Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-551/07 (A. A. i BOSS-Bosanska stranka)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Naknada štete
- Kleveta
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 4
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 2
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine. · čl. 4
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-551/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 551/07, rješavajući apelaciju Azre Avdić i BOSS - Bosanske stranke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Avdić i BOSS -
Bosanske stranke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-834/05 od 2. novembra 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-37/05 od 19. maja 2005. godine i dijela Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj P-8/03 od 30. decembra 2004. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Avdić i BOSS -
Bosanske stranke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-834/05 od 2. novembra 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-37/05 od 19. maja 2005. godine i dijela Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj P-8/03 od 30. decembra 2004. godine u odnosu na prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Azra Avdić i BOSS - Bosanska stranka (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle podnijeli su 9. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-834/05 od 2. novembra 2006. godine, Presude Vrhovnog suda broj Gž-37/05 od 19. maja 2005. godine i dijela Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-8/03 od 30. decembra 2004. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj P-8/03 od 30. decembra 2004. godine, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su zahtijevali da im Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i rukovodilac Službe za inspekcijske poslove Općine Tuzla, dr. Zlatko Unger (u daljnjem tekstu: drugotuženi), isplate na ime naknade štete zbog klevete ukupan iznos od 120.000 KM i troškove parničnog postupka. Osim toga, apelanti su obavezani da prvotuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.275 KM. Apelanti su tražili da im prvotuženi i drugotuženi naknade štetu nastalu zbog akta broj 08-05-04-363/02 (u daljnjem tekstu: sporni akt) od 28. decembra 2002. godine koji je drugotuženi uputio Izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine. Prema tvrdnji apelanata, u navedenom aktu je iznesena tvrdnja da apelantica Azra Avdić krši odredbe Zakona o sukobu interesa zato što je kao član stranke BOSS istovremeno imala ovjeren mandat kao vijećnik Općinskog vijeća Tuzla i poslanik u Skupštini Tuzlanskog kantona. Nadalje, u aktu je navedeno da postoje «nedovoljno provjerena saznanja» da ona ima i privatno preduzeće čije je poslovanje vezano za oblast geologije i da je njezin suprug član upravnog odbora d.o.o. «Održavanje». Osim toga, navodi iz spornog akta su objavljeni i u listu «Front slobode» od 7. marta 2003. godine. Taj list finansira prvotuženi, pa je na taj način iznesena kleveta koja je narušila ugled i čast apelantice, kao i stranke čiji je član. Time su umanjeni politička popularnost i ugled te stranke u narodu, što je utjecalo i na njihov rezultat na izborima.
3. U postupku pred Kantonalnim sudom, nakon provedenog dokaznog postupka koji se sastojao od uvida u brojnu relevantnu dokumentaciju i saslušanja stranaka, utvrđeno je, između ostalog, da sporni akt ne predstavlja klevetu u smislu člana 4. tačka d. Zakona o zaštiti od klevete («Službene novine FBiH» br. 59/02 i 19/03; u daljnjem tekstu: ZZK). Prema tom članu je propisano da je «kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu». Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvotuženi u spornom aktu naveo da je od nadležnog organa tražio provjeru vezano za kršenja odredaba Zakona o sukobu interesa, te je samo iznosio sumnju, a ne tvrdnju da je apelantica prekršila odredbe tog zakona. Stoga je Kantonalni sud zaključio da se u ovom slučaju može govoriti samo o iznesenom mišljenju u smislu člana 7. stav 1. ZZK, za koje ne postoji odgovornost za klevetu. Naime, prema ovoj odredbi «ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima». Također, Kantonalni sud je utvrdio da su i navodi o tome da apelantica ima privatno preduzeće, također, iznošenje sumnji, a ne kleveta, zato što je u spornom aktu navedeno da se radi «o nedovoljno provjerenim saznanjima». Osim toga, tvrdnja da je apelanticin suprug član upravnog odgovora d.o.o. «Održavanje» je, u suštini, bila tačna, imajući u vidu da je apelanticin suprug razriješen dužnosti članstva u navedenom odboru samo dva dana prije nego što je sporni akt upućen Izbornoj komisiji. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da se i na ova dva navoda može primijeniti jedino član 7. stav 1. ZZK.
4. U vezi sa zahtjevom apelanata za naknadu štete zbog iznošenja pojedinosti vezanih za sporni akt u listu «Front», Kantonalni sud je utvrdio da apelanti u toku cijelog postupka nisu ničim dokazali da je drugotuženi prezentirao sadržaj spornog akta listu «Front», te da je ovaj navod neosnovan. Osim toga, sud je naveo da je članom 6. stav 2. ZZK propisano da su «za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja», pa, kako drugotuženi nije autor predmetnog članka, niti su apelanti dokazali da je prvotuženi na bilo kakav način vršio nadzor nad sadržajem časopisa, ovi navodi o postojanju klevete su, prema mišljenju Kantonalnog suda, također neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je, na osnovu odredbi člana 386. stav 1. u vezi sa odredbom člana 396. Zakona o parničnom postupku, obavezao apelante da prvotuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.275 KM.
5. Protiv navedene presude žalbe su Vrhovnom sudu izjavili i apelanti i tuženi. Vrhovni sud je 19. maja 2005. godine donio Presudu broj Gž-37/05 kojom je žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je, također, istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude, o svim navodima iznesenim u tužbi, dao valjane razloge koje je zasnovao na relevantnim zakonskim odredbama, što Vrhovni sud u potpunosti prihvata.
6. Apelanti su izjavili reviziju protiv navedene presude koju je Vrhovni sud Presudom broj Rev-834/05 od 2. novembra 2006. godine odbio kao neosnovanu jer nije utvrdio da postoje povrede odredaba parničnog postupka, niti odredaba ZZK. U obrazloženju navedene revizione presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud smatra da sporna izražavanja ne predstavljaju klevetu kako to definira član 4. tačka d. ZZK zato što se zapravo radi samo o iznošenju sumnje. Kako sumnja predstavlja mišljenje kao vrijednosni sud, to u skladu sa članom 7. stav 1. ZZK ne postoji odgovornost tuženih za klevetu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da veći dio revizionih navoda apelanata predstavlja osvrt na nižestepene presude i druge revizione predmete Vrhovnog suda. Zbog toga, Vrhovni sud smatra da su ti navodi pravno irelevantni za predmetnu reviziju. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se jedan dio revizionih prigovora odnosi i na utvrđeno činjenično stanje, pa, kako se prema odredbi člana 240. Zakona o parničnom postupku revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud nije mogao uzeti te navode u razmatranje u revizionom postupku. Odlučujući o revizionim navodima vezanim za troškove postupka, Vrhovni sud je istakao da i taj navod smatra neosnovanim. Naime, Vrhovni sud smatra da propis na koji su se apelanti pozvali -Zakon o advokaturi FBiH, koji je stupio na snagu 24. marta 2005. godine, nije moguće primijeniti na ovaj predmet budući da su sve parnične radnje u ovom postupku izvršene prije stupanja na snagu ovog zakona, te bi njegova primjena bila retroaktivna.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo «digniteta i jednakosti» iz Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, zatim pravo iz člana I.1-6. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana
14. Evropske konvencije, te pravo iz čl. 17. i 57. Evropske konvencije i Protokola broj 12. Apelanti, također, smatraju da su im povrijeđena prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U vrlo opširnoj apelaciji apelanti su naveli da, u suštini, smatraju da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe ZZK, zato što je nesporno dokazano da su prvotuženi i drugotuženi iznijeli klevetu. Osim toga, apelanti smatraju da je u ranijim postupcima protiv drugotuženog već dokazano klevetanje apelanata i pri tome se pozivaju i na Odluku Ustavnog suda broj AP 664/04 od 20. decembra 2005. godine kojom je odbijena apelacija drugotuženog, a vezano za njegove klevetničke izjave protiv predsjednika stranke BOSS.
8. Nadalje, apelanti smatraju da su se sudovi, evidentno, «stavili u službu zaštite interesa» prvotuženog, te da bi samo preinačenje presuda ili njihovo poništenje i vraćanje na novi postupak, predstavljalo pravilno odlučivanje Ustavnog suda. Osim toga, apelanti smatraju da i samo dostavljanje spornog akta Izbornoj komisiji i Skupštini Tuzlanskog kantona predstavlja klevetu zato što je na taj način sadržaj spornog akta postao dostupan i trećim licima, odnosno poslanicima u Skupštini, pa, samim time, i medijima, za što je odgovoran drugotuženi. Klevetu, prema mišljenju apelanata, predstavlja i tvrdnja da je apelantica vlasnica privatne firme, jer su i prvotuženi i drugotuženi mogli iz evidencije saznati da je rješenje o dozvoli vršenja djelatnosti apelanticinoj firmi ukinuto zbog neispunjavanja uvjeta za obavljanje te djelatnosti. Također, prema mišljenju apelanata, pogrešan je i stav sudova da klevetu ne predstavlja tvrdnja drugotuženog da je apelanticin suprug član upravnog odbora d.o.o. «Održavanje» zato što sudovi nisu uzeli u obzir da je drugotuženi postupao zlonamjerno i klevetnički budući da je mogao saznati da je samo dva dana prije upućivanja spornog akta apelanticin suprug razriješen dužnosti člana upravnog odbora navedenog preduzeća. Nadalje, apelanti smatraju da je Kantonalni sud učinio povredu prava na pravično suđenje zato što je bez njihove saglasnosti spojio njihov postupak i postupak koji se vodio povodom tužbe drugotuženog. Osim toga, apelanti smatraju da su sudovi nepravilno utvrdili visinu troškova parničnog postupka ne uzimajući pri tome u obzir da tuženima nije mogla biti dosuđena naknada troškova postupka veća od iznosa prosječnog ličnog dohotka u Federaciji po jednoj pravnoj radnji. Apelanti smatraju da je ovakva odluka sudova suprotna odredbama člana 2. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi FBiH («Službene novine FBiH» broj 18/05 od 23. marta 2005. godine).
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]
9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom. [...]
a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
12. U vezi sa navodom apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu je neophodno da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelanti su naveli da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer su utvrdili da sporne tvrdnje drugotuženog ne predstavljaju klevetu, te da su nepravilno odredili visinu troškova parničnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretnog spora bilo pitanje naknade štete zbog iznošenja navodno klevetničkih tvrdnji protiv apelanata. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti apelanti iznose tvrdnje koje bi ukazale na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, smatra da obrazloženja osporenih odluka u potpunosti ispunjavaju zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako u dijelu koji se odnosi na predmet spora, tako i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka. Naime, sudovi su u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto smatraju da sadržaj spornog akta ne predstavlja klevetu u smislu člana 4. tačka d. ZZK, zbog čega apelantima i ne pripada naknade štete u smislu ovog zakona. Nadalje, sudovi su dali jasna obrazloženja zašto se ni navodi o tome da je apelantica, prema «neprovjerenim tvrdnjama», vlasnica privatne firme, te da je njezin suprug član upravnog odbora preduzeća d.o.o. «Održavanje», ne mogu smatrati klevetom, već mišljenjem, odnosno vrijednosnim sudom, budući da je samo izražena sumnja i to na oprezan način. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su sudovi dali detaljno obrazloženje o tome da je u konkretnom slučaju moguće primijeniti samo član 7. stav 1. ZZK kojim je propisano šta se smatra iznesenim mišljenjem koje ne predstavlja klevetu i koje ne pretpostavlja odgovornost za klevetu.
15. Osim toga, obrazloženja sudova o tome zašto smatraju da apelantima ne pripada naknada štete zbog objavljivanja sadržaja spornog akta u listu «Front», te zašto smatraju da drugotuženi ne može odgovarati za iznošenje sadržaja spornog akta u sredstvu javnog informiranja, također su detaljna i argumentirana. Ustavni sud primjećuje da su sudovi na zadovoljavajući način obrazložili zašto su na konkretan slučaj primijenili odredbe ZZK u kojima je eksplicitno navedeno ko se može smatrati odgovornim za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o nezakonitom spajanju postupaka. Naime, iz osporenih odluka proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o posebnom tužbenom zahtjevu drugotužioca, već o protivtužbi datoj u odgovoru na tužbu apelanata zbog čega se nije radilo o bilo kakvom spajanju postupaka, već o odlučivanju o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu.
16. Što se tiče navoda apelanata da su sudovi u njihovom slučaju prilikom određivanja troškova postupka morali primijeniti član 2. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda o ovom pitanju u potpunosti zadovoljavajuće, te da nema ničeg što bi ukazivalo na proizvoljnu ili diskriminacionu primjenu ovog zakona u apelantovom predmetu. I na kraju, ni navode apelanata da je iz same činjenice da je protiv drugotuženog vođen još jedan postupak zbog klevetničke izjave protiv apelanata, te da je Ustavni sud odbio apelaciju drugotuženog o takvom pitanju, Ustavni sud, također, ne smatra osnovanim, jer vezivanje postupka koji nije povezan sa predmetnim postupkom ne može predstavljati dokaz da je drugotuženi i u konkretnom slučaju odgovoran za klevetu protiv apelanata.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničeg što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tako da su navodi apelanata o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Dopustivost u odnosu na pravo iz člana 10. Evropske konvencije
18. Apelanti, također, tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 2. Evropske konvencije.
19. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je o istim ovakvim navodima već raspravljao u drugoj apelaciji, te da je ukazao na to da član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 95/06 od 6. marta 2007. godine, stav 21). Budući da iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da su apelanti u konkretnoj pravnoj stvari bili u ulozi tužioca, te da su tražili zaštitu od navodne klevete, slijedi da predmetni tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanata radi nekog njihovog izražavanja. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu bili «žrtva» kršenja člana 10. Evropske konvencije zbog čega je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
c) Dopustivost u odnosu na pravo na nediskriminaciju
20. Osim navedenog, apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te su se pozvali i na povredu Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Međutim, apelanti nisu pružili bilo kakve argumente kojima bi dokazali ili bar učinili vjerovatnom ovakvu tvrdnju, čak nisu naveli ni po kojem zabranjenom osnovu se smatraju diskriminiranim i u vezi sa kojim zaštićenim pravom. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
d) Dopustivost ratione materiae
21. Apelanti su naveli i da su im prekršena «prava iz Ustava Federacije BiH», Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije BiH. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantirano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu prava iz Ustava Federacije BiH i navedenih dodatnih sporazuma iz Aneksa I bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima nedopuštena zato što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
e) Ostali navodi
22. S obzirom na zaključke iz prethodnih tačaka, Ustavni sud smatra da nema potrebe razmatrati eventualne povrede ostalih ustavnih prava koja apelanti nabrajaju u apelaciji.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić