Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-401/07 (N. K.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-401/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 401/07, rješavajući apelaciju Nedeljka Kovačevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Nedeljka Kovačevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-241/05 od 23. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-21/05 od 21. januara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Đorđe Stojaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-241/05 od 23. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-21/05 od 21. januara 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj K-21/05 od 21. januara 2005. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela falsifikovanja javne isprave iz člana 364 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 49/03; u daljnjem tekstu KZRS). Takođe je, na osnovu iste zakonske odredbe, primjenom člana 38 stav 1 i člana 35 KZRS, osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM koju je obavezan da izvrši na način pobliže opisan u dispozitivu presude. Sud je utvrdio da je krivično djelo apelant počinio tako što je od oktobra 1996. godine do 31. oktobra 2002. godine u Banjoj Luci i na drugim mjestima u saobraćaju koristio falsifikovanu austrijsku i domaću vozačku dozvolu sve dok radnici Centra javne bezbjednosti Banja Luka nisu primijetili da se radi o falsifikatima i oduzeli mu austrijsku dozvolu. Obje dozvole je, kako je navedeno u dispozitivu presude, apelant koristio u saobraćaju od oktobra 1996. godine.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na glavnom pretresu, održanom 21. januara 2005. godine, sudu dostavljen sporazum o priznanju krivice zaključen 29. decembra 2004. godine između okružnog tužioca i apelanta. Shodno tom sporazumu, predloženo je da se apelantu izrekne novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM. Dalje se navodi da je, u smislu odredbi člana 238 stav 4 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 50/03, 111/04 i 115/04; u daljnjem tekstu ZKP), sud 21. januara 2005. godine razmotrio sporazum i utvrdio da ga je apelant zaključio dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, te da je do sporazuma došlo nakon što je apelant upoznat sa mogućim posljedicama sklapanja sporazuma uključujući i obavezu snošenja troškova krivičnog postupka, te da se apelant nakon sklapanja ovog sporazuma odrekao prava na suđenje, kao i prava da izjavi žalbu u pogledu izrečene krivične sankcije.
4. Sud je dalje naveo da je, polazeći od priznanja optuženog kao i dokaza priloženih u spisu, na nesporan način utvrdio da je apelant počinio krivično djelo falsifikovanje javne isprave iz člana 364 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, a imajući u vidu naročito Zapisnik o ispitivanju apelanta u CJB Banja Luka broj 3704/04 od 14. septembra 2004. godine, karton vozača motornih vozila za apelanta, izjave o gubitku vozačke dozvole koje je dao apelant, te fotokopiju vozačke dozvole izdate u CJB Banja Luka.
5. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o vrsti krivičnopravne sankcije, kao i odluke o troškovima postupka. U žalbi je istakao da je Osnovni sud pogrešno utvrdio da je koristio falsifovanu vozačku dozvolu, te predložio da se prvostepena presuda preinači i da bude oslobođen od optužbe ili da se prvostepena presuda ukine i odredi pretres u smislu člana 321 ZKP.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj Kž-241/05 od 23. decembra 2005. godine kojom je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je ocijenio da je Osnovni sud, prilikom razmatranja i prihvatanja sporazuma o priznanju krivice, kao i prilikom izricanja krivične sankcije predviđene tim sporazumom, primijenio sva pravila procesne procedure koja su propisana odredbama čl. 238 i 239 ZKP, kao i prilikom donošenja i izrade prvostepene presude. U pogledu apelantovih žalbenih navoda o tome da je pogrešno utvrđena činjenica njegovog posjedovanja falsifikovane vozačke dozvole izdate u Austriji, Okružni sud je naveo da na ročištu o razmatranju sporazuma o priznanju krivice i na ročištu za izricanje krivičnopravne sankcije apelant ovu tvrdnju nijednom riječju nije nagovijestio, te da je te tvrdnje prvi put iznio u žalbi i pokušao da ih dokaže neovjerenim fotokopijama. U tom kontekstu je zaključeno da sud presudu zasniva samo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu, odnosno na ročištu, shodno članu 287 KZRS, a ne na dokazima podnesenim tek u žalbi, koji nisu validni ni zbog forme u kojoj su podneseni. Kada su u pitanju žalbeni navodi koji se odnose na troškove krivičnog postupka, sud konstatuje da je apelant sporazumom preuzeo i obavezu njihove naknade, koji su prvostepenom presudom odmjereni u minimalnom iznosu od 150 KM. S obzirom na navedeno, Okružni sud je utvrdio da su neosnovani svi apelantovi žalbeni navodi.
7. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Navodi da su sudovi pogrešno utvrdili da je koristio falsifikovanu vozačku dozvolu izdatu u Austriji.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, shodno njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je, shodno navodima iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno odlučili kada su utvrdili da je apelant posjedovao falsifikovanu vozačku dozvolu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, utvrdio da je Osnovni sud prilikom razmatranja i prihvatanja sporazuma o priznanju krivice, kao i prilikom izricanja krivične sankcije predviđene tim sporazumom, primijenio sva pravila procesne procedure koja su propisana odredbama čl. 238 i 239 ZKP, kao i prilikom donošenja i izrade prvostepene presude. Nadalje je Okružni sud utvrdio da apelant na ročištu o razmatranju sporazuma o priznanju krivice i na ročištu za izricanje krivičnopravne sankcije nije pokušavao da ospori da je vozačka dozvola koju posjeduje falsifikat, nego je tu tvrdnju prvi put iznio u žalbi i pokušao da je dokaže neovjerenim fotokopijama. U tom kontekstu je Okružni sud zaključio da je sud svoju presudu mogao da zasnuje samo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu, odnosno na ročištu, shodno članu 287 KZRS, a ne na dokazima podnesenim tek u žalbi, koji nisu validni ni zbog forme u kojoj su podneseni. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao da je sporazumom apelant preuzeo i obavezu naknade troškova. Ustavni sud smatra da su i Osnovni i Okružni sud za svoju odluku dali jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zato što je zasnovano na primjeni procesnog i materijalnog zakona koja nije bila proizvoljna ili nepravična na štetu apelantovih ustavnih prava, naročito imajući u vidu što je zaključenjem sporazuma o krivici apelant priznao izvršenje krivičnog djela i svoju krivičnu odgovornost za djelo koje mu se stavlja na teret. Takođe, apelant ni u žalbi na prvostepenu presudu ni u samoj apelaciji nije ponudio dokaze da činjenice nisu onakve kakve ih je priznao na pretresu radi izricanja krivičnopravne sankcije i u samom sporazumu.
12. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelacija u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ne sadrži, prima facie, dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, tako da je apelacija očigledno neosnovana.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić