Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1161/07 (N. D.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Građanski postupak
  • Šta se ne smatra domom
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1161/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 1161/07, rješavajući apelaciju Nade Dedić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Dedić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000585 od 20. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj GŽ-284/05 od 5. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P.962/04 od 12. novembra 2004. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Dedić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000585 od 20. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj GŽ-284/05 od 5. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P.962/04 od 12. novembra 2004. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Dedić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bolingbrooka, Ilinois, SAD, koju zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijela je 20. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000585 od 20. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u Mostaru broj GŽ-284/05 od 5. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u Mostaru broj P.962/04 od 12. novembra 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P.962/04 od 12. novembra 2004. godine, između ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništavan ugovor o zamjeni stanova zaključen između Avde Dedića (u daljnjem tekstu: drugotuženi-suprug) i Pere Martinovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te da se uspostavi ranije stanje u zemljišnim knjigama, sve bliže navedeno u dispozitivu osporene presude. Apelantica je podnijela tužbeni zahtjev u kome je navela da je Rješenjem DGP «Hercegovina-visokogradnja» od 5. oktobra 1990. godine drugotuženomsuprugu dodijeljen stan u Mostaru, u Dubrovačkoj ulici broj 106, te da su ona i drugotuženisuprug, kao supružnici, na osnovu ugovora o korištenju stana postali sunosioci stanarskog prava na tom stanu. Apelantica je u tužbi, također, navela da je drugotuženisuprug dao punomoć svom bratu da, u njegovo ime, sa prvotuženim zaključi ugovor o zamjeni stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da je spomenuta zamjena izvršena bez njene saglasnosti kao sunositeljice stanarskog prava. Zbog toga je apelantica smatrala da je ugovor zaključen protivno čl. 19. i 32. Zakona o stambenim odnosima i tražila da sud utvrdi da je, prema članu 103. Zakona o obligacionim odnosima, predmetni ugovor ništav.

3. U postupku pred Općinskim sudom, nakon provedenog dokaznog postupka koji se sastojao u saslušanju svjedoka, prvotuženog i drugotuženog-supruga, te nakon uvida u relevantnu dokumentaciju, Općinski sud je utvrdio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, u obrazloženju osporene presude Općinski sud je naveo da je članom 19. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RBiH» br. 14/84, 12/87, 36/89, 2/93 i «Službene novine FBiH» br. 11/98 i 19/99) propisano da «nosilac stanarskog prava može biti samo jedno lice. Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug». Članom 32. st. 1. i 3. istog zakona je propisano da «nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava. Zamjena stana vrši se na osnovu ugovora u pismenom obliku. Za zamjenu stanova potrebna je saglasnost davalaca tih stanova na korištenje, koja se traži podnošenjem ugovora o zamjeni stanova davaocima stanova na korištenje». Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Općinski sud je zaključio da je drugi bračni drug sunosilac stanarskog prava, jer se u zakonu upotrebljava izraz «nosilac», a ne «nosioci» stanarskog prava. Dalje, Općinski sud je naveo da se, u slučaju kada se radi o bračnim drugovima kao nosiocu i sunosiocu stanarskog prava koji žive u zajedničkom porodičnom domaćinstvu, pretpostavlja da su uzajamno upućeni u radnje onog drugoga u vezi sa stanarskim pravom. Općinski sud je, dalje, utvrdio da su apelantica i drugotuženi-suprug živjeli u zajedničkom porodičnom domaćinstvu, te da apelantica u toku postupka nije dokazala da nije bila upoznata sa zamjenom stana. Imajući u vidu navedeno, kao i da sporni ugovor o zamjeni nije zaključen protivno prinudnim propisima ili javnom moralu, Općinski sud je utvrdio da je apelantičin tužbeni zahtjev za poništenje spornog ugovora neosnovan.

4. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Presudom broj GŽ-284/05 od 5. decembra 2005. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom dijelu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je, prema zakonu, za valjanost ugovora o zamjeni stana potrebna pismena forma ugovora i saglasnost davalaca stanova na korištenje, a ne i pismena saglasnost sunosioca stanarskog prava. Kantonalni sud je, takođe, naveo da iz zakonskih propisa proizlazi da ugovor potpisuje i podnosi osoba koja je u ugovoru o davanju stana na korištenje naznačena kao nosilac stanarskog prava. Budući da je Kantonalni sud zaključio da konkretan ugovor ispunjava sve pobrojane uvjete, te da nije protivan prinudnim normama, niti moralu društva, to, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije postojala zakonska osnova za utvrđivanje da je predmetni ugovor ništav.

5. Apelantica je protiv navedene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000585 od 20. marta 2007. godine reviziju odbio, jer je utvrdio da su revizioni navodi nosnovani i da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo.

6. Apelantica smatra da joj je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno tumačili i primijenili odredbe čl. 32. i 19. Zakona o stambenim odnosima. Naime, apelantica smatra da, suprotno utvrđenju sudova, drugotuženi-njen suprug nije mogao zamijeniti stan bez njene pismene saglasnosti posebno stoga što ni drugotuženi-apelantičin suprug nije lično potpisao ugovor o zamjeni stana, nego je to, na osnovu njegove punomoći, učinio njegov brat. Apelantica, dalje, smatra da je i ona morala dati pismenu punomoć svom djeveru, te da je iz svega navedenog vidljivo da je sporni ugovor ništav u skladu sa odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, apelantica smatra da ima pravo zagarantovano Ustavom da se vrati u svoj prijeratni dom koji nije ni sa kim mijenjala, već su njenu polovinu stana drugi, bez njenog pristanka, mijenjali za neki drugi stan.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

12. Ističući povredu prava na pravično suđenje, apelantica je navela da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su utvrdili da iz zakonskih odredaba ne proizlazi da je za zamjenu stana bila potrebna i njena saglasnost i da, s tim u vezi, predmetni ugovor nije ništav. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretnog spora bilo pitanje ništavosti ugovora o zamjeni stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama jasno i nedvosmisleno obrazložili da, prema odredbama čl. 19. i 32. Zakona o stambenim odnosima, nije postojala obaveza da drugotuženi dobije izričitu apelantičinu pismenu saglasnost za zamjenu stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava. Također, sudovi su uzeli u obzir i odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list SRBiH» br. 2/92, 13/93, te «Službene novine FBiH» br. 13/94 i 29/03), kojom je propisano da je «ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo», ali su utvrdili da se u konkretnom slučaju ne radi o takvom ugovoru, o čemu su dali jasna i razložna obrazloženja. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može pronaći ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, niti apelantica nudi dokaze i argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a njeno nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na dom

15. U vezi sa apelantičinim navodima da stan na kojem je drugotuženi-suprug bio nosilac stanarskog prava predstavlja njen dom, Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). Radi utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantičin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantičinog «doma».

16. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A br. 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99), kao i na stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici». Pri tome Ustavni sud ističe da apelantov pravni odnos sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se taj stan može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 534/06 od 5. juna 2007. godine, stav 31, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 77/07).

17. Kad je riječ o pitanju može li se sporni stan smatrati apelantičinim domom, Ustavni sud zapaža da je apelantica prestala koristiti sporni stan odlaskom u izbjeglištvo u SAD nakon početka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. Dalje, sporni stan je na osnovu pravno valjano zaključenog ugovora 19. maja 2000. godine zamijenio drugotuženi-suprug, kao nosilac stanarskog prava, za stan u Konjicu. Nakon toga taj stan u Konjicu drugotuženi-apelantičin suprug je, u skladu sa zakonskim propisima, i otkupio. Dakle, u periodu od 1992. godine pa do dana donošenja ove odluke apelantica nije živjela u spornom stanu, niti je pokazala namjeru da se u njega vrati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantica izgubila faktičku vezu sa spornim stanom koja bi bila takve prirode i intenziteta da bi se taj prostor mogao smatrati njenim domom, te je na taj način sporni stan prestao biti njen dom. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

18. Dalje, apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. Prema stavu Ustavnog suda, stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili «postojeća imovina», ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike , Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica nije mogla imati ni legitimno očekivanje da će prijašnji zamijenjeni stan ponovo steći na zakonit način stoga što se radi o stanu koji je na zakonom propisan način postao imovina druge osobe. Prema utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «imovinu» koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ako ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1161/07 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio