Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1258/07 (B. M., R. T., Ž. T., N. S., S. K.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se ne smatra imovinom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Legitimno očekivanje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1258/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 1258/07, rješavajući apelaciju Boška Milića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Milića, Rade Tanackovića, Žarka Tubića, Nedeljka Spasojevića, Sulje Kovačevića, Ilije Vukovića, Ilije Stanišića, Ahmeta Kukića, Milorada Stanišića, Pere Pantelića, Sime Tanackovića, Đorđe Vidovića, Milana Bašića, Milana Dragičevića, Rajka Dragića, Zorana Radića, Saše Bajića, Laze Pištalovića, Velje Pekića, Miloša Pekića, Pante Đokića, Radovana Bekića, Drage Lazarevića, Gorana Aleksića, Đuke Pajića, Ružice Mijatović, Ilije Dragičevića, Stojana Simkića i Anđelke Marković podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko broj 097-0-GŽ-06-000187 od 19. februara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boško Milić, Rado Tanacković, Žarko Tubić, Nedeljko Spasojević, Suljo Kovačević, Ilija Vuković, Ilija Stanišić, Ahmet Kukić, Milorad Stanišić, Pero Pantelić, Simo Tanacković, Đorđo Vidović, Milan Bašić, Milan Dragičević, Rajko Dragić, Zoran Radić, Saša Bajić, Lazo Pištalović, Veljo Pekić, Miloš Pekić, Panto Đokić, Radovan Bekić, Drago Lazarević, Goran Aleksić, Đuka Pajić, Ružica Mijatović, Ilija Dragičević, Stojan Simkić i Anđelka Marković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Borislav Stojaković, advokat iz Brčkog, podnijeli su 7. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-GŽ-06-000187 od 19. februara 2007. godine. Apelanti su 9. maja 2007. godine dostavili zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio raspolaganje novčanim sredstvima na računima Distrikta Brčko u iznosima potrebnim za namirenje potraživanja apelanata, koja su bliže navedena u tužbi apelanata, do donošenja odluke Ustavnog suda.
2. Apelanti su 31. januara 2005. godine podnijeli Osnovnom sudu Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv ODP «Posavina» Brčko u likvidaciji (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi isplate garantovanih plata za periode od 1. aprila 1999. godine do 24. septembra 2004. godine i otpremnina sa pripadajućim doprinosima u iznosima navedenim u tužbi, te radi utvrđivanja da su rješenja likvidacionog upravnika od 19. oktobra 2004. godine, kojima im je radni odnos prestao retroaktivno od 17. februara 2001. godine, nezakonita. Osnovni sud je Presudom broj P-60/05-I od 15. februara 2006. godine odbio tužbu apelanata kao neosnovanu. Apelanti su protiv navedene presude izjavili žalbu Apelacionom sudu, koji je Rješenjem broj 097-0-GŽ-06-000187 (bez datuma) ukinuo prvostepenu presudu i zakazao glavnu raspravu pred drugostepenim sudom.
3. Nakon održane rasprave Apelacioni sud je Presudom broj 097-0-GŽ-06-000187 od 19. februara 2007. godine tužbu apelanata djelimično usvojio i utvrdio da su rješenja o prestanku radnog odnosa apelanata nezakonita u dijelu koji se odnosi na datum prestanka radnog odnosa, 17. februar 2001. godine. Naime, Apelacioni sud je utvrdio da je apelantima radni odnos prestao 24. septembra 2004. godine kao dana otvaranja likvidacionog postupka tuženog. Međutim, Apelacioni sud je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za isplatu neisplaćenih garantovanih plata za period od 1. aprila 1999. godine do 24. septembra 2004. godine i isplatu otpremnina sa zakonskim zateznim kamatama. U postupku pred Apelacionim sudom, nakon provođenja dokaza, utvrđeno je da su apelanti bili u radnom odnosu kod prvotuženog. Nad prvotuženim je otvoren postupak likvidacije Rješenjem Osnovnog suda broj L.28/02 od 24. septembra 2004. godine. Navedeni likvidacioni postupak je Rješenjem od 25. marta 2005. godine obustavljen zbog otvaranja stečajnog postupka pod brojem St.3/05. Dalje, prije nego što je otvoren likvidacioni postupak nad prvotuženim, supervizor za Distrikt Brčko je nalogom o korištenju zemljišta na tržnici «Arizona» od 17. februara 2001. godine propisao da prvotuženi i DD «Posavina» Brka odmah prestaju da rade, te da će Vlada drugotuženog preduzeti sve neophodne mjere radi zaštite imovine tih preduzeća i u roku od 45 dana napraviti plan za njihovo raspuštanje. Dalje, Apelacioni sud je utvrdio da su apelanti o svemu tome bili odmah obaviješteni, jer je prvotuženi sa danom donošenja naloga supervizora, faktički, prestao da radi. Nakon toga, apelanti nisu više obavljali svoje radne zadatke, već su samo povremeno dolazili i raspitivali se o svom statusu, a kod prvotuženog je bilo angažovano samo nekoliko zaposlenih na čuvanju imovine uz naknadu.
4. S tim u vezi, Apelacioni sud je zaključio da, iako su apelanti faktički prestali da rade onog dana kada je donesen nalog supervizora, radni odnos apelantima nije mogao prestati tim danom, već samo danom otvaranja likvidacionog postupka, odnosno 24. septembra 2004. godine, kako je to i propisano čl. 44. i 41. stav 1. u vezi sa članom 179. stav 1. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji Distrikta Brčko («Službeni glasnik Distrikta Brčko» broj 1/02). Zbpg toga je tužba apelanata u ovom dijelu usvojena. Međutim, Apelacioni sud je zaključio da su apelanti za povredu svojih prava iz radnog odnosa za period do donošenja naloga supervizora saznali danom donošenja tog naloga, pa su zaštitu mogli tražiti samo u roku od tri godine od dana saznanja, kako je to propisano Zakonom o radu kao lex specialis za pitanja radnih odnosa. Budući da su apelanti tužbu podnijeli 31. januara 2005. godine, Apelacioni sud je utvrdio da su potraživanja apelanata za naknadu neisplaćenih plata za period od 1. aprila 1999. godine pa do 17. februara 2001. godine zastarjela. Dalje, u odnosu na potraživanja neisplaćenih plata za period nakon donošenja naloga supervizora, Apelacioni sud je utvrdio da apelanti tokom cijelog postupka nisu dokazali da su obavljali određene poslove kod prvotuženog u tom periodu, pa su, zbog toga, ta njihova potraživanja neosnovana. Što se tiče zahtjeva apelanata za isplatu otpremnina, Apelacioni sud je utvrdio da su, također, neosnovani jer, prema odredbama člana 85. Zakona o radu Distrikta Brčko («Službeni glasnik Distrikta Brčko » broj 7/00), radnicima preduzeća nad kojima je otvoren likvidacioni, odnosno stečajni postupak ne pripada pravo na otpremninu.
5. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju. Apelacioni sud je Rješenjem broj 097-0-Rev-07-000017 od 11. septembra 2008. godine reviziju odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju navedenog rješenja Apelacioni sud je istakao da su apelanti obični aktivni suparničari, pa se vrijednost spora cijeni za svakog od njih ponaosob. Budući da visina niti jednog potraživanja ne ispunjava imovinski cenzus od 30.000 KM, koji je propisan Zakonom o parničnom postupku Distrikta Brčko, revizija je odbačena kao nedozvoljena.
6. Apelanti smatraju da im je osprenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog toga što je Apelacioni sud pogrešno računao rok zastarijevanja. Naime, apelanti smatraju da je Apelacioni sud izveo pravilan zaključak da im prvotuženi nije mogao retroaktivno prekinuti radni odnos sa datumom donošenja naloga supervizora, već da je to moglo biti samo danom otvaranja likvidacionog postupka. Zbog tog razloga, apelanti smatraju da je neshvatljivo da je Apelacioni sud zaključio da se kao dan saznanja za povredu njihovih prava iz radnog odnosa treba uzeti dan donošenja naloga supervizora, jer je «logično da se kao dan saznanja za povredu uzima dan prestanka radnog odnosa». S tim u vezi, apelanti smatraju da njihova potraživanja nisu zastarjela, jer zahtjevi nisu podneseni nakon proteka roka od tri godine. Osim navedenog, apelanti smatraju da niko, pa ni sud, ne smije uzurpirati pravo na rad, platu i otpremninu, jer su to međunarodno priznati standardi, te da su se, suprotno tome, organi javne vlasti Distrikta Brčko neopravdano miješali u imovinu apelanata. Takođe, apelanti smatraju da su nepostupanjem drugotuženog u skladu sa nalogom supervizora, bez vlastite krivice, bili spriječeni da blagovremeno preduzimaju radnje radi zaštite svojih imovinskih prava. Naime, oni su vjerovali da će bar dio njihovih potraživanja biti izmiren iz naknade za izuzeto zemljište koje je pripadalo prvotuženom, a iz zakonskih odredaba proizlazi da je drugotuženi, prije otvaranja stečajnog postupka, trebalo da radnicima isplati plaće. Apelanti od Ustavnog suda traže i da donese privremenu mjeru kojom bi se do donošenja odluke Ustavnog suda zabranilo raspolaganje novčanim sredstvima na računima drugotuženog u visini potraživanja apelanata.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
11. Ističući povredu prava na pravično suđenje, apelanti su naveli da je Apelacioni sud pogrešno utvrdio činjenicu da se kao dan saznanja za povredu njihovog prava iz radnog odnosa treba smatrati dan donošenja naloga supervizora, a ne dan otvaranja likvidacionog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U vezi sa navodima apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su sudovi uzeli u obzir odredbe čl. 88. i 91. Zakona o radu Distrikta Brčko («Službeni glasnik Distrikta Brčko» broj 7/00), kojima je propisano da «ako zaposlenik vjeruje da mu je povrijeđeno pravo, odnosno prava koja su mu data ugovorom o radu od poslodavca, zaposlenik može podnijeti tužbu sudu zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od tri godine od datuma na koji je, po tvrđenju zaposlenika, došlo do povrede prava, odnosno u roku od tri godine od dana saznanja zaposlenika da mu je povrijeđeno pravo, odnosno prava utvrđena ugovorom o radu.[...] Zastarijevanje potraživanja iz radnog odnosa nastupa tri godine od dana nastanka potraživanja osim ako poseban slučaj ne predviđa drugi rok zastarijevanja u skladu sa ovim ili nekim drugim zakonom Distrikta». S tim u vezi, Apelacioni sud je u osporenoj odluci istakao da su apelanti, odmah nakon donošenja naloga supervizora, bili upoznati sa činjenicom da je prvotuženi 17. februara 2001. godine, odnosno danom donošenja naloga supervizora, prestao da radi, budući da je nalog supervizora bio istaknut na oglasnoj tabli. Prema tome, Apelacioni sud je zaključio da se kao dan saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, u konkretnom slučaju, treba uzeti dan donošenja naloga supervizora, a ne dan otvaranja likvidacionog postupka nad prvotuženim. S tim u vezi, slijedi zaključak Apelacionog suda da su potraživanja apelanata za taj period zastarjela, jer su apelanti podnijeli tužbu tek 31. januara 2005. godine, dakle, nakon četiri godine od dana saznanja za učinjenu povredu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud na jasan i nedvosmislen način obrazložio zaključak o pitanju blagovremenosti tužbe primjenom relevantnih propisa, te zbog toga Ustavni sud navode apelanata da im je na ovaj način prekršeno pravo na pravično suđenje smatra neosnovanim.
13. Dalje, u vezi sa navodima apelanata da im pripada pravo na naknadu plata za period nakon donošenja naloga supervizora pa do 24. septembra 2004. godine, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud utvrdio da apelanti tokom postupka nisu dokazali da su u tom periodu bili radno angažovani kod prvotuženog, te da im ne pripada pravo na naknadu plata. S tim u vezi, apelanti nisu mogli očekivati da će im pripasti naknada plate pa su, prema mišljenju Ustavnog suda, i ovi navodi neosnovani. Također, Apelacioni sud je utvrdio da relevantnom zakonskom odredbom nije data mogućnost da se isplate otpremnine radnicima nad čijim preduzećem je pokrenut likvidacioni, odnosno stečajni postupak, a ovakvo obrazloženje Apelacionog suda je, također, zadovoljavajuće i u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može pronaći ništa što bi ukazalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti apelanti nude dokaze i argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
15. Apelanti, također, smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. Povredu ovog prava apelanti vide u neopravdanom miješanju drugotuženog i suda u njihovo pravo na naknadu plata, otpremnina i doprinosa koja im, prema zakonskim odredbama, pripada.
16. U odgovoru na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o «imovini» apelanata koju štiti član
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su Zakonom o radu Distrikta Brčko i Zakonom o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji Distrikta Brčko regulisani uvjeti pod kojima zaposlenici preduzeća nad kojima je pokrenut stečajni, odnosno postupak likvidacije mogu ostvariti prava na plate, otpremninu i doprinose za socijalno osiguranje. Dakle, apelanti su imali «ostvariv» zahtjev prema navedenim zakonima, ali je bilo potrebno da dokažu da ispunjavaju propisane uvjete. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li su apelanti imali bar «legitimno očekivanje» da će njihovi ostvarivi zahtjevi biti riješeni u njihovu korist.
18. U kontekstu navedenog, kao i elaboracije iz prethodnih tačaka ove odluke o pitanju povrede prava na pravično suđenje i primjene materijalnog prava od Apelacionog suda, Ustavni sud smatra da apelanti nisu mogli imali «legitimno očekivanje» da će realizovati potraživanja vezana za naknadu plata, otpremnine i doprinosa za period od 1. aprila 1999. godine do 17. februara 2001. godine koja su zastarjela. Dalje, iz osporene presude proizlazi da apelanti nisu dokazali da su bili radno angažovani nakon 17. februara 2001. godine pa do 24. septembra 2004. godine kao dana otvaranja likvidacionog postupka, te ni za taj period nisu imali «legitimno očekivanje» da će moći ostvariti naknadu plata, budući da se pravo na isplatu plate veže za obavljeni rad. Konačno, kako je to detaljno obrazložio Apelacioni sud, apelantima ne pripada ni pravo na otpremninu, jer zakon ne predviđa mogućnost isplate otpremnine radnicima nad čijim preduzećem je pokrenut likvidacioni, odnosno stečajni postupak, pa Ustavni sud smatra da apelanti nisu imali ni «legitimno očekivanje» povodom pitanja ostvarivanja prava na otpremninu.
19. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, potraživanja apelanata ne predstavljaju «legitimno očekivanje», pa, stoga, ni «imovinu» koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog čega su njihovi navodi o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić