Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3742/08 (Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 25
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3742/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 3742/08, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001 617 od 25. septembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Žepču broj 044-0-
I-07-001 843 od 23. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Plamenko Ćustović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-001 617 od 25. septembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 044-0-I-07-001 843 od 23. jula 2008. godine.
2. Apelantica je 29. novembra 2007. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Kemala Memčića (u daljnjem takstu: izvršenik) radi izvršenja v.s. 60,00 KM na osnovu vjerodostojne isprave. Kao vjerodostojnu ispravu apelantica je priložila izvod iz poslovnih knjiga-analitičku karticu izvršenika kod tražioca izvršenja/apelantice. Apelantica je predložila izvršenje pozivajući se na član 25. Zakona o Javnom radio-televizijskom sistemu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 78/05, u daljnjem tekstu: Zakon o Javnom RTV sistemu BiH) i Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 32/03, 52/03 i 39/06, u daljnjem tekstu: ZIP).
3. Rješenjem Općinskog suda broj 044-0-I-07-001 843 od 23. jula 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-001 617 od 25. septembra 2008. godine, odbačen je kao nedopušten apelanticin prijedlog.
4. U obrazloženju Rješenja Općinski sud je istakao da je u članu 1. ZIP-a propisano da se tim zakonom uređuje postupak prema kojem sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) provode prinudno ostvarivanje potraživanja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava. Dalje je navedeno da, u skladu sa odredbama člana 29. ZIP-a, vjerodostojne isprave su mjenica i ček s protestom i povratnim računom, ako su potrebni za zasnivanje potraživanja, i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoza smeća. U konkretnom slučaju apelantica je predložila izvršenje pozivajući se na član 25. Zakona o Javnom RTV sistemu BiH, koji propisuje da računi ili izvodi iz poslovnih knjiga javnih RTV servisa u odnosu na potraživanje RTV takse predstavljaju vjerodostojnu ispravu u smislu ZIP-a. Općinski sud je istakao da se izvršenje u konkretnom slučaju provodi prema ZIP-u, u skladu sa odredbama člana 1. ZIP-a, kojim je u članu 29. propisano šta predstavlja vjerodostojnu ispravu na osnovu koje se može tražiti izvršenje i prema kojem izvod iz poslovnih knjiga-analitičkih kartica apelantice u konkretnom slučaju ne predstavlja vjerodostojnu ispravu. Prema ocjeni Općinskog suda, članom 29. ZIP-a nije propisana mogućnost da vjerodostojnu ispravu, u smislu tog zakona, predstavlja isprava koja se drugim zakonom određuje kao vjerodostojna isprava. Za ovakav stav Sud je imao u vidu odredbe člana 23. ZIP-a u određenju izvršne isprave, gdje je izričito određeno u tački 4. stav 1. da izvršne isprave mogu biti i druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne. Međutim, kako u određenju vjerodostojne isprave u članu 29. nije propisana takva mogućnost, prema ocjeni Suda, vjerodostojnu ispravu čine samo one isprave koje su pobrojane u stavu 2. člana 29. ZIP-a. Zbog navedenih razloga, Općinski sud je apelanticin prijedlog ocijenio kao nedopušten.
5. Potvrđujući prvostepeno rješenje, Kantonalni sud je naveo da je tačno da je odredbom člana
25. Zakona o Javnom RTV servisu BiH propisano da račun ili izvod iz poslovnih knjiga javnih radio-televizijskih sistema u odnosu na potraživanja RTV takse predstavljaju vjerodostojnu ispravu u smislu ZIP-a, ali da se ta zakonska odredba ne može primijeniti u konkretnom predmetu. Kantonalni sud je ponovo istakao da sudovi u FBiH postupak izvršenja provode u skladu sa odredbama ZIP-a, te da je prvostepeni sud stoga mogao usvojiti prijedlog za izvršenje i donijeti rješenje o izvršenju radi ostvarenja novčanog potraživanja samo na osnovu vjerodostojne isprave koja je kao takva određena ZIP-om. Isprava na koju se apelantica pozvala i koju je dostavila uz prijedlog za izvršenje ne može se podvesti ni pod jednu od taksativno pobrojanih vjerodostojnih isprava u članu 29. stav 2. ZIP-a. Kantonalni sud je smatrao da je zakonodavac time što je u članu 29. stav 2. taksativno nabrojao vjerodostojne isprave isključio mogućnost širenja kruga pobrojanih vjerodostojnih isprava. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ustanovio da je apelanticina žalba neosnovana.
6. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svojih prava apelantica vidi u činjenici da su sudovi odbili da primijene Zakon o Javnom RTV sistemu BiH, što, prema apelanticinom mišljenju, predstavlja očiglednu samovolju i proizvoljnost u primjeni prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, prema njenom mišljenju, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud Rješenjem broj 044-0-I-07-
001 843 od 23. jula 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-
001 617 od 25. septembra 2008. godine, odbacio kao nedopušten apelanticin prijedlog. Sudovi su obrazložili da je apelantica kao vjerodostojnu ispravu priložila izvod iz poslovnih knjiga-analitičku karticu izvršenika, pozivajući se na član 25. Zakona o Javnom RTV sistemu BiH, koji propisuje da računi ili izvodi iz poslovnih knjiga javnih RTV servisa u odnosu na potraživanje RTV takse predstavljaju vjerodostojnu ispravu u smislu ZIP-a, a prema ZIP-u, izvod iz apelanticinih poslovnih knjiga-analitičkih kartica u konkretnom slučaju ne predstavlja vjerodostojnu ispravu. Prema ocjeni sudova, članom 29. ZIP-a nije propisana mogućnost da vjerodostojnu ispravu, u smislu tog zakona, predstavlja isprava koja se drugim zakonom određuje kao vjerodostojna isprava. U kontekstu navedenog, budući da su sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka.
11. Ustavni sud zapaža da je Zakon o izvršnom postupku, propisujući da se računi ili izvodi iz poslovnih knjiga mogu smatrati vjerodostojnim ispravama samo ukoliko se radi o komunalnim uslugama isporuke vode, toplotne energije i odvoza smeća, suzio krug subjekata koji mogu na osnovu ovih isprava podnijeti prijedlog za izvršenje, odnosno na čiji prijedlog sud može odrediti izvršenje na osnovu navedenih isprava. U ovakavoj situcaiji pojedini subjekti su stavljeni u poziciju da prinudnu naplatu svojih potraživanja ne mogu ostvariti putem izvršnog postupka, nego ih moraju prvo dokazati u parničnom postupku. Iako uviđa da za ovakve subjekte ovo može predstavljati pretjeran teret, Ustavni sud u konkretnom slučaju, rješavajući predmet u okviru svoje apelacione nadležnosti, ograničen je u svom odlučivanju na način kako je to navedeno u tački 9. ove odluke. U situaciji kada su sudovi donijeli svoje odluke jasno ih temeljeći na relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku u kojima nije propisana mogućnost da vjerodostojnu ispravu, u smislu tog zakona, predstavlja isprava koja se drugim zakonom određuje kao vjerodostojna isprava, Ustavni sud smatra da apelanticini argumenti o osnovanosti ovih navoda, s obzirom na član 25. Zakona o Javnom RTV servisu, nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja ove pravne stvari.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava na imovinu, Ustavni sud utvrđuje da se ovi navodi zasnivaju na navodima o nepravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenom odlukom na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje njene imovine, te su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić