Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-310/07 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-310/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 310/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Tuzlanskog kantona podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Rev-07-000291 od 11. oktobra 2007. godine, 070-0-Rev-06-000166 od 30. novembra 2006. godine, 070-0-Rev-06-

000955 od 16. marta 2007. godine, 070-0-Rev-07-000227 od 21. februara 2008. godine, 070-0-Rev-07-000958 od 13. maja 2008. godine i 070-0-Rev-07-000889 od 24. juna 2008. godine; presuda Kantonalnog suda Sarajevo br. Gž-1357/05 od 22. januara 2007. godine, Gž-1055/05 od 10. maja 2007. godine, Gž-1631/05 od 10. maja 2007. godine, Gž-

2804/05 od 29. maja 2007. godine, Gž-1380/05 od 29. maja 2007. godine, 009-0-Gž-07-001350 od 12. juna 2007. godine, 009-0-GŽ-06-

002192 od 16. novembra 2007. godine, 009-0-Gž-07-002091 od 23. oktobra 2007. godine, Gž-956/05 od 16. novembra 2007. godine, Gž-

1387/05 od 16. novembra 2007. godine, 009-0-Gž-07-003455 od 27. februara 2008. godine, 009-0-Gž-08-003421 od 4. jula 2008. godine, 009-0-Gž-08-003423 od 4. jula 2008. godine, 009-0-Gž-08-001870 od 27. augusta 2008. godine i 009-0-Gž-08-003422 od 4. jula 2008. godine; presuda Kantonalnog suda Tuzla br. 003-0-Gž-07-001184 od 10. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000795 od 24. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000743 od 5. decembra 2007. godine, 003- 0-Gž-06-000213 od 15. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-07-001863 od 9. januara 2008. godine, 003-0-Gž-07-001860 od 27. decembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-001859 od 11. januara 2008. godine, 003-0-Gž-

08-000317 od 28. februara 2008. godine, 003-0-Gž-07-001935 od 28. januara 2008. godine, 003-0-Gž-08-000086 od 28. januara 2008. godine, 003-0-Gž-07-001865 od 13. februara 2008. godine, 003-0-Gž-

08-000221 od 29. februara 2008. godine, 33 0 P 000727 08 Gž od 28. maja 2008. godine, 003-0-Gž-08-000663 od 28. aprila 2008. godine, 003-0-Gž-08-000084 od 11. aprila 2008. godine, 003-0-Gž-08-000383 od 28. maja 2008. godine, 003-0-Gž-08-000384 od 10. juna 2008 godine, 003-0-Gž-08-000085 od 29. aprila 2008. godine, 003-0-Gž-08-

000893 od 18. juna 2008. godine, 003-0-Gž-08-000214 od 3. jula 2008. godine, 003-0-Gž-08-000382 od 12. juna 2008. godine, 003-0-Gž-08-

000083 od 12. juna 2008. godine, 003-0-Gž-08-000467 od 10. juna 2008. godine, 003-0-Gž-08-000913 od 18. juna 2008. godine, 003-0-

Gž-08-000878 od 26. augusta 2008. godine, 003-0-Gž-07-001862 od 10. jula 2008. godine i 003-0-Gž-08-000779 od 26. septembra 2008. godine; presuda Kantonalnog suda Odžak br. 002-0-Gž-08-000 018 od 2. juna 2008. godine, 002-0-Gž-08-000 026 od 28. oktobra 2008. godine i 002-0-Gž-08-000 027 od 29. oktobra 2008. godine i presuda Kantonalnog suda Goražde br. 005-0-Gž-08-000 012 od 15. maja 2008. godine, 005-0-Gž-08-000 015 od 6. juna 2008. godine, 005-0-Gž-08-

000 018 od 10. septembra 2008. godine, 005-0-Gž-08-000 021 od 10. septembra 2008. godine i 005-0-Gž-08-000 019 od 3. septembra 2008. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo, podnio je apelacije u periodu od 16. januara 2007. godine do 30. decembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Rev-07-000291 od 11. oktobra 2007. godine, 070-0-Rev-06-000166 od 30. novembra 2006. godine, 070-0-Rev-06-000955 od 16. marta 2007. godine, 070-0-Rev-07-

000227 od 21. februara 2008. godine, 070-0-Rev-07-000958 od 13. maja 2008. godine i 070-0-Rev-

07-000889 od 24. juna 2008. godine; presuda Kantonalnog suda Sarajevo br. Gž-1357/05 od 22. januara 2007. godine, Gž-1055/05 od 10. maja 2007. godine, Gž-1631/05 od 10. maja 2007. godine, Gž-2804/05 od 29. maja 2007. godine, Gž-1380/05 od 29. maja 2007. godine, 009-0-Gž-07-001350 od 12. juna 2007. godine, 009-0-GŽ-06-002192 od 16. novembra 2007. godine, 009-0-Gž-07-002091 od 23. oktobra 2007. godine, Gž-956/05 od 16. novembra 2007. godine, Gž-1387/05 od 16. novembra 2007. godine, 009-0-Gž-07-003455 od 27. februara 2008. godine, 009-0-Gž-08-003421 od 4. jula 2008. godine, 009-0-Gž-08-003423 od 4. jula 2008. godine, 009-0-Gž-08-001870 od 27. augusta 2008. godine i 009-0-Gž-08-003422 od 4. jula 2008. godine; presuda Kantonalnog suda Tuzla br. 003-0-Gž-07-001184 od 10. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000795 od 24. septembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000743 od 5. decembra 2007. godine, 003-0-Gž-06-000213 od 15. oktobra 2007. godine, 003-0-Gž-07-001863 od 9. januara 2008. godine, 003-0-Gž-07-001860 od 27. decembra 2007. godine, 003-0-Gž-07-001859 od 11. januara 2008. godine, 003-0-Gž-08-000317 od 28. februara 2008. godine, 003-0-Gž-07-001935 od 28. januara 2008. godine, 003-0-Gž-08-000086 od 28. januara 2008. godine, 003-0-Gž-07-001865 od 13. februara 2008. godine, 003-0-Gž-08-

000221 od 29. februara 2008. godine, 33 0 P 000727 08 Gž od 28. maja 2008. godine, 003-0-Gž-08-

000663 od 28. aprila 2008. godine, 003-0-Gž-08-000084 od 11. aprila 2008. godine, 003-0-Gž-08-

000383 od 28. maja 2008. godine, 003-0-Gž-08-000384 od 10. juna 2008 godine, 003-0-Gž-08-

000085 od 29. aprila 2008. godine, 003-0-Gž-08-000893 od 18. juna 2008. godine, 003-0-Gž-08-

000214 od 3. jula 2008. godine, 003-0-Gž-08-000382 od 12. juna 2008. godine, 003-0-Gž-08-000083 od 12. juna 2008. godine, 003-0-Gž-08-000467 od 10. juna 2008. godine, 003-0-Gž-08-000913 od 18. juna 2008. godine, 003-0-Gž-08-000878 od 26. augusta 2008. godine, 003-0-Gž-07-001862 od 10. jula 2008. godine i 003-0-Gž-08-000779 od 26. septembra 2008. godine; presuda Kantonalnog suda Odžak br. 002-0-Gž-08-000 018 od 2. juna 2008. godine, 002-0-Gž-08-000 026 od 28. oktobra 2008. godine i 002-0-Gž-08-000 027 od 29. oktobra 2008. godine i presuda Kantonalnog suda Goražde br. 005-0-Gž-08-000 012 od 15. maja 2008. godine, 005-0-Gž-08-000 015 od 6. juna 2008. godine, 005- 0-Gž-08-000 018 od 10. septembra 2008. godine, 005-0-Gž-08-000 021 od 10. septembra 2008. godine i 005-0-Gž-08-000 019 od 3. septembra 2008. godine.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 310/07. Spojene su sljedeće apelacije: AP 310/07, AP 1220/07, AP 1251/07, AP 1824/07, AP 1962/07, AP 1963/07, AP 1975/07, AP 1976/07, AP 2537/07, AP 3090/07, AP 3283/07, AP 3292/07, AP 3438/07, AP 3632/07, AP 113/08, AP 512/08, AP 564/08, AP 732/08, AP 803/08, AP 918/08, AP 934/08, AP 946/08, AP 964/08, AP 1227/08, AP 1446/08, AP 1447/08, AP 1452/08, AP 1688/08, AP 1750/08, AP 1834/08, AP 1836/08, AP 1927/08, AP 1954/08, AP 2091/08, AP 2092/08, AP 2093/08, AP 2121/08, AP 2122/08, AP 2123/08, AP 2173/08, AP 2260/08, AP 2558/08, AP 2613/08, AP 2625/08, AP 2675/08, AP 2702/08, AP 2757/08, AP 2809/08, AP 2822/08, AP 2866/08, AP 2868/08, AP 3206/08, AP 3427/08, AP 3528/08, AP 3657/08 i AP 3986/08.

3. Pravosnažnim i izvršnim presudama, koje su navedene u izreci ove odluke, apelant je obavezan da tužiteljima isplati iznose naknada na ime korištenja godišnjeg odmora-regresa, a u nekim slučajevima i razlike plaća za precizirane periode.

4. U obrazloženju presuda je navedeno da je u dokaznom postupku nesporno utvrđeno da su tužitelji sudije i da su njihova prava, koja potražuju iz radnog odnosa, propisana čl. 36. i 41. Zakona o sudskoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH («Službene novine FBiH» br. 20/01, 57/01, 63/03). Razmatrajući apelantove navode o tome da Zakon o sudskoj i tužiteljskoj funkciji u članu 41. propisuje samo pravo na regres, ali ne i visinu i apelantovu obavezu da istu naknadu i isplati, sudovi su utvrdili da je, s obzirom na to da navedenim zakonom nije utvrđena visina, niti je Vlada Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada TK) uredila visinu posebnim propisom, što je bila u obavezi prema članu 82. istog zakona, pravna praznina u pogledu visine popunjena analognom primjenom odredaba Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstva i drugih organa federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 49/00; u daljnjem tekstu: Uredba) i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Osim toga, sudovi navode da na drugačije odlučivanje ne mogu utjecati ni apelantovi žalbeni prigovori da je Vlada TK pristupila Kolektivnom ugovoru tek 2. aprila 2002. godine, kao ni pozivanje tuženog na zaključeni Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum) u odnosu na odredbe čl. 24, 31. i 32. Kolektivnog ugovora. Naime, Kolektivni ugovor predstavlja neposredni izvor prava u našem pravnom sistemu i djeluje kao zakon, odnosno kao pravna norma koja štiti minimalna prava zaposlenika ispod koje se ne može ići. Zaključeno je da nedostatak propisa kojim bi bila uređena visina regresa ne može štetiti ostvarivanju tog prava koje je utvrđeno spomenutim zakonom. Stav sudova je da su apelantovi žalbeni prigovori o tome da se u konkretnim slučajevima trebala primijeniti Uredba Vlade TK o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugih materijalnih primanja službenika i namještenika u organima uprave («Službene novine Tuzlanskog kantona» br. 6/02 i 15/03; u daljnjem tekstu: Uredba Vlade TK) neosnovani s obzirom na to da je navedena naknada propisana Uredbom Vlade TK određena ispod zakonskog minimuma koji je zagarantiran Kolektivnim ugovorom.

5. Apelantovo isticanje prigovora o tome da nije pasivno legitimirana stranka u ovom postupku, već da je to neko drugi, odnosno sud gdje tužitelji ostvaruju svoja prava, sudovi su utvrdili neprihvatljivim. Tužitelji su imenovani za sudije, a sudovi na području Tuzlanskog kantona samo su organi sudske vlasti a ne i pravne osobe. Dakle, zbog toga i ne mogu biti stranke u postupku, što se vidi iz člana 1. Zakona o sudovima TK («Službene novine Tuzlanskog kantona» br. 3/96, 7/96, 2/97, 9/97, 7/99, 13/99, 8/00 i 15/02). Prema navedenom zakonu, Tuzlanski kanton osniva i ukida sudove, te za njihovo finansiranje osigurava sredstva u svom budžetu. Apelantova obaveza da osigura sredstva za rad sudova na svom području proizlazi iz obaveze člana 32. Zakona o sudskoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH. Prema ocjeni suda, nije došlo ni do zastarjelosti potraživanja s obzirom na to da zastarjelost prava iz radnog odnosa koja se tiču isplate plaća i drugih naknada ne zastarijevaju u jednogodišnjem roku, kao što to smatra apelant, već u trogodišnjem roku (član 106. Zakona o radu).

6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant povredu navedenih prava obrazlaže navodeći da su redovni sudovi tužiteljima dosudili naknade pogrešnom primjenom Uredbe, odnosno Kolektivnog ugovora. Apelant navodi da su naknade eventualno mogle biti dosuđene primjenom Uredbe Vlade TK. Također, smatra da je sud u njegovom slučaju pogrešno protumačio, pa samim tim i primijenio materijalne odredbe koje se tiču utvrđivanja pasivne legitimacije. Apelant smatra da nije obveznik materijalnopravnog odnosa na kojem bi se zasnivalo pravo i zahtjev tužitelja. Zatim, ističe i da je pogrešno utvrđen rok zastare koji je, prema apelantovom mišljenju, trebao biti utvrđen na rok od jedne godine, a ne na tri godine kako je odlučeno u osporenim presudama.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je osim navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju već razmatrao u odlukama br. AP 2944/06i AP 3324/06 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti od 17. marta 2009. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u tim odlukama. Naime, Ustavni sud ističe da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu primjene materijalnih propisa. Navedena obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti je u konkretnim slučajevima Ustavni sud pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud je naročito istakao da su sudovi primijenili relevantne materijalnopravne propise iz kojih nesporno proizlazi da je apelant pasivno legitimiran u predmetnom postupku, te da nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Zbog toga je apelacija u odnosu na ove navode očigledno (prima facie) neosnovana. Također, razlozi navedeni u odlukama br. AP 2944/06 i AP 3324/06 od 17. marta 2009. godine u odnosu na navodno kršenje prava na imovinu u cijelosti se odnose i na ovu odluku zato što uz apelacije nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, tako da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 17. Evropske konvencije Ustavni sud konstatira da apelant osim svojih paušalnih navoda Ustavnom sudu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant u predmetnom postupku bio diskriminiran u uživanju svojih ustavnih prava i sloboda, odnosno da nije imao djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud to ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, prava na djelotvoran pravni lijek i prava iz člana 17. Evropske konvencije, te su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-310/07 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio