Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2530/07 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 45, 106
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2530/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 2530/07, rješavajući apelacije Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Tuzlanskog kantona podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Rev-06-001520 od 3. jula 2007. godine, 070-0-
Rev-06-001560 od 17. jula 2007. godine, 070-0-Rev-07-000340 od 28. augusta 2007. godine, 070-0-Rev-06-001512 od 23. oktobra 2007. godine, 070-0-Rev-07-000634 od 29. novembra 2007. godine, 070-0-
Rev-06-001587 od 18. decembra 2007. godine, 070-0-Rev-07-000091 od 27. decembra 2007. godine, 070-0-Rev-06-001573 od 11. decembra 2007. godine, 070-0-Rev-07-000265 od 24. januara 2008. godine, 070-
0-Rev-07-000459 od 15. januara 2008. godine, 070-0-Rev-06-001469 od 13. novembra 2007. godine, 070-0-Rev-07-000148 od 15. januara 2008. godine, 070-0-Rev-07-000092 od 7. februara 2008. godine, 070-
0-Rev-07-000162 od 7. februara 2008. godine, 070-0-Rev-07-000170 od 12. februara 2008. godine; presuda Kantonalnog suda Tuzla br. 003-
0-Gž-06-000919 od 7. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-000416 od 11. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001269 od 15. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001493 od 22. augusta 2007. godine, 003-0-
Gž-06-000744 od 22. augusta 2007. godine, 003-0-Gž-06-001013 od 22. augusta 2007. godine, 003-0-Gž-06-000855 od 15. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001337 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-
001382 od 11. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001265 od 5. oktobra 2007. godine, Gž. 1785/05 od 7. septembra 2007. godine, 003- 0-Gž-06-000517 od 10. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-000553 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001121 od 22. augusta 2007. godine, 003-0-Gž-06-000724 od 10. septembra 2007. godine, 003-0-
Gž-07-001331 od 27. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000754 od 11. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000818 od 11. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000906 od 11. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000834 od 24. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-
001057 od 20. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000794 od 26. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001803 od 16. novembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000476 od 20. septembra 2007. godine, 003-0-
Gž-06-000857 od 7. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001802 od 31. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000546 od 20. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000788 od 26. septembra 2007. godine, 003-0-
Gž-06-000359 od 7. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000793 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000883 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000859 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-
001119 od 15. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001047 od 15. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001388 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001947 od 16. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-
001317 od 24. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000780 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001355 od 15. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001214 od 31. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-
06-000988 od 16. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-07-000394 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000553 od 30. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000531 od 30. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-
07-000962 od 30. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001526 od 20. novembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001368 od 20. novembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-0001082 od 30. novembra 2007. godine, 003-0-
Gž-07-000647 od 14. decembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-0001550 od 16. januara 2008. godine, 003-0-Gž-07-0001847 od 22. januara 2008. godine, 003-0-Gž-06-001462 od 17. decembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-001884 od 28. decembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-
0001803 od 15. januara 2008. godine, 003-0-Gž-07-0001889 od 25. januara 2008. godine, 003-0-Gž-06-000836 od 14. marta 2008. godine, 003-0-Gž-07-001798 od 31. januara 2008. godine, 003-0-Gž-08-
000682 od 29. aprila 2008. godine, 003-0-Gž-06-0001801 od 14. maja 2008. godine, 003-0-Gž-07-001890 od 20. marta 2008. godine, 33 0 P 002351 08 Gž od 3. juna 2008. godine, 003-0-Gž-06-001223 od 9. aprila 2008. godine, 003-0-Gž-06-001420 od 9. aprila 2008. godine, 003-0-Gž-08-000740 od 27. maja 2008. godine, 003-0-Gž-08-000016 od 12. juna 2008. godine, 003-0-Gž-08-000928 od 18. juna 2008. godine, 003-0-Gž-08-001053 od 4. jula 2008. godine, 003-0-Gž-08-
000730 od 13. maja 2008. godine, 29 0 P 000520 08 Gž od 17. jula 2008. godine, 33 0 P 002360 08 Gž od 18. augusta 2008. godine, 003-0-
Gž-08-001140 od 27. augusta 2008. godine, 003-0-Gž-08-000791 od 17. novembra 2008. godine i 29 0 P 000700 08 Gž od 30. oktobra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda Sarajevo broj 009-0-Gž-08-001232 od 18. aprila 2008. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, podnio je u periodu od 11. septembra 2007. godine do 30. decembra 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Rev-06-001520 od 3. jula 2007. godine, 070-0-Rev-06-001560 od 17. jula 2007. godine, 070-0-Rev-07-000340 od 28. augusta 2007. godine, 070-0-Rev-06-001512 od 23. oktobra 2007. godine, 070-0-Rev-07-000634 od 29. novembra 2007. godine, 070-0-Rev-06-001587 od 18. decembra 2007. godine, 070-0-Rev-07-000091 od 27. decembra 2007. godine, 070-0-Rev-06-
001573 od 11. decembra 2007. godine, 070-0-Rev-07-000265 od 24. januara 2008. godine, 070-0-
Rev-07-000459 od 15. januara 2008. godine, 070-0-Rev-06-001469 od 13. novembra 2007. godine, 070-0-Rev-07-000148 od 15. januara 2008. godine, 070-0-Rev-07-000092 od 7. februara 2008. godine, 070-0-Rev-07-000162 od 7. februara 2008. godine, 070-0-Rev-07-000170 od 12. februara 2008. godine; presuda Kantonalnog suda Tuzla br. 003-0-Gž-06-000919 od 7. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-000416 od 11. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001269 od 15. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001493 od 22. augusta 2007. godine, 003-0-Gž-06-000744 od 22. augusta 2007. godine, 003-0-Gž-06-001013 od 22. augusta 2007. godine, 003-0-Gž-06-000855 od 15. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001337 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001382 od 11. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001265 od 5. oktobra 2007. godine, Gž. 1785/05 od 7. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000517 od 10. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-000553 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001121 od 22. augusta 2007. godine, 003-0-Gž-06-000724 od 10. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-001331 od 27. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-
000754 od 11. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000818 od 11. septembra 2007. godine, 003-0-
Gž-06-000906 od 11. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000834 od 24. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001057 od 20. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000794 od 26. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001803 od 16. novembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000476 od 20. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000857 od 7. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001802 od 31. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000546 od 20. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000788 od 26. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000359 od 7. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-
000793 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000883 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-
000859 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001119 od 15. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-
001047 od 15. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001388 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-
001947 od 16. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001317 od 24. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-
06-000780 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001355 od 15. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-
06-001214 od 31. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000988 od 16. oktobra 2007. godine, 003-0-
Gž-07-000394 od 5. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000553 od 30. oktobra 2007. godine, 003-0-
Gž-06-000531 od 30. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-07-000962 od 30. oktobra 2007. godine, 003-
0-Gž-06-001526 od 20. novembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-001368 od 20. novembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-0001082 od 30. novembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-000647 od 14. decembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-0001550 od 16. januara 2008. godine, 003-0-Gž-07-0001847 od 22. januara 2008. godine, 003-0-Gž-06-001462 od 17. decembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-001884 od 28. decembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-0001803 od 15. januara 2008. godine, 003-0-Gž-07- 0001889 od 25. januara 2008. godine, 003-0-Gž-06-000836 od 14. marta 2008. godine, 003-0-Gž-07-
001798 od 31. januara 2008. godine, 003-0-Gž-08-000682 od 29. aprila 2008. godine, 003-0-Gž-06-
0001801 od 14. maja 2008. godine, 003-0-Gž-07-001890 od 20. marta 2008. godine, 33 0 P 002351 08 Gž od 3. juna 2008. godine, 003-0-Gž-06-001223 od 9. aprila 2008. godine, 003-0-Gž-06-001420 od 9. aprila 2008. godine, 003-0-Gž-08-000740 od 27. maja 2008. godine, 003-0-Gž-08-000016 od 12. juna 2008. godine, 003-0-Gž-08-000928 od 18. juna 2008. godine, 003-0-Gž-08-001053 od 4. jula 2008. godine, 003-0-Gž-08-000730 od 13. maja 2008. godine, 29 0 P 000520 08 Gž od 17. jula 2008. godine, 33 0 P 002360 08 Gž od 18. augusta 2008. godine, 003-0-Gž-08-001140 od 27. augusta 2008. godine, 003-0-Gž-08-000791 od 17. novembra 2008. godine i 29 0 P 000700 08 Gž od 30. oktobra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda Sarajevo broj 009-0-Gž-08-001232 od 18. aprila 2008. godine.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2530/07. Spojene su sljedeće apelacije: AP 2530/07, AP 2616/07, AP 2646/07, AP 2707/07, AP 2916/07, AP 2931/07, AP 2932/07, AP 2933/07, AP 2934/07, AP 2935/07, AP 2946/07, AP 2959/07, AP 2994/07, AP 2995/07, AP 3002/07, AP 3010/07, AP 3071/07, AP 3096/07, AP 3150/07, AP 3175/07, AP 3177/07, AP 3178/07, AP 3190/07, AP 3213/07, AP 3258/07, AP 3259/07, AP 3268/07, AP 3269/07, AP 3270/07, AP 3301/07, AP 3302/07, AP 3315/07, AP 3367/07, AP 3410/07, AP 3469/07, AP 3470/07, AP 3508/07, AP 3583/07, AP 3584/07, AP 3597/07, AP 3623/07, AP 3624/07, AP 3631/07, AP 3633/07, AP 26/08, AP 78/08, AP 79/08, AP 108/08, AP 114/08, AP 210/08, AP 241/08, AP 264/08, AP 282/08, AP 410/08, AP 448/08, AP 664/08, AP 665/08, AP 817/08, AP 919/08, AP 945/08, AP 947/08, AP 1005/08, AP 1017/08, AP 1045/08, AP 1046/08, AP 1203/08, AP 1226/08, AP 1246/08, AP 1265/08, AP 1355/08, AP 1381/08, AP 1382/08, AP 1426/08, AP 1427/08, AP 1528/08, AP 1695/08, AP 1781/08, AP 1943/08, AP 1955/08, AP 2036/08, AP 2057/08, AP 2076/08, AP 2229/08, AP 2281/08, AP 2484/08, AP 2701/08, AP 2703/08,
AP 3874/08 i AP 3988/08.
3. Službenici i namještenici organa uprave i sudske vlasti u Tuzlanskom kantonu, kao tužitelji, pokrenuli su radne sporove protiv apelanta kao tuženog, koji su okončani pravosnažnim i izvršnim presudama koje su navedene u izreci ove odluke. Tim presudama je apelant obavezan da tužiteljima isplati iznose naknada na ime njihovih stečenih prava iz radnog odnosa.
4. U pogledu prigovora o pasivnoj legitimaciji, sudovi su u obrazloženjima osporenih presuda naveli da je apelant pasivno legitimisana strana u predmetnoj pravnoj stvari s obzirom na to da se radi o zaposlenicima upravnih organa koji se finansiraju iz apelantovog budžeta, odnosno o zaposlenicima sudova. Pri tome su istakli da su sudovi, kantonalni i općinski, organi sudske vlasti u Kantonu, dakle, tijela Kantona kao pravne osobe (član 1. Zakona o sudovima, „Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 3/96 do 15/02), koji ih osniva i ukida svojim zakonom (član 2) i za njihov rad osigurava sredstva u svom budžetu (član 106). Stoga apelant pogrešno ukazuje na to da Kanton nije pasivno legitimisan u predmetnim sporovima zato što nije poslodavac tužiteljima i da zbog toga ne može imati ni status tuženog. Utvrđeno je da je neosnovan i prigovor u žalbi da je tužbeni zahtjev tužitelja neblagovremen u smislu odredbe člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FBiH“ broj 32/00). Dalje je utvrđeno da rok od tri godine iz člana 106. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ broj 43/99) je rok zastarijevanja materijalnopravne prirode koji se odnosi na zastarijevanje novčanih potraživanja kakva su konkretno potraživanja tužitelja, a koja kao povremena u tom roku zastarijevaju i u smislu odredbe člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Navedeni rok teče od dana dospijeća potraživanja, kao objektivne činjenice, te nije vezan za bilo kakav subjektivni odnos poslodavca ili uposlenika i na navedeni rok sud ne pazi po službenoj dužnosti. Suprotno navedenom, rok iz novelirane odredbe člana 103. Zakona o radu je procesnopravne prirode čijim se protekom gubi pravo na sudsku zaštitu, te na njega sud pazi po službenoj dužnosti. On se odnosi na povrede ostalih prava o kojima se, uglavnom, odlučuje pojedinačnim aktima poslodavca, a ta prava ne predstavljaju potraživanja iz člana 106. Zakona o radu i nemaju ni svoje dospijeće. Istaknuto je da je spomenuti pravni stav usvojio Vrhovni sud Federacije BiH, te da je on objavljen u Biltenu tog suda (2002/2003. godina, stav 124). Taj stav se nalazi i u Odluci Ustavnog suda BiH broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, koja je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 55/04.
5. U obrazloženju sudovi navode da nije sporno da je apelant donio odluku kojom je dao saglasnost za pristupanje Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Naime, Vlada Tuzlanskog kantona je 2. aprila 2002. godine sa Samostalnim sindikatom službenika tijela uprave i sudske vlasti u FBiH zaključila Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum), kojim su se strane potpisnice saglasile da se primjena odredaba čl. 24, 31. i 32. Kolektivnog ugovora, koje se odnose na plaće i naknade po osnovu rada, odgodi dok se ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti u proračunu Kantona.
6. Prema mišljenju sudova, Kolektivni ugovor se donosi na nivou Federacije, a u ime Vlade FBiH, kao jedne ugovorne strane, potpisuje ga federalni ministar pravde i on se primjenjuje na sve službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Prema tome, Vlada Kantona, dajući saglasnost na navedeni ugovor, njegovim potpisivanjem 2. aprila 2002. godine nije mogla istovremeno mijenjati ili prolongirati djelimičnu primjenu tog ugovora, i to upravo u dijelu koji se odnosi na plaće i naknade po osnovu rada, i time službenike organa uprave i sudske vlasti u Tuzlanskom kantonu stavljati u neravnopravan i nepovoljan položaj u odnosu na službenike u drugim kantonima na nivou Federacije u vezi sa primjenom granskog kolektivnog ugovora. Utvrđeno je da je navedeno protivno kako Zakonu o radu i odredbama Općeg kolektivnog ugovora, čiju primjenu i prije donošenja i potpisivanja granskog, suprotno prigovoru iznesenom u žalbi, potvrđuje i sâm član 4. tog sporazuma, tako i članu
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Stav sudova je da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti Uredbu Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugih materijalnih primanja službenika i namještenika u kantonalnim organima („Službene novine TK“ broj 6/02, stupila na snagu 13. februara 2002. godine), koja je saglasna sa navedenim sporazumom. Naime, zaključak sudova je da se pravni osnov potraživanja tužitelja nalazi u odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98, koji je stupio na snagu 19. aprila 1998. godine) i Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave TK („Službene novine TK“ broj 14/01, koji je stupio na snagu 8. januara 2002. godine). Naime, tim odredbama je propisano da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonima primjenjuje Zakon o radu, kao opći propis, i Kolektivni ugovor, kao podzakonski akt, što su u svojim nalazima pravilno primijenili i vještaci finansijske struke o čemu su u obrazloženjima presuda dati odgovarajući razlozi.
8. Apelant se žali da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Također navodi da je povrijeđeno pravo nanediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da je sud pogrešno protumačio, pa samim tim i primijenio na njegov slučaj, materijalne odredbe koje se tiču utvrđivanja pasivne legitimacije, jer smatra da nije obveznik materijalnopravnog odnosa na kojem bise temeljili pravo i zahtjev tužitelja. Također, apelant smatra da je sud pogrešno utvrdio rok zastarijevanja koji je, prema apelantovom mišljenju, trebalo da bude utvrđen na jednu godinu, a ne na tri godine, kako je odlučeno u osporenim presudama, pozivajući se na član 106. Zakona o radu. Apelant navodi da tužitelji nisu imali pravo na naknade po osnovu rada, jer je na sporne odnose sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona, kao i odredbe Kolektivnog ugovora. Apelant smatra da je trebalo primijeniti Uredbu Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugih materijalnih primanja službenika organa uprave i navedenog sporazuma. Apelant, konačno, predlaže da se apelacija usvoji, ukinu osporene sudske odluke i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje, odnosno da Ustavni sud odluči o meritumu ovog predmeta.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 2140/05 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 3. aprila 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ccbh.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je naročito istakao da su sudovi primijenili relevantne materijalnopravne propise iz kojih nesporno proizlazi da je apelant pasivno legitimisan u predmetnom postupku, te da nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu zbog čega je apelacija u odnosu na ove navode očigledno (prima facie) neosnovana. Također, razlozi navedeni u Odluci broj AP 2140/05 od 3. aprila 2008. godine u odnosu na navodno kršenje prava na imovinu u cijelosti se odnose i na ovu odluku, zato što uz apelacije nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati na to da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovog prava, pa su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani. Konačno, razlozi navedeni u Odluci broj AP 2140/05 od 3. aprila 2008. godine, u odnosu na navodno kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 17. Evropske konvencije, u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa su i navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić