Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2746/06 (Š. G.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje u pravo na dom
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 30
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2746/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 2746/06, rješavajući apelaciju Šefike Galičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefike Galičić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-461/05 od 18. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda broj P-104/03 od 21. februara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šefika Galičić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnijela je 2. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-461/05 od 18. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda (u daljnjem tekstu:Općinski sud) broj P-104/03 od 21. februara 2005. godine. Apelantica je 2. jula 2007. godine dopunila apelaciju dostavljanjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev -06-001190 od 5. juna 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-553/01 od 8. marta 2002. godine, donesenom u ponovnom postupku, utvrđeno je da je apelantica mirnim i nesmetanim posjedom i korištenjem stekla status nositeljice stanarskog prava na stanu u Ulici bana Kulina broj 37 u Zenici ( u daljnjem tekstu: sporni stan). Svoj stav Općinski sud je utemeljio na odredbi člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99), budući da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica koristila predmetni stan kao bespravni korisnik od 1965. godine, te da tuženi nije u roku od tri, odnosno pet, godina podnosio tužbu nadležnom sudu i tražio da se ona iseli u smislu navedene odredbe. 3. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-998/02 od 30. decembra 2002. godine žalbu tuženog uvažio, te prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ispitujući zakonitost prvostepene presude, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da prvostepena presuda ne sadrži jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama na osnovu kojih se mogla donijeti pravilna i zakonita odluka. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz dokumentacije spisa predmeta proizlazi da je u konkretnom slučaju riječ o stambenom prostoru na kojem se, u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, nije moglo steći stanarsko pravo. Stoga je Kantonalni sud naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku provede dokazni postupak, te da, u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem i uz pravilnu primjenu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, donese pravilnu i zakonitu odluku o apelantičinom tužbenom zahtjevu.
4. Presudom Općinskog suda broj P-104/03 od 21. februara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-461/05 od 18. jula 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je mirnim i nesmetanim posjedom i korištenjem stekla status nositeljice stanarskog prava na spornom stanu. U obrazloženju ove presude Općinski sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je sporni stan bio poslovni prostor tuženog, koji je on preuredio u stambeni prostor i dodijelio svom radniku Šerifu Galičiću radi privremenog stanovanja. Također je utvrđeno da je apelantica sporni stan počela koristiti 1965. godine, nakon što je stupila u brak sa Šerifom Galičićem, te da u tom stanu još živi. Sud je, također, utvrdio da se sporni stan nije nalazio u evidenciji JP „Zenica-stan“ Zenica, odnosno bivšeg SIZ-u stanovanja, koji je upravljao i vodio evidenciju o svim stanovima. Dalje, u obrazloženju presude sud je naveo da je tuženi u toku postupka izjavio da je saglasan da apelantica koristi sporni stan, te da ubuduće neće tražiti njeno iseljenje. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da sporni stan ne predstavlja stan na kojem se moglo steći stanarsko pravo, te je apelantičin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan primjenom odredbe člana 18. Zakona o stambenim odnosima koji je ranije važio, odnosno člana 4. Zakona o stambenim odnosima koji sada važi, kojim je propisano da se „privremeni radnički stanovi na gradilištima, u barakama i slično ne smatraju stanovima na kojim se može steći stanarsko pravo“. Dalje, sud je naveo da se, prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 1/98, 22/99, 27/99, 7/00, 25/01, 32/01, 61/01, 15/02), stanarsko pravo na stanu u društvenom vlasništvu moglo steći do 6. decembra 2000. godine. Dalje, prema odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima, korisnik stana može steći prava kakva pripadaju nosiocu stanarskog prava samo ako je stan koristio i držao u mirnom posjedu duže od 8 godina, navodeći da je apelantica taj zakonski osnov za stjecanje prava kakva pripadaju nosiocu stanarskog prava propustila naznačiti u svojoj tužbi. 5. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da u cijelosti prihvata stav prvostepenog suda, zaključivši da su u konkretnom slučaju dosljedno primijenjene relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud se, osim navedenog, pozvao i na odredbu člana 11. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, prema kojoj se «stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan», a stavom 2. navedenog člana da se «zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji pretpostavlja punovažan osnov za useljenje u stan». Kantonalni sud je utvrdio da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica nikada nije stekla stanarsko pravo na način kako ga propisuje član 11. Zakona o stambenim odnosima. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da nisu ispunjeni zakonski uvjeti da se apelantici prizna status nosioca stanarskog prava na spornom stanu u smislu navedene odredbe zakona. Također, Kantonalni sud je utvrdio da je neutemeljeno u žalbi izveden pravni zaključak o povredi prava na dom iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0- Rev -06-001190 od 5. juna 2007. godine odbacio kao nedopuštenu apelantičinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju rješenja Sud se pozvao na odredbu člana 53. stav 2. tačka 5. i člana 316. stav 1. u vezi sa članom 321. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu tražbinu, za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica u svojoj tužbi označila. Također, Sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. U konkretnom slučaju apelantica je na pripremnom ročištu, održanom 16. novembra 2004. godine, označila vrijednost predmeta spora u iznosu od 3.600,00 KM, dakle, ispod zakonom propisanog iznosa kao uvjeta za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije. Osim toga, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu bile ispunjene ni zakonske pretpostavke iz stava 3. istog zakona za dopustivost revizije, te je na osnovu člana 247. ZPP apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena. 7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali da je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, ne navodeći jasno i precizno u čemu vidi povredu navedenih ustavnih prava u konkretnom predmetu. 8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
10. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da apelantica niti jednim navodom nije dovela u pitanje bilo koji element prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo žali na „primjenu materijalnog prava“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama naveli i analizirali relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima na kojima su zasnovali svoje odluke. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi osporene odluke temeljili na činjenici da apelantica nije dokazala da su njen pokojni muž ili ona zaključili ugovor o korištenju spornog stana na osnovu odluke tuženog prema odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Također, sudovi su nesumnjivo utvrdili da je sporni stan bio tuženikov poslovni prostor koji je preuređen u stambeni prostor i dodijeljen apelantičinom suprugu radi privremenog smještaja, te da nikada nije postao „stan“ u smislu Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud zapaža da su sudovi primjenom relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima donijeli osporene odluke o čemu su dali dovoljna i jasna obrazloženja. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, niti apelantica nudi dokaze i argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a njeno nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje. 12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na dom
13. U odnosu na apelantičine navode da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i zabranjuje miješanje vlasti u ovo pravo osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A br. 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/99), kao i na stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici». Sud je pri tome istakao da apelantov pravni odnos sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se taj stan može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 534/06 od 5. juna 2007. godine, stav 31, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 77/07). 14. Kad je riječ o tome može li se u konkretnom slučaju sporni stan smatrati apelantičinim „domom“, Ustavni sud primjećuje da je apelantica sporni stan počela koristiti tokom 1965. godine, te da u njemu od tada neprekidno i nesmetano živi i obavlja uobičajene aktivnosti. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da se sporni stan može smatrati apelantičinim „domom“ u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije.
15. Odgovarajući na pitanje da li osporene odluke predstavljaju miješanje u pravo na mirno uživanje doma, Ustavni sud zapaža da apelantici ni na koji način nije osporeno pravo ili mogućnost da u spornom stanu i dalje nesmetano živi, a naročito da tuženi nije tražio da se apelantica iseli ni nakon smrti njenog muža, te da je u prvostepenom postupku čak i dao saglasnost da apelantica i dalje koristi sporni stan. Ustavni sud zapaža da su sudovi takav njen zahtjev odbili zato što su utvrdili da apelantica ne može steći stanarsko pravo na spornom stanu budući da taj prostor ne predstavlja „stan“ na kojem se moglo steći stanarsko pravo u smislu Zakona o stambenim odnosima. Stoga, činjenica da je odbijen apelantičin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je postala nositeljica stanarskog prava na spornom stanu sama po sebi ne predstavlja «miješanje» u pravo na mirno uživanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije, jer apelantici po osnovu navedenih odluka ni na koji način nije onemogućeno da i dalje mirno koristi svoj dom. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati daljnje aspekte navedenog prava. 16. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zbog čega je apelacija u odnosu na ove navode očigledno (prima facie) neosnovana. Pravo na imovinu
17. S obzirom na prethodne zaključke Ustavnog suda u vezi sa poštivanjem prava na pavično suđenje i prava na dom, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantičine navode u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić