Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/07 (N.M.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-21/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 21/07, rješavajući apelaciju N.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-646/05 od 10. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova podnio je 27. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (apelacija registrirana u upisniku za 2007. godinu; u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-646/05 od 10. oktobra 2006. godine.

2. DGP «Janj» Šipovo (u daljnjem tekstu: tuženi) donio je Odluku broj 0103-30/96 od 11. septembra 1996. godine o prestanku radnog odnosa apelantu. U predmetnoj odluci je navedeno da apelantu prestaje radni odnos zato što je odbio da radi na radnom mjestu na koje je raspoređen i zbog neopravdanog izostanka sa posla duže od tri dana uzastopno, a prema članu 53. tač. 4. i 7. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 14/94, 15/96 i 21/96). DGP «Janj» Šipovo, odlučujući o apelantovom prigovoru protiv navedene odluke, donio je Odluku broj 51/96 od 30. oktobra 1996. godine kojom je apelantov prigovor odbijen kao neosnovan.

3. Osnovni sud u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj Rs-24/01 od 9. maja 2002. godine. Tom su presudom poništene kao nezakonite navedene odluke i tuženom je naloženo da apelanta vrati na posao, isplati mu neisplaćene plaće u iznosu od 4.281,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, uplati odgovarajuće doprinose, te da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da se tokom 1996. godine, nakon prestanka rata, tuženi ponovo organizirao kao preduzeće, te da je počeo sa pozivanjem i okupljanjem svojih radnika kako bi nastavio sa radom. Sud je, također, utvrdio da je tuženom uobičajeni način obavještavanja radnika o njihovim radnim zadacima bio stavljanje na oglasnu ploču spiska radnika koji se upućuju na određeno gradilište sa datumom polaska na teren s obzirom na to da se tuženi bavi građevinskim terenskim poslovima. Shodno svojoj praksi, tuženi je na oglasnoj ploči objavio Spisak radnika broj 0103-26/96 od 22. augusta 1996. godine koji su upućeni na teren na gradilište «Mlin-Štitar» Loznica. Među tim radnicima je bio i apelant, a kao dan polaska je određen 25. august 1996. godine. Također, na oglasnoj ploči je objavljeno i Rješenje broj 0103-27/96 od 23. augusta 1996. godine kojim je apelant raspoređen na poslove rukovodioca navedenog gradilišta.

4. S obzirom na to da se apelant nije javio na posao, odnosno da 25. augusta 1996. godine nije otišao na teren na navedeno gradilište, tuženi je donio odluku o prestanku njegovog radnog odnosa. Osnovni sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, naveo da je jasno da rješenje o raspoređivanju i upućivanju apelanta na teren od 23. augusta 1996. godine nije dostavljeno apelantu lično. S obzirom na to da je navedeno rješenje objavljeno samo na oglasnoj ploči tuženog, za što apelant nije znao, Osnovni sud je ocijenio da su nezakonite odluka u kojoj je kao razlog prestanka radnog odnosa navedeno apelantovo odbijanje da radi na radnom mjestu na koje je raspoređen i odluka kojom je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor protiv navedene odluke.

5. Protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-24/01 od 9. maja 2002. godine tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj Ž-326/02 od 13. juna 2005. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je naveo da je među strankama nesporno da rješenje o apelantovom raspoređivanju na radno mjesto rukovodioca gradilišta i odluka o apelantovom upućivanju na teren nisu lično dostavljene apelantu. Prema mišljenju Okružnog suda, dostavljanje odluke putem oglasne ploče tuženog, bez prethodnog pokušaja da se ona uruči apelantu, ne može se smatrati urednim obavještenjem o raspoređivanju na radno mjesto i obavezi stupanja na rad. Sud je istakao da je poslodavac dužan, kada odlučuje o pojedinačnim pravima radnika, donijeti odluku u pisanoj formi i lično je uručiti radniku. Pri tome, sud se pozvao na odredbe člana 56. Zakona o radnim odnosima kojima je propisano da se radnik od dana dostavljanja rješenja, u zakonom propisanom roku, obraća poslodavcu radi zaštite svojih prava. S obzirom na to da apelantu nije dostavljeno rješenje o raspoređivanju i upućivanju na rad, sud je zaključio da samim tim apelant nije bio upoznat sa svojim pravima i obavezama, te da, stoga, ne može trpjeti negativne posljedice koje je proizvelo navedeno rješenje.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv Presude Okružnog suda broj Ž-

326/02 od 13. juna 2005. godine, donio Presudu broj Rev-646/05 od 10. oktobra 2006. godine kojom je revizija uvažena, a nižestepene presude preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant kod tuženog bio zaposlen od 1982. godine, te da mu je bio poznat način komunikacije između radnika i poslodavca prilikom raspoređivanja na poslove i upućivanja na teren. Također, Vrhovni sud je naveo da je apelantovo osnovno pravo i obaveza iz radnog odnosa bila da svakodnevno radi i dolazi na posao, te da samim tim bude informiran o rasporedu radnih zadataka za određeni dan ili za duži vremenski period. U vezi s tim, sud je naveo da je nesporno da se apelant nije pojavljivao u prostorijama tuženog od 13. augusta 1996. godine (kada se nakon prijema obavijesti javio direktoru i izjavio da želi nastaviti raditi kod tuženog) pa do 11. septembra 1996. godine (kada je donesena odluka o prestanku radnog odnosa). Dakle, apelant se nije pojavljivao kod tuženog 29 dana uzastopno, pri čemu svoj izostanak nije opravdao. Sud je naveo da izostanak s posla duže od tri dana predstavlja razlog za prestanak radnog odnosa bez saglasnosti radnika prema članu 53. tačka 7. Zakona o radnim odnosima. Dakle, u tom slučaju nije potrebno voditi disciplinski postupak u kojem bi se utvrđivali razlozi izostanka s posla i omogućila radniku odbrana, već je dovoljno da radnik izostane s posla određeni broj dana, a da svoj izostanak ne opravda.

7. Sud je istakao da nije moguće držati radnika u radnom odnosu u nedogled čekajući da opravda svoj izostanak, a opravdavajuće okolnosti, ukoliko postoje, radnik može naknadno iznijeti u prigovoru protiv prvostepenog rješenja ili u toku sudskog postupka. To apelant nije učinio, čak ni u prigovoru protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, niti u toku parničnog postupka. Također, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je spisak radnika koji se upućuju na određeno gradilište akt koji je neophodno dostaviti lično, jer on predstavlja raspored radnih zadataka koji je tuženi mogao i usmeno saopštiti radnicima. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju irelevantno da li je apelantovim nedolaskom na posao ostvaren i razlog iz člana 53. tačka 4. Zakona o radnim odnosima, tj. da li je apelant odbio da radi na radnom mjestu na koje je raspoređen odlukom tuženog. Sud je istakao da je za pravilnost odluke o prestanku radnog odnosa bez saglasnosti radnika dovoljno da bude ostvaren bar jedan od razloga iz člana 53. tač. 3-18. Zakona o radnim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog čega je uvažio reviziju.

8. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, nije uzeo u obzir relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima kojima je propisana obaveza vođenja disciplinskog postupka u kojem radnik mora biti saslušan pred nadležnim disciplinskim organima kako bi iznio svoju odbranu. Nadalje, apelant smatra da Vrhovni sud nije uzeo u obzir okolnosti pod kojima je došlo do prestanka radnog odnosa apelantu, a pogotovo činjenicu da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da rješenje tuženog o raspoređivanju i upućivanju na rad nije lično dostavljeno apelantu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, prema njegovom mišljenju, Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud uzeo u obzir utvrđeno činjenično stanje kako su ga utvrdili nižestepeni sudovi. Prema tako utvrđenom činjeničnom stanju, nesporno je da je apelant izostao sa posla duže od tri dana uzastopno, a da izostanak nije opravdao, te da mu je stoga radni odnos prestao u skladu sa odredbama člana 53. tačka 7. Zakona o radnim odnosima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu apelantove osnovne obaveze iz radnog odnosa koja se tiče dolaska na posao, a posebno vremenskog perioda u okviru kojeg se od apelanta očekivalo da ispunjava te svoje obaveze. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud sasvim jasno obrazložio primjenu odredaba člana 53. tač. 3-18. Zakona o radnim odnosima, koje se tiču prestanka radnog odnosa bez saglasnosti radnika. U vezi s tim, Vrhovni sud je objasnio da se tačke 3-18. navedenog člana primjenjuju samostalno, što znači da svaka tačka za sebe može predstavljati razlog za prestanak radnog odnosa. S obzirom na to da je u predmetnom slučaju ispunjen razlog iz tačke 7. navedenog člana, Vrhovni sud je zaključio da je irelevantno da li je apelantovim nedolaskom na posao ostvaren i razlog iz tačke 4. Također, Vrhovni sud je objasnio da se navedene zakonske odredbe tiču prestanka radnog odnosa bez saglasnosti radnika, što znači da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredaba o disciplinskom postupku, u kojem bi se utvrđivali razlozi izostanka s posla i omogućila odbrana apelantu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i primijenjene odredbe Zakona o radnim odnosima, te dovoljno jasno i iscrpno obrazloženje koje je dao Vrhovni sud za svoju odluku, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti apelant u tom smislu daje bilo kakve argumente ili dokaze.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

14. Apelant se, također, žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/07 (N.M.) | Sudska praksa | Aktio