretresu 24. marta 2004. godine, ocijenio u međusobnoj povezanosti sa ostalim materijalnim dokazima, a naročito da je potvrđen iskazom policajca M.S. u odnosu na okolnost da ga je apelant tokom prevoza droge zvao mobilnim telefonom, te da je tokom kontrole vidio da su na displeju telefona upisani ime «Milan» i mrežna grupa 065. Sud je naveo da nije našao nijedan razlog zbog kog bi doveo u sumnju iskaz ovog svjedoka, niti razlog da ukaže da je apelant lice koje ga je angažovalo za prevoz i prodaju opojne droge. Sud je, takođe, naveo da je smisao odredbe člana 224 stav 4 Krivičnog zakona da se učinilac koji prijavi od koga nabavlja opojnu drogu može blaže da kazni ili oslobodi od kazne, čiji je cilj da učinioci krivičnog djela pruže pomoć organima krivičnog gonjenja u otkrivanju drugih učinilaca krivičnih djela.

6. Dalje, u obrazloženju je navedeno da je Sud utvrdio da je apelant kritične večeri upravljao vozilom „zastava 101“, te da je bio prethodnica vozilu kojim je upravljao S.K., kako bi ga obavještavao o eventualnim policijskim patrolama. Ovakav zaključak Sud je izveo i iz iskaza svjedoka D.Š., koji je dat Okružnom tužilaštvu Trebinje 4. jula 2005. godine, a zatim i na glavnom pretresu održanom 14. septembra 2005. godine. Naime, ovaj svjedok je potvrdio da je apelanta upoznao na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Foča, te da mu je apelant ispričao da se bavio prometom opojnih droga. Dalje, ovaj svjedok je izjavio da mu je ispričao da je u oktobru 2003. godine nabavio 12 kilograma opojne droge - indijske konoplje od jednog lica, te da je angažovao S.K. da svojim vozilom preveze tu opojnu drogu na područje zapadne Hercegovine. Ovaj svjedok je, dalje, izjavio da mu je apelant ispričao da je kritične večeri on svojim vozilom išao ispred S.K., da je S.K. imao problema na putu i da ga je zaustavila policijska patrola na putu od Ljubinja prema Žegulji, da nije stao već da je produžio a usput iz vozila izbacio opojnu drogu, tako da se određena količina rasula po putu, te da je ostalo oko 7 kilograma. Ovaj svjedok je kasnije, na glavnom pretresu održanom 8. juna 2006. godine, negirao ovaj iskaz, ali Sud je ocijenio da je to rezultat apelantovog uticaja na ovog svjedoka. Sud je ocijenio da je nesporno da nije bilo pritisaka tužioca na svjedoka D.Š., što je potvrdila i svjedokinja M.G., koja je kao zapisničar bila prisutna davanju iskaza ovog svjedoka pred Tužilaštvom. Uzimajući u obzir sve navedeno, Sud je zaključio da je svjedok D.Š. na glavnom pretresu 14. septembra 2005. godine dao iskren i objektivan iskaz, te da je na glavnom pretresu održanom 8. juna 2006. godine ovaj svjedok «bio vidno uzbuđen i uznemiren», što je dodatno učvrstilo Sud u procjeni da se promijenjenom iskazu svjedoka ne može da pokloni vjera.

7. Osnovni sud je izjave grupe svjedoka odbrane ocijenio neprihvatljivim, ocijenivši da su svjedoci odbrane pripremani da stvore alibi apelantu, da je na njih vršen pritisak radi svjedočenja u apelantovom interesu. Naime, Osnovni sud je zaključio da su svjedoci odbrane bili nesigurni u svojim iskazima, da su često mijenjali vrijeme koje su, navodno, provodili sa apelantom kritične večeri, te da nisu saglasni u vezi sa navodnim apelantovim odlaskom iz kuće D.P. kod koga se nalazio kritične večeri. Dalje, Sud je naveo da nije poklonio vjeru iskazima svjedoka odbrane zbog utvrđenih kontradiktornosti u njihovim iskazima, a koji su, shodno ocjeni Suda, suprotni iskazima svjedoka optužbe i ostalim sprovedenim materijalnim dokazima.

8. Okružni sud je Presudom broj 015-0-Kž-06-000 060 od 8. februara 2007. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju ove odluke Okružni sud je naveo da u prvostepenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredbi krivičnog postupka, te da je prvostepeni sud dao dovoljne i ubjedljive razloge o tome zašto je poklonio vjeru iskazu svjedoka K.S., a nije grupi svjedoka odbrane. Okružni sud je naročito istakao da je prvostepeni sud utvrdio činjenični osnov potpuno valjano sa aspekta vrijednosti značaja i sadržine izvedenih dokaza. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud imao dovoljno osnova za zaključak da je apelant nabavio i držao opojnu drogu, te da je, prema prethodnom dogovoru, angažovao S.K. za prevoz droge do Stoca radi prodaje nepoznatom licu. Dalje, Okružni sud je istakao da, suprotno navodima žalbe, prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da je data valjana ocjena vjerodostojnosti protivrječnih dokaza i da su na prihvatljiv način obrazložena sva ključna pitanja bitna za činjenični i pravni osnov ovog predmetnog slučaja. Sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i da je pravilno kvalifikovao radnje koje su činjenično opisane u izreci presude kao krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona.

9. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije. Apelant smatra da se povreda navedenih prava ogleda u tome što je prvostepeni sud, proizvoljno primjenjujući odredbe materijalnog prava, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iako za takav zaključak nije postojao niti jedan dokaz koji bi ovu tvrdnju učinio nesumnjivom. Apelant je istakao da je ovaj dio inkriminacije prvostepeni sud zasnovao isključivo na iskazu svjedoka S.K. „koji je kritične večeri prevozio opojnu drogu, a zašto ga je, prema njegovom iskazu, on angažovao“, te koji je, zbog počinjenog navedenog krivičnog djela, sa okružnim tužiocem zaključio sporazum o priznanju krivice, pa mu je utvrđena kazna zatvora od tri mjeseca, koja je ispod propisanog minimuma, „pa je pristao da u krivičnom postupku svjedoči protiv [apelanta]“. Apelant je istakao da ovaj svjedok više nije bio dostupan Sudu, jer se nalazi u SAD, te da odbrana nije imala mogućnost da ga unakrsno ispita, jer je na glavnom pretresu samo pročitan njegov iskaz. Takođe je naveo da je Osnovni sud to svjedočenje ocijenio kao objektivno i logično, a sve dokaze odbrane ocijenio je kao subjektivne i netačne i za svoju tvrdnju nije dao valjane razloge. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno i pravo na presumpciju nevinosti, te da se iz obrazloženja osporene presude ne vidi način na koji su sudovi primijenili princip in dubio pro reo, čime je dovedena u pitanje pravičnostsuđenja.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba da dejstvuje vjerovatno. Shodno članu 16 stav 2 Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, takođe, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Madžarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što je, kako navodi, prvostepena presuda zasnovana isključivo na iskazu jednog svjedoka, te time što sud nije pravilno ocijenio njegov iskaz i iskaze grupe svjedoka odbrane. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U kojoj mjeri ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Ali, istovremeno, sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da temeljita analiza izvedenih dokaza nije izostala, tj. prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti je opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, prvostepeni sud je odluku o apelantovoj krivici izveo na osnovu brojnih sprovedenih dokaza, i to saslušanjem brojnih svjedoka optužbe i odbrane, te izvođenjem relevantnih materijalnih dokaza. Što se tiče prigovora da je prvostepeni sud odluku o apelantovoj krivici zasnovao u najvećoj mjeri na iskazu svjedoka S.K., koji je sa nadležnim tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivice, a zauzvrat svjedočio protiv apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da je sud prihvatio taj iskaz, ali da ga je doveo u vezu i sa ostalim sprovedenim dokazima. Ustavni sud naročito zapaža da je svjedočenje S.K. potvrđeno iskazom svjedoka, policajca M.S., koji je kategorično tvrdio da je na telefonu koji je posjedovao S.K. u trenutku saobraćajne kontrole vidio da su na displeju telefona upisani ime „Milan“ i mrežna grupa 065. Ovaj dokaz je izveden i na glavnom pretresu i tom prilikom se i sudsko vijeće uvjerilo u istinitost ovog dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi obrazložili i zašto odbacuju svjedočenja u apelantovu korist. Naime, sudovi su istakli da su svjedoci odbrane bili nesigurni u svojim iskazima, da su mijenjali vrijeme koje su, navodno, proveli sa apelantom, te da nisu bili saglasni o tome kada je apelant otišao iz kuće D.P. kod koga su, navodno, kritične večeri gledali film. Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje zadovoljavajuće sa aspekta člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

14. Što se tiče apelantovog pozivanja na princip in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je taj princip garantovan članom 6 Evropske konvencije, odnosno njegovim stavom 2, prema kom se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženog. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih sprovedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Upravo takvo kršenje prava na pravično suđenje Ustavni sud je utvrdio u svojoj prijašnjoj odluci kom je naložio da se postupak ponovo sprovede. Ustavni sud smatra da je u presudama donesenim u ponovljenom postupku protiv apelanta dato obrazloženje analize sprovedenih dokaza koje ne ostavlja bilo kakvu sumnju i zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da je sud izveo i nove dokaze, te saslušao svjedoka Š.D., koji je proveo određeno vrijeme sa apelantom u zatvoru i koji je posvjedočio da mu je apelant detaljno ispričao o načinu izvršenja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Sud je, takođe, detaljno obrazložio zbog čega nije poklonio vjeru iskazu koji je ovaj svjedok naknadno izmijenio. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je sud ovaj iskaz doveo u vezu i sa drugim iskazima i ostalim izvedenim dokazima na način koji ne ostavlja sumnju da je princip na koji se apelant poziva ispoštovan. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđen princip in dubio pro reo, a time ni pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

15. Apelant, takođe, prigovara da mu nije omogućeno da na adekvatan način ispita ključnog svjedoka S.K., koji se nalazi u SAD, te da ukaže na nedosljednost njegovog iskaza koji je pročitan na glavnom pretresu. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud naglašava da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba zahtijeva da optuženi ima potpunu procesnu ravnopravnost sa tužiocem u vezi sa pozivanjem i ispitivanjem svjedoka. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno dejstvo, tj. prava optuženog da poziva i ispituje svjedoke nisu neograničena (vidi, Odluka Ustavnog suda broj AP 679/04 od 13. septembra 2005. godine, stav 25, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 86/05).

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je iskaz svjedoka S.K., koji je dao u ranijem prvostepenom postupku na glavnom pretresu 24. marta 2004. godine, pročitan na glavnom pretresu 8. juna 2006. godine u ponovljenom postupku. Nesporno je da je apelant imao i koristio mogućnost da ovog svjedoka ispita unakrsno u ranijem prvostepenom postupku, te da je iskaz svjedoka S.K. pročitan na glavnom pretresu u ponovljenom postupku u skladu sa odredbama ZKP. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelantu nije uskraćena mogućnost da se o ovako izvedenom dokazu ponovo izjasni u ponovljenom postupku, te da u okviru svoje odbrane iznese primjedbe i ospori iskaz ovog svjedoka, što je apelant i učinio na glavnom pretresu. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud smatra da je i ovaj apelantov žalbeni navod neosnovan, te da nema kršenja člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.

17. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su apelantovi navodi o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1037/07 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio