Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-42/07 (R. T.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 166
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-42/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 42/07, rješavajući apelaciju Rušida Terovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rušida Terovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000 419 od 19. septembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-60/05 od 16. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rušid Terović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (apelacija registrirana u upisniku za 2007. godinu; u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-
000 419 od 19. septembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-60/05 od 16. juna 2006. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj K-60/05 od 16. juna 2006. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant 27. maja 2005. godine na Trgu nezavisnosti broj 5 u Sarajevu, ispred ulaznih vrata stambene zgrade u kojoj stanuje, započeo prepirku sa susjedom Adisom Gackićem (u daljnjem tekstu: oštećeni) oko pregrade koju je apelant ranije postavio u hodniku, a zbog koje su i ranije imali nesuglasica. Dalje, sud je utvrdio da je tom prilikom oštećeni pesnicom udario apelanta u predio glave i nanio mu lakše tjelesne povrede. Nakon toga je apelant izvukao pištolj iz pojasa pantalona, te, s namjerom da oštećenog liši života, iz neposredne blizine u njega ispalio četiri metka nanijevši mu ozbiljne tjelesne povrede. Uslijed tih povreda oštećeni je ubrzo preminuo. Također, sud je utvrdio da je između apelanta i oštećenog dolazilo do čestih sukoba i prepirki oko pregrade koju je apelant postavio u hodniku koji su kao susjedi zajednički koristili. Sud je ove navode utvrdio na pouzdan način, odnosno na osnovu iskaza svjedokinje optužbe Amire Gackić i iskaza svjedoka odbrane Fadila Sadikovića koji nije prisustvovao tim sukobima, ali je o tome čuo od susjeda i od samog apelanta. Na osnovu iskaza svjedokinje Irhane Čajdin, koja se kritičnog dana nalazila u kafiću preko puta zgrade gdje se ovaj događaj desio, sud je utvrdio da je oštećeni nekoliko puta udario apelanta, nakon čega je apelant izvukao iz pojasa pantalona pištolj i pucao u oštećenog, a zatim vratio pištolj i uputio se prema III policijskoj stanici. Prema iskazu policajca Zije Smajlovića koji je pitao apelanta za povrede na licu, apelant mu je odgovorio da ih je zadobio od susjeda, te da je upotrijebio vatreno oružje koje je tom prilikom pronađeno kod njega i oduzeto. Sud je naveo da je vjerovao iskazima svih saslušanih svjedoka, cijeneći da su se svjedoci iskreno i objektivno izjasnili o činjenicama o kojima su svjedočili, te da nisu imali razloga da govore neistinu. Također, sud je istakao da je navedeno potvrđeno i drugim provedenim dokazima (uvidom u obdukcioni nalaz za oštećenog i medicinsku dokumentaciju za apelanta, uvidom u fotodokumentaciju i skicu lica mjesta, zatim saslušanjem vještaka sudske medicine i na osnovu nalaza balistike, silikonskih rukavica i biološke struke).
4. Sud je naveo da utvrđeno činjenično stanje inače nije sporno među strankama. Ono što je sporno među strankama jeste da li je apelant predmetno krivično djelo učinio u stanju smanjene uračunljivosti, kakvu je ocjenu dao vještak Tužilaštva Abdulah Kučukalić, ili u stanju bitno smanjene uračunljivosti, kakvu je ocjenu dala vještakinja odbrane Marija Komšić-Kaučić. U vezi s tim, sud je naveo da je nakon brižljive analize i ocjene oba neuropsihijatrijska nalaza i mišljenja, i u kontekstu ostalih provedenih dokaza, u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Abdulaha Kučukalića. Pri tome, sud je naveo da prihvaćeni nalaz i mišljenje imaju uporište u detaljno opisanom apelantovom ponašanju, koje su opisali saslušani svjedoci Irhana Čajdin i Zijo Smajlović, te da oni daju realniju sliku o apelantu od one koja proizlazi iz nalaza i mišljenja koje je dala vještakinja Marija Komšić-
Kaučić. Sud je, u tom smislu, naveo da je vještak Kučukalić utvrdio da je apelant psihički uravnotežena osoba bez poremećaja u strukturi ličnosti, skromnog obrazovanja, bez kriminalne prošlosti, osoba koja poštuje socijalno dopuštene norme ponašanja vodeći računa da ne vrijeđa druge, ali i osoba koja se zna zaštititi u konfliktnim situacijama. U vezi s tim, vještak je naveo da je kod apelanta u vrijeme kritičnog događaja porasla afektivna napetost i razdraženost, te da je u afektu srednjeg intenziteta (što se odnosi na stanje negativnih emocija straha, gnjeva, ljutnje, bijesa) pucao u oštećenog, kako bi zaštitio sebe, nakon čega je mirno otišao u policiju da se prijavi. S obzirom na navedeno, vještak je zaključio da je apelantova sposobnost da shvati značaj svoga djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila smanjenja, ali ne bitno.
5. S druge strane, sud je naveo da ne može prihvatiti ni navode odbrane da je apelant krivično djelo učinio u stanju nužne odbrane. Naime, osim stručnog nalaza i mišljenja koji se odnose na apelantovu uračunljivost u momentu izvršenja, sud je naveo da, također, iz ostalih provedenih dokaza proizlazi da je opisano ponašanje oštećenog kritične prilike uzrokovao i skrivio sam apelant svojim držanjem i ponašanjem, a da je nakon toga preduzeo radnju koja nije bila apsolutno nužna ni proporcionalna. Nadalje, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelant pri izvršenju krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem. Naime, imajući u vidu česte sukobe između apelanta i oštećenog, te činjenicu da je apelant stalno nosio pištolj, pa kritične prilike pucao u oštećenog na rastojanju ne većem od tri metra, sud je naveo da je samim tim bio svjestan da će na taj način prouzrokovati smrt oštećenog. Budući da je ubistvo rezultat apelantovog prethodnog skrivljenog ponašanja, koji je sebe kritične prilike doveo u stanje naglog porasta afektivne napetosti i razdraženosti srednjeg intenziteta, odnosno u stanje smanjene uračunljivosti, sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne može biti riječi o krivičnom djelu ubistva na mah iz člana 167. KZFBiH, te da su, stoga, neosnovani navodi odbrane izneseni u tom smislu. Odlučujući o vrsti i visini sankcije, sud je uzeo kao apelantove olakšavajuće okolnosti njegovu raniju neosuđivanost, zatim da je krivično djelo učinio u stanju smanjene uračunljivosti, te njegovo korektno ponašanje tokom postupka. Kao otežavajuće okolnosti uzeo je jačinu ugroženosti zaštićenog dobra sa posljedicom nastupanja smrti jedne osobe. S obzirom na navedeno, sud je ocijenio da je izrečena kazna zatvora od devet godina adekvatna prirodi i težini učinjenog krivičnog djela, stepenu krivice, okolnostima pod kojima je izvršeno, te da će se njom postići, kako posebna, tako i opća svrha kažnjavanja.
6. Odlučujući o žalbama apelanta i tužioca protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-06-000 419 od 19. septembra 2006. godine. Tom presudom žalba kantonalnog tužioca je odbijena kao neosnovana, a apelantova žalba djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je nastanku spornog događaja doprinio i sam apelant s obzirom na nespornu činjenicu da su od ranije postojali nesporazumi i svađe između njega i oštećenog oko zajedničkog korištenja hodnika. Sud je naveo da je kritičnog dana apelant samovoljno pregradio dio hodnika. Zbog toga je došlo do ponovne svađe sa oštećenim nakon čega je oštećeni udario apelanta, a apelant sasvim nepotrebno, iz neposredne blizine, ispucao četiri metka u oštećenog. Budući da je apelant samovoljnim pregrađivanjem hodnika sa oštećenim izazvao sukob koji je imao tragičan završetak, sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor apelantovog branioca da je oštećeni isključivi krivac za nastali sukob. Sud je dalje naveo da je neosnovan i apelantov prigovor da ga je, neposredno prije ispaljenja hitaca iz pištolja, oštećeni napao, te da je apelant postupao u nužnoj odbrani. Naime, sud je naveo da nije sporno da je oštećeni pesnicom udario apelanta, ali da nakon toga oštećeni nije preduzeo nikakve daljnje radnje napada prema apelantu, kao i da oštećeni kod sebe nije imao nikakvo oružje ili oruđe kojim bi napao apelanta. S obzirom na lokaciju i pravac kretanja prostrjelnih rana, sud je naveo da je očito da oštećeni nije bio u napadačkom položaju već djelimično okrenut od apelanta, što ukazuje da nikakav stvarni napad prije ispaljivanja hitaca nije postojao prema apelantu. Budući da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepena presuda u tom dijelu pravilna i zakonita. U pogledu odluke o kazni, sud je naveo da je uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti od kojih zavisi vrsta i mjera krivičnopravne sankcije, cijeneći pri tome posebno činjenicu da je predmetni događaj djelimično skrivio i sam oštećeni, te imajući u vidu da je apelant starija osoba. S obzirom na to, sud je zaključio da je apelantu izrečena prestroga kazna, te da je novoutvrđena kazna primjerena i adekvatna prirodi i težini učinjenog krivičnog djela, stepenu krivice, jačini povrede zaštićenog dobra, okolnostima pod kojima je izvršeno, te da se i sa takvom kaznom može postići, kako posebna, tako i opća svrha kažnjavanja.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice koje se tiču početka sukoba između njega i oštećenog, a zatim i pogrešno zaključio da je apelant svojim držanjem i ponašanjem skrivio sukob sa oštećenim, kako kritičnog dana, tako i ranije. U vezi s tim, apelant navodi da je za navedene sukobe bio odgovoran isključivo oštećeni koji ih je izazivao svojim nasilničkim ponašanjem prema njemu. Naime, apelant navodi da ga je kritičnog dana oštećeni vrijeđao i prijetio mu, zatim ga tukao pesnicama, a kada je pao sa stepeništa, oštećeni ga je nastavio udarati nogama po tijelu. Apelant navodi da je tada ispalio četiri metka prema oštećenom, ali bez namjere da ga liši života, jer nije nišanio u oštećenog, već je nasumice pucao što je potvrdio i vještak balističar. Apelant, također, osporava i utvrđenje suda da je u momentu izvršenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno. U vezi s tim, apelant navodi da se sud opredijelio za nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva, a da pri tome nije dao adekvatne odgovore zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane, čime je povrijeđen i princip in dubio pro reo. Nadalje, apelant navodi da je ponašanje oštećenog kod njega izazvalo jaku razdraženost i prepast, a pogotovo ako se ima u vidu da je apelantu 70, a oštećenom 30 godina. Sve to ukazuje da je potezanje pištolja i pucanje prema oštećenom bila gotovo adekvatna radnja naspram opasnosti koja je prijetila apelantu. U vezi s tim, apelant smatra da su sudovi bili dužni krivičnopravnu radnju koja mu je stavljena na teret okvalificirati kao ubistvo na mah iz člana 167. KZFBiH. Apelant se dalje žali da su sudovi bili pristrani u vezi sa ključnim činjenicama i zaključcima, jer su prihvatili sve dokaze Tužilaštva vezane za činjenice oko predmetnog događaja, za razliku od prijedloga i stanovišta odbrane. Također, apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo na javnu raspravu, ali povredu tog prava nije posebno obrazložio.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je saslušao predložene svjedoke optužbe i odbrane, proveo vještačenja sa vještacima sudske medicine, balistike, zatim vještačenje silikonskih rukavica i biološke struke, te izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju u spisu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo, da je pri izvršenju postupao sa direktnim umišljajem, kao i da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu ubistva i apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Također, sud je dao valjane, jasne i logične razloge zašto nije prihvatio apelantove navode da je krivično djelo izvršeno u nužnoj odbrani, kao i navode da se u konkretnom slučaju radi o ubistvu na mah iz člana 167. KZFBiH. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoju odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
13. Nadalje, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo, budući da su se nalaz i mišljenje dvoje vještaka o apelantovoj uračunljivosti bitno razlikovali, te da je sud bio dužan prihvatiti nalaz i mišljenje koji je povoljniji za apelanta. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prihvatili nalaz i mišljenje vještaka Abdulaha Kučukulića prema kojem je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno. Pri tome, sud je dao jasne i detaljne razloge zašto je prihvatio nalaz i mišljenje tog vještaka ne ostavljajući nikakve nedoumice i sumnje u pogledu apelantove utvrđene uračunljivosti i dovodeći taj dokaz u vezu sa drugim provedenim dokazima na način koji ne ostavlja sumnju da je princip na koji se apelant poziva ispoštovan. Također, sud je detaljno i jasno obrazložio i zašto ne može prihvatiti nalaz vještaka odbrane, pa Ustavni sud smatra da dato obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđen princip in dubio pro reo, a time ni pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
14. Apelant, također, smatra da su redovni sudovi bili pristrani, budući da su, prema njegovom mišljenju, prihvatili sve dokaze koje je predložilo Tužilaštvo. Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koji se tiču ocjene izvedenih dokaza, a koje je Ustavni sud već razmotrio, te da osim tih, apelant ne navodi nikakve druge razloge koji bi eventualno mogli pokrenuti pitanje nepristranosti suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na nepristranost suda kao bitnog elementa člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. U pogledu apelantovih navoda o tome da mu je povrijeđeno pravo na javnu raspravu, Ustavni sud zapaža da apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da bi se zaista moglo raditi o povredi prava na javnu raspravu, a to ne proizlazi ni iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na javnu raspravu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić