Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-307/07 (S. Ć.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-307/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 307/07, rješavajući apelaciju Slobodana Ćirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Ćirića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-

06-001269 od 20. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-570/05 od 25. aprila 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Ćirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške podnio je 17. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001269 od 20. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 570/05 od 25. aprila 2006. godine.

2. Apelant je 5. januara 1994. godine zaključio Ugovor o tovu i isporuci teladi broj 5/94 sa Zemljoradničkom zadrugom «Gradiška» iz Gradiške (u daljnjem tekstu: Zemljoradnička zadruga). Zaključenim ugovorom, Zemljoradnička zadruga se obavezala da će organizirati proizvodnju u tovu zajedno sa apelantom onako kako je precizirano u ugovoru.

3. Zemljoradnička zadruga je Osnovnom sudu podnijela prijedlog da se na osnovu vjerodostojne isprave izda rješenje o izvršenju kojim će obavezati apelanta da na ime duga tužiocu isplati iznos od 2.032,00 dinara. Apelant je uložio prigovor, pa je, prema tome, nastavljen parnični postupak u kojem je Zemljoradnička zadruga, zasnivajući svoj zahtjev na činjenici da apelant nije izmirio obaveze prema Ugovoru broj 5/94, precizirala svoj tužbeni zahtjev na iznos od 1.016,00 KM, uz zakonsku zateznu kamatu i naknadu troškova postupka. Osnovni sud je 9. oktobra 2002. godine donio Presudu broj P-234/95 kojom je usvojio tužbeni zahtjev Zemljoradničke zadruge. Apelant je na ovu presudu izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj Gž-2664/02. od 29. septembra 2005. godine ukinuo žalbu i predmet vratio na ponovni postupak Osnovnom sudu. U svoj presudi Okružni sud je naložio Osnovnom sudu da u ponovnom postupku razjasni da li je tuženi u 1993. godini od tužioca preuzimao koncentrat i repromaterijal s obzirom na tvrdnje vještaka da je preuzimao različite robe. Također je naložio Osnovnom sudu da provede saslušanje odgovornog radnika Zemljoradničke zadruge o tome na što se odnosila izdata potvrda tužene o izmirenom dugu za repromaterijal i koncentrat.

4. U ponovljenom postupku, Osnovni sud je Presudom broj P-570/05 od 25. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001269 od 20. oktobra 2006. godine, obavezao apelanta da Zemljoradničkoj zadruzi na ime duga isplati iznos od 1.016,00 KM, uz zakonsku zateznu kamatu, počevši od dana presuđenja, u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude sud je istakao da iz nalaza vještaka ekonomsko-finansijske struke proizlazi da su apelant i Zemljoradnička zadruga bili duže vrijeme u poslovnim odnosima, da je apelant tokom 1993. godine vršio preuzimanje ugovorenih količina različitih roba (sjemenski kukuruz, vještačko đubrivo i sl.), te da prema stanju knjigovodstvene dokumentacije proizlazi da je apelant ostao u obavezi da izmiri iznos od 1.016,00 KM na ime isporučenih 2540 kg koncentrirane stočne hrane, a što je očigledno iz otpremnica ili izlaza robe br. 4/94 od 12. januara 1994. godine, 7/94 od 2. februara 1994. godine i 12/94 od 17. marta 1994. godine. U vezi sa ovakvim nalazom, sud je cijenio i izjavu svjedoka - odgovornog radnika Zemljoradničke zadruge. Naime, svjedok je istaknuo da je izdao i potpisao potvrdu od 17. marta 1994. godine, u kojoj je konstatirano da je apelant izmirio sav dug za koncentrat i repromaterijal, te zaključio da se potvrda odnosi na apelantova ranija dugovanja prema Zemljoradničkoj zadruzi, a ne i apelantovo dugovanje na osnovu Ugovora broj 5/94. Ovakav zaključak sud je izveo na osnovu navoda iz nalaza i mišljenja vještaka prema kojima su evidentirane dvije apelantove uplate i to 18. februara 1993. godine i 21. juna 1993. godine, uz konstataciju da je ta potvrda na ime predmetnih uplata očigledno izdata sa zakašnjenjem. Također, istaknuto je da je, s obzirom na odredbe ugovora da se plaćanja trebaju vršiti nakon završenog procesa proizvodnje, apelant, da bi mogao preuzeti narednu isporuku robe, morao dokazati da je izmirio raniju obavezu, tj. obaveze po ugovoru iz 1993. godine, a ne po spornom ugovoru od 5. januara 1994. godine. Najzad, sud je zaključio da apelant nije dokazao da je izmirio svoju obavezu iz predmetnog ugovora s obzirom na to da se, u skladu sa Zakonom o finansijskom poslovanju, kao dokaz da je nešto plaćeno može prihvati samo uredno isporučena blagajnička priznanica, a što u ovom slučaju nedostaje.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povrede navedenog prava, prema apelantovim navodima, ogledaju se u činjenici da je Osnovni sud propustio da cijeni njegove navode o tome da nalaz vještaka nije urađen na korektan način, s obzirom na to da nije razjašnjeno šta znači navedena potvrda koju posjeduje apelant i dokumentacija koja je dostavljena u spis u vezi sa Ugovorom broj 5/94 od 5. januara 1994. godine. Posebno ističe da vještak nije uzeo u obzir ovu potvrdu. Također, apelant ističe da nepostojanje blagajničke priznanice ne može biti presudno s obzirom na to da apelant posjeduje potvrdu koju je izdala i potpisala Zemljoradnička zadruga, te da je za njega bilo sasvim dovoljno da posjeduje potvrdu u kojoj se konstatira da je plaćen dug za koncentrat i repromaterijal. Naime, treba imati u vidu i da je u to vrijeme bilo ratno stanje i da niti jedno preduzeće nije imalo blagajničke priznanice. Najzad, ističe da je u svrhu pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja bilo potrebno ponovno saslušati vještaka finansijske struke, obaviti potpuni pregled dokumentacije koju je Zemljoradnička zadruga trebala priložiti u spis, te priloženu potvrdu o izmirenim obavezama cijeniti kao dokazno sredstvo, a što u provedenom postupku nije učinjeno.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se ona podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud utvrđuje da je potvrda o izmirenom dugu za koncentrat i repromaterijal, a na koju apelant posebno ukazuje u svojoj apelaciji, bila cijenjena kao dokaz u predmetnim postupcima, te da je zaključak koji su sudovi izveli u vezi sa navedenim dokazom jasan i obrazložen. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da su se sudovi oglušili o njegov prijedlog da se ponovno sasluša vještak finansijske struke, odnosno da se izvrši uvid u cjelokupnu dokumentaciju koju je Zemljoradnička zadruga trebala uložiti u spis, Ustavni sud iz predočenog, a ni na osnovu navoda iz same apelacije, nije mogao zaključiti da je apelant ovakve zahtjeve isticao u postupku i da su sudovi propustila da se o njima izjasne. Nadalje, iz obrazloženja presude prvostepenog suda očigledno je da su razlozi na kojima sud zasniva svoju odluku i primjenu važećih propisa jasni i detaljno obrazloženi, te izvedeni na osnovu svih činjenica i obrazložene ocjene svakog od dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima koje je sud proveo u postupku. Iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da su cijenjeni svi apelantovi žalbeni navodi, kao i valjanost razloga koje je za svoju odluku dao prvostepeni sud. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud zaključuje da ne postoji ništa što ukazuje na to da je u predmetnom postupku bilo nepravičnog postupanja ili zanemarivanja apelantovog prava na pravično suđenje zbog čega su apelantovi navodi o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-307/07 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio