Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-51/07 («Borak» d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-51/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 51/07, rješavajući apelaciju «Borak» d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Borak» d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev. 1388/05 od 17. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž. 257/05. od 21. jula 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1.«Borak» d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Plamenko Ćustović, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev. 1388/05 od 17. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž. 257/05. od 21. jula 2005. godine. Na zahtjev Ustavnog suda apelant je dopunio apelaciju 4. septembra 2007. godine.
2. Agencija za privatizaciju Zapadnohercegovačkog kantona, u svojstvu prodavca, i Slavo Ivanković, u svojstvu kupca, zaključili su 10. aprila 2002. godine Ugovor o kupoprodaji predmeta tendera broj 240/2002 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kupoprodaji). Kao predmet ugovora u članu 1. određen je 100% društveni kapital preduzeća «Dioničko društvo za ugostiteljstvo i turizam BORAK» p.o. Široki Brijeg, a prema tenderskoj dokumentaciji, odnosno početnoj bilanci stanja i programu privatizacije. U članu 8. Ugovora regulirano je da će prodavatelj predati kupcu predmet tendera u stanju kakvo je navedeno u prospektu tendera, početnoj bilanci i programu privatizacije. Najzad, u članu 10. stav 2. Ugovora propisano je da «prodavatelj odgovara za predmet prodaje iz ovog ugovora, ukoliko treća osoba postavi zahtjev koji isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao kupiti stvar opterećenu tim pravom». 3. Općinski sud u Širokom Brijegu je Presudom broj P. 369/03 od 24. marta 2005. godine obavezao apelanta kao tuženog da, na ime naknade za rad u Upravnom odboru, tužiteljima Gojku Ivankoviću, Velimiru Mabiću, Tomislavu Ćužiću, Marinku Mikuliću, Stojanu Bilaću, Miodragu Zadru i Tonći Mikuliću (u daljnjem tekstu: tužitelji) isplati iznose utvrđene u dispozitivu odnosne presude, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počevši od 1. juna 2002. godine pa do isplate, kao i da im naknadi troškove postupka u utvrđenom iznosu. U provedenom postupku apelant je osporavao pravo Upravnog odbora da sam određuje naknade za rad članovima upravnog odbora. Također je isticao da se radi o povremenim potraživanjima koja se, za razdoblje od 2. jula 1999. godine do 20. juna 2000. godine, trebaju smatrati zastarjelim. U obrazloženju presude sud je istaknuo da su tužitelji rješenjem Vlade Zapadnohercegovačkog kantona od 2. jula 1999. godine («Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona» br. 8/99) imenovani za članove Upravnog odbora gospodarskog društva. U skladu sa članom 7. stav 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom («Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona» broj 3/98), mandat članovima upravnog odbora je trajao dvije godine. Odlukom o naknadama za rad članovima Upravnog odbora preduzeća («Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona» broj 8/99) propisana je minimalna mjesečna naknada za članove upravnog odbora u iznosu od 30% prosječne netoplaće ostvarene u preduzeću u prethodnom obračunskom razdoblju, koju isplaćuje preduzeće iz svojih sredstava. Odlukom Upravnog odbora broj 01-99-3 od 25. jula 1999. godine utvrđena je mjesečna naknada za rad predsjednika i članova upravnog odbora u iznosima većim od 30% prosječne netoplaće ostvarene u preduzeću u prethodnom obračunskom razdoblju. Sud je zaključio, ne izjašnjavajući se o zakonitosti odluke Upravnog odbora o određivanju visine naknade, da ovako određena mjesečna naknada ima sva obilježja povremenog potraživanja i, kao takvo, zastarijeva, u skladu sa članom 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, za tri godine, računajući odvojeno od dospjelosti svake pojedinačne neisplaćene mjesečne naknade. Na osnovu ovakvog zaključka sud je, s obzirom na apelantov istaknuti prigovor zastare, odredio da se tužiteljima treba isplatiti naknada za rad u Upravnom odboru za razdoblje od jula 2000. godine do jula 2001. godine. Također je ocijenio da su njihova potraživanja u razdoblju od jula 1999. godine (tj. od početka njihovog mandata) pa do jula 2000. godine zastarjela. Na presudu Općinskog suda u Širokom Brijegu žalbu su izjavili i tužitelji i apelant iz svih razloga utvrđenih članom 208. Zakona o parničnom postupku.
4. Kantonalni sud je Presudom broj Gž. 257/05. od 21. jula 2005. godine preinačio prvostepenu presudu tako što je uvažio žalbu tužitelja, a apelantovu žalbu je odbio.
5. U obrazloženju presude istaknuto je da u spisu postoji odluka Upravnog odbora od 25. jula 1999. godine kojom je određena visina naknade članovima Upravnog odbora, te da je članom 2. te odluke utvrđeno da, s obzirom na to da tuženi ne radi, sva potraživanja na osnovu naknade za rad u Upravnom odboru trebaju biti evidentirana u početnoj bilanci preduzeća. Na osnovu ove odluke, predmetna potraživanja su uvrštena u početnu bilancu tuženog, tj. apelanta, i ona čini sastavni dio ugovora o kupoprodaji od 10. aprila 2002. godine. U skladu s tim, predmetna potraživanja se ne mogu smatrati povremenim potraživanjima, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud, već se radi o dugu tuženog prema tužiteljima s obzirom na to da je zaključenjem kupoprodajnog ugovora tuženi «kupio» i obavezu prema tužiteljima. U tom smislu, rok za zastaru počeo je teći 10. aprila 2002. godine, tj. od dana zaključenja ugovora o kupoprodaji. Naime, potpisivanjem ugovora tuženik je preuzeo i obavezu prema tužiteljima. Imajući ovo u vidu, kao i činjenicu da su tužitelji podnijeli tužbu 20. juna 2003. godine, pogrešan je zaključak prvostepenog suda o tome da je dio potraživanja zastario. Konačno, neosnovanim su ocijenjeni i navodi da je odluka Upravnog odbora od 25. jula 1999. godine nezakonita i da Vlada Zapadnohercegovačkog kantona svojom odlukom određuje visinu naknade. Naime, Odlukom Vlade tog kantona utvrđen je samo minimalni iznos mjesečne naknade, pa je, prema tome, Upravni odbor mogao utvrditi naknadu i u većem iznosu od minimalno određenog. Apelant je protiv presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
6. Vrhovni sud je Presudom broj Rev – 1388/05 od 17. oktobra 2006. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da revizija nije osnovana potvrđujući kao pravilne zaključke Kantonalnog suda. Obrazloženje presude, u suštini, sadrži iste razloge i obrazloženja koja su navedena i u presudi Kantonalnog suda.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda prava prema apelantovim navodima ogleda se u sljedećem: Vrhovni sud i Kantonalni sud su pogrešno tretirali apelanta («Borak» d.d.) kao ugovornu stranu u Ugovoru o kupoprodaji broj 240/2002 od 10. aprila 2002. godine, a koji je zaključen između Agencije za privatizaciju Zapadnohercegovačkog kantona, u svojstvu prodavca, i Slave Ivankovića, u svojstvu kupca, zatim u proizvoljno konstruiranom datumu početka roka zastarjelosti a za koji je uzet datum zaključenja ugovora o kupoprodaji (tj. 10. april 2002. godine) na osnovu čega su odbijeni isticani prigovori zastarjelosti, te najzad, u propustu sudova da se izjasne o žalbenim navodima koji su se odnosili na ništavost Odluke Upravnog odbora broj 01-99-3 od 25. jula 1999. godine o određivanju visine naknade članovima upravnog odbora, a na kojoj se zasniva visina tužbenog zahtjeva i koja je izravno suprotna zakonu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, kao i Vrhovnog suda, proizlazi da su apelantovi prigovori, kako u pogledu roka zastarjelosti, tako i u pogledu valjanosti odluke Upravnog odbora o određivanju visine naknade članovima upravnog odbora, detaljno razmotreni i da su usvojeni stavovi jasni i nedvosmisleni, te potkrijepljeni valjanim razlozima. Imajući sve ovo u vidu, ne može se zaključiti da su redovni sudovi u tumačenju i primjeni relevantnih propisa postupali proizvoljno i na način kojim bi se kršila apelantova ustavna prava.
12. Apelant se, također, žali da nije bio pasivno legitimiran u konkretnom slučaju, te da sudovi o tome nisu vodili računa. Međutim, ovi navodi nisu potkrijepljeni ni u samoj apelaciji, niti su ponuđeni dokazi na osnovu kojih bi Ustavni sud mogao zaključiti da je prigovor pasivne legitimacije istican u postupcima koji su vođeni pred nadležnim sudovima. Također, ni iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda Federacije BiH, kao ni iz presuda Kantonalnog, odnosno Općinskog suda u Širokom Brijegu, ne može se zaključiti da je apelantov citirani prigovor istican u ranijim fazama postupka, bar u svojoj suštinskoj formi. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na svoju odluku u predmetu broj AP 476/04 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 17. decembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 34/05). U toj je odluci usvojeno stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom.
13. S obzirom na iznesena zapažanja, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić