Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-454/07 (M.N.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Upravni postupak
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-454/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 454/07, rješavajući apelaciju M.N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.N. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-469/05 od 23. novembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/02-23-1888/03 od 21. juna 2004. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/8-23-1868/00 od 1. decembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.N. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 26. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-469/05 od 23. novembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/02-23-1888/03 od 21. juna 2004. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-02/8-23-1868/00 od 1. decembra 2003. godine.

2. Rješenjem Službe broj 05-02/8-23-1868/00 od 1. decembra 2003. godine poništen je akt Službe od 18. februara 2000. godine kojim je obnovljen Ugovor o korištenju stana broj 1079/94 od 20. decembra 1994. godine. Ugovor je zaključen između SIZ-a stanovanja i komunalnih djelatnosti Osnovne zajednice stanovanja Tuzla (u daljnjem tekstu: SIZ) i apelantice kao nositeljice stanarskog prava za stan koji se nalazi u Tuzli, ulica Rate Dugonjića broj 36/III (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Tačkom II izreke rješenja određeno je da će Komisija za kontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana (u daljnjem tekstu: Komisija), nakon pravosnažnosti rješenja, izvijestiti nadležnog pravobranioca koji će pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za poništenje ugovora o otkupu stana. Nadalje je odlučeno (tačka III izreke) da će se o pravima apelantice kao korisnice stana odlučiti nakon pravosnažnog okončanja postupka poništenja ugovora o otkupu stana, te da žalba izjavljena protiv rješenja odlaže izvršenje rješenja (tačka IV). U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenje doneseno u skladu sa članom 18c. stav 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), tačkom 11. stav B Uputstva o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana («Službene novine Federacije BiH» broj 19/02; u daljnjem tekstu: Uputstvo) i u skladu sa Odlukom Komisije broj 376/2003 od 23. oktobra 2003. godine. Naime, tom odlukom je utvrđeno da je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen suprotno odredbama člana 18.e i 18.f Zakona o prestanku primjene vezano za tačku 9. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene zato što je apelantica 30. aprila 1991. godine bila član porodičnog domaćinstva u stanu svojih roditelja.

3. Rješenjem Ministarstva broj 12-06/02-23-1888/03 od 21. juna 2004. godine odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Službe. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica u žalbi istakla da je povrijeđen član 8. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) zato što joj nije omogućeno da učestvuje u postupku, da je rješenje potpisalo neovlašteno lice, te da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ministarstvo je navelo da je iz osporenog rješenja i spisa predmeta utvrđeno da je apelantica 20. decembra 1994. godine zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana i da je 18. februara 2000. godine izvršila obnovu ugovora, što ne spori ni apelantica. Nadalje je navedeno da je tačkom 7. Uputstva propisano da će nadležna komisija izvršiti kontrolu svih ugovora o korištenju stana koje je zaključio i/ili obnovio, u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine, organ nadležan za stambene poslove u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene. Iz navedenog proizlazi da je i apelanticin ugovor podlijegao kontroli, te da je Komisija donijela odluku da je njezin ugovor obnovljen suprotno odredbama zakona koje su bile na snazi u vrijeme kad je ugovor zaključen i/ili obnovljen, te je predmetna odluka dostavljena Službi. Nadalje je navedeno da je nadležnost prvostepenog organa određena tačkom 11. Uputstva kojom je propisano da, nakon prijema odluke Komisije, nadležni stambeni organ donosi rješenje kojim ranije rješenje stavlja izvan snage ili ga proglašava ništavim, te da, prema tački 11. podtačka A/3, žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Stoga je Ministarstvo ocijenilo da je služba pravilno poništila akt kojim je izvršena obnova apelanticinog ugovora o korištenju stana. Ministarstvo je ocijenilo kao neosnovane apelanticine žalbene navode budući da tačkom 11. Uputstva nije ostavljena mogućnost prvostepenom organu da preispituje odluku Komisije, te da u tu svrhu vrši izvođenje dokaza, odnosno da po odluci Komisije donese drugu odluku od one koja je propisana tačkom 11.

4. Presudom Kantonalnog suda broj U-469/05 od 23. novembra 2006. godine, koja je donesena u upravnom sporu, odbijena je apelanticina tužba kojom je tražila poništenja rješenja Ministarstva. Sud je ponovio činjenično utvrđenje i zaključio da osporenim i prvostepenim rješenjem nisu povrijeđena apelanticina prava, niti njezin zakonski interes. Nadalje je navedeno da je noveliranom odredbom člana 2. Zakona o prestanku primjene izričito propisano da: «Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 7. februara 1998. godine prestaje da važi», a tačkom 5. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene («Službene novine Federacije BiH» broj 43/99) propisano je da se poništavaju svi ugovori o korištenju stana zaključeni između 1. aprila 1992. i 7. februara 1998. godine, bez obzira na to da li je stan proglašavan napuštenim ili ne. Budući da je prema rezultatima upravnog postupka i prema navodima tužbe nesporno da je apelantica ugovor zaključila u tom periodu, sud je zaključio da nema povrede apelanticinih prava zato što joj je ugovor prestao važiti ex lege, odnosno po samom zakonu, te rješenje upravnog organa ima samo deklaratorni karakter. Nadalje je navedeno da rješenjem Ministarstva i Službe nije odlučivano o apelanticinim pravima budući da će se, prema tački III prvostepenog rješenja, o pravima apelantice kao privremene korisnice odlučiti nakon okončanja postupka poništenja ugovora o otkupu stana. Konačno, sud je zaključio da su apelanticini tužbeni navodi u ovom postupku pravno irelevantni budući da su ta pitanja značajna jedino za poseban postupak u kojem će biti odlučivano o pravima apelantice kao privremene korisnice u smislu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene.

5. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelacionih navoda se svodi na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica osobito ističe da joj nije data mogućnost da učestvuje u upravnom postupku i da se izjasni o činjenicama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, prema njezinom mišljenju, sud i organi uprave pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava suda i upravnih organa u osporenim odlukama budući da je nesporno da je Komisija donijela odluku kojom je utvrdila da je apelanticin ugovor o korištenju stana zaključen, odnosno obnovljen suprotno odredbama Zakona o prestanku primjene i Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene zato što je apelantica 30. aprila 1991. godine bila član porodičnog domaćinstva u stanu svojih roditelja. Ovo osobito imajući u vidu odredbu člana 11. Uputstva kojom je regulirano da će nakon prijema odluke Komisije, kojom je odlučeno da je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen suprotno odredbama zakona, nadležni stambeni organ donijeti rješenje kojim se stavlja izvan snage ili proglašava ništavim ranije rješenje (kojim je dopuštena obnova ugovora). Također, iz te odredbe ne proizlazi da nadležni stambeni organ može donijeti drugu vrstu odluke. Suprotno tumačenje navedene odredbe vodilo bi zaključku da bi nadležni stambeni organ mogao ponovo preispitivati odluku Komisije kojom je upravo cijenjena zakonitost prethodne odluke istog tog stambenog organa, što bi svakako bio pravni nonsens. U kontekstu navedenog, budući da su organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u apelanticinim navodima i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu.

10. U odnosu na apelanticine navode da joj nije omogućeno učešće u postupku, Ustavni sud ukazuje da je evidentno da Uputstvom nije regulirana mogućnost učešća stranaka u postupku pred Komisijom osim prisustva nadležnog pravobranioca (tačka 4). U vezi s tim, a vezano za postupak pred organima uprave, Ustavni sud zapaža da je članom 139. Zakona o upravnom postupku regulirana mogućnost donošenja rješenja po skraćenom postupku, te, s obzirom na to da u predmetnom postupku ne učestvuju stranke sa suprotstavljenim interesima, ne vidi proizvoljnost u primjeni prava kad su upravni organi i sud donijeli odluku na osnovu predočene dokumentacije. Stoga se, u situaciji kad je upravo apelantica prilikom dodjele stana dostavila dokumentaciju relevantnu za utvrđivanje njezinog statusa, te kad ni sama apelantica ne spori da je ugovor o korištenju stana zaključila u spornom periodu, pokazuju neosnovani njezini prigovori vezani za nemogućnost učešća u upravnom postupku radi pravilnog utvrđivanja činjenica. U prilog prethodnom zaključku ide i nesporna činjenica datuma kada je zaključila ugovor o korištenju stana prema čemu je ex lege prestalo njezino stanarsko pravo u smislu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra, vezano za apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje, da nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelantica se, također, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Predmetni stan nesporno predstavlja apelanticinu imovinu budući da nije stavljen izvan snage njezin ugovor o kupoprodaji spornog stana. Sporne odluke predstavljaju miješanje u ovo njezino pravo s obzirom na to da predstavljaju osnov za poništenje ugovora o kupoprodaji nakon što pravobranilac pokrene odgovarajući postupak. Osporene odluke suda i upravnih organa su zasnovane na članu 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene prema kojem su svi ugovori o korištenju stana zaključeni u spornom periodu (od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine) prestali da važe ex legepa tako i apelanticino stanarsko pravo. S obzirom na to da su osporene odluke zasnovane na primjeni relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene i provedbenih propisa, a uzimajući u obzir i zaključak Ustavnog suda da nije bilo arbitrarnosti u obrazloženjima osporenih odluka niti nepravičnosti postupka, može se zaključiti da je miješanje u apelanticina imovinska prava bilo zakonito. Također, iz činjenica predmeta se može zaključiti da je uspostavljena proporcionalnost između apelanticinih imovinskih prava i legitimnog cilja zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju, zaštite interese davaoca stana na korištenje, odnosno interesa šire zajednice, kako bi predmetni stan bio dodijeljen licima koja po važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana.

13. Stoga, budući da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, Ustavni sud zaključuje da su i apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-454/07 (M.N.) | Sudska praksa | Aktio