Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-471/07 (H. E.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-471/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 471/07, rješavajući apelaciju Hakije Ekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hakije Ekića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001424 od 31. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj P-266/05 od 26. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hakija Ekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 26. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001424 od 31. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-266/05 od 26. maja 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-266/05 od 26. maja 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Općina Novi Grad - Odjel za stambeno-komunalne poslove, građevinarstvo i urbanizam (u daljnjem tekstu: tužena) na ime naknade štete isplati iznos od 6.123,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da mu naknadi troškove spora. U obrazloženju presude je navedeno da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da su na osnovu rješenja tužene tokom 1996. godine M.Z. i R.M. izveli radove na pretvaranju dijela apelantove porodične stambene zgrade (u daljnjem tekstu: predmetna kuća) u poslovni prostor i šteta je, prema utvrđenju suda, nastupila te godine. Budući da je apelant tužbu za naknadu štete podnio 12. maja 2003. godine, sud je zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, tim članom je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Stoga je sud, imajući u vidu činjenicu da je članom 360. stav 1. ZOO-a propisano da zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-06-001424 od 31. oktobra 2006. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda. Sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda prema kojem je apelant vlasnik predmetne kuće koju je ratno predsjedništvo 2. decembra 1995. godine dodijelilo na privremeno korištenje M.Z., a da je nakon toga tužena izdala urbanističku saglasnost R.M. za pretvaranje stambenog prostora u prizemlju predmetne kuće u poslovni prostor, te da su radovi izvedeni tokom 1996. godine (kada je i izdato rješenje o tehničkoj ispravnosti objekta). S obzirom na to da je apelant tužbu podnio 12. maja 2003. godine, sud je zaključio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Sud je pojasnio da se na apelantovu situaciju ne može primijeniti član 383. ZOO-a zato što u njegovom slučaju, nakon ukidanja ratnog stanja, nisu postojale nesagledive prepreke da se obrati sudu radi zaštite prava.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su odluke nezakonite budući da je pravo stanje objekta mogao sagledati tek nakon što je svoje nekretnine vratio u posjed (26. aprila 2002. godine).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

9. S obzirom na to da iz osporenih odluke proizlazi da je apelant kao vlasnik kuće pretrpio štetu nastalu pretvaranjem dijela kuće iz stambenog u poslovni prostor, Ustavni sud zaključuje da njegovo potraživanje po osnovu naknadu štete nesporno predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da osporene odluke redovnih sudova, kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastare potraživanja, nesumnjivo predstavljaju «miješanje» u apelantovu imovinu.

11. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u brojnim odlukama obrazložio da se u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubraja i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi, npr., već citiranu Odluku broj AP 150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. godine u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega, određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje regulirati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

12. Dovodeći prethodni stav u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zaključuje da je «miješanje» u apelantovu imovinu izvršeno u skladu sa odredbama ZOO-a zato što su redovni sudovi utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zastario. Za ovakav svoj zaključak redovni sudovi su dali detaljno obrazloženje koje Ustavnom sudu ni u jednom segmentu ne djeluje proizvoljno. Naime, iz utvrđenja sudova proizlazi da je pretvaranje stambenog u poslovni prostor u apelantovoj kući izvršeno 1996. godine, a da je apelant tužbu u konkretnoj pravnoj stvari sudu podnio 12. maja 2003. godine. Dakle, sudovi su zaključili da je u konkretnom slučaju prošao i subjektivni zastarni rok (član 376. stav 1. ZOO-a prema kojem šteta zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo), i objektivni zastarni rok (član 376. stav 2. ZOO-a prema kojem potraživanje u svakom slučaju zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala), u kojima je apelant imao pravo da zahtijeva naknadu štete.

13. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je ograničenje u pogledu ostvarivanja prava na naknadu štete regulirano odredbama ZOO-a kojim su regulirani rokovi u kojima zastarijeva pravo na naknadu štete. Nadalje, nesporno je da u konkretnom slučaju postoji javni interes u pogledu ograničenja roka u kojem se može potraživati pravo na naknadu štete. Navedeno vremensko ograničenje je uspostavljeno u javnom interesu koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. S druge strane, Ustavni sud smatra da postoji i razuman odnos proporcionalnosti između javnog interesa i interesa pojedinca, u konkretnom slučaju apelanta, te zaključuje da na apelanta nije stavljen pretjeran teret jer mu je ostavljen sasvim dovoljan rok (tri, odnosno pet godina) za ostvarivanje prava koja mu po zakonu pripadaju.

14. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-471/07 (H. E.) | Sudska praksa | Aktio