Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-311/07 (E. S.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-311/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 311/07, rješavajući apelaciju Enese Silić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enese Silić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-944/05 od 15. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enesa Silić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, podnijela je 15. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-944/05 od 15. novembra 2006. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 25. februara 2008. godine, a podnescima od 3. maja i 6. augusta 2007. godine, te 11. marta 2009. godine urgirala je za postupanje povodom apelacije.

2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-20/05 od 25. augusta 2005. godine obavezana je JU «II srednja škola» Cazin (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici isplati iznos od 8.551,18 KM prema osnovu razlike neisplaćene plaće za period od 1. januara do 31. augusta 2002. godine, a prema osnovu neisplaćenog regresa za 2002. godinu iznos od 332,00 KM. Dakle, apelantici se, prema oba osnova, trebao isplatiti ukupan iznos od 8.884,03 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, onako kako je precizirano u izreci prvostepene presude. Obrazlažući svoju odluku, sud je naveo da je članom 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 51/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) propisano da se pravilnikom o radu srednje škole ne mogu utvrditi manja prava uposlenika od onih utvrđenih Kolektivnim ugovorom. Nadalje je navedeno da je članom 27. Kolektivnog ugovora određeno da je osnovna plaća najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme, te normalne uvjete i rezultate rada. Također je navedeno da osnovnu plaću uposlenika čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda umnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Sud je istakao da je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da je osnovica za plaću najniža plaća uposlenika u srednjoj školi i ona ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema podacima Federalnog zavoda za statistiku. Također, stavovima 2. i 3. navedenog člana regulirano je da svaka tri mjeseca kantonalna vlada utvrđuje osnovicu za plaću i koeficijent složenosti poslova s tim da plaća uposlenika u srednjem obrazovanju ne može biti manja od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Na osnovu navedenog sud je ocijenio neosnovanim navode tužene da je apelantici plaća određena u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za utvrđivanje plaće i drugih ličnih primanja radnika u ustanovama srednjeg obrazovanja (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koji je donio kantonalni ministar. Stoga je sud, primjenom navedenih odredaba, obavezao tuženu da apelantici isplati razliku plaće (između iznosa plaće koji je apelantici obračunat i isplaćen prema odredbama Pravilnika i iznosa koji joj pripada prema odredbama Kolektivnog ugovora) i regres. Iznos razlike je utvrđen prema nalazu vještaka finansijske struke koji je stručan, objektivan i nepristran. Također je utvrđena i zakonska zatezna kamata na svaki pojedinačno dosuđeni mjesečni iznos od dana nastanka obaveze do isplate.

3. Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-944/05 od 15. novembra 2006. godine uvažena je žalba tužene, te je prvostepena presuda preinačena tako što je zahtjev za isplatu razlike plaće i troškova postupka odbijen, a kamata na dosuđeni iznos regresa dosuđena je od 8. februara 2005. godine umjesto od datuma određenog u izreci prvostepene presude (1. januar 2003. godine). Odlučeno je i da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. Sud je objasnio da Vlada Kantona nije u skladu sa članom 28. stav 2. Kolektivnog ugovora svaka tri mjeseca utvrđivala osnovicu za plaću i koeficijent složenosti poslova za uposlenike u srednjem obrazovanju. Stoga je žalbeni sud zaključio da je prvostepeni sud pogrešno tumačio navedenu odredbu tako što je u ovoj pravnoj stvari uzeo koeficijent iz člana 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama radnika organa uprave za uposlenike sa visokom stručnom spremom. Sud je pojasnio da se ovaj zakon uopće ne može primijeniti u apelanticinom slučaju jer ona nije uposlena u organu uprave nego kod tužene koja je javna ustanova i na čije se uposlenike primjenjuje Zakon o radu. Nadalje je navedeno da je apelantica u smislu člana 28. Kolektivnog ugovora morala dokazati da je dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na uposlenike u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova. Naime, apelantica nije dokazala da su joj plaće za utuženi period isplaćene u manjem iznosu od plaća uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i iste složenosti poslova. Kantonalni sud je naveo da je u odnosu na dio potraživanja koji se odnosi na isplatu regresa prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u pogledu visine naknade ali ne i u odnosu na kamate. Kantonalni sud je, navodeći da se radi o povremenom novčanom davanju za koje u smislu člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kamata teče od dana kada je postavljen zahtjev sudu za njihovu isplatu (8. februar 2005. godine), u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu.

4. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 14, 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelantica osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalni zakon. Nadalje, apelantica smatra da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe pa je tako prekoračio svoja ovlaštenja, te se na taj način stavio u ulogu punomoćnika tužene u čemu apelantica vidi povredu svog prava na pristup sudu, odnosno prava na pravično suđenje. Apelantica smatra da je Kantonalni sud, na njezinu štetu, bio na strani tužene što je protivno zabrani diskriminacije, ograničavajući je, na taj način, da ostvari minimum zagarantirane plaće. Nadalje, apelantica navodi da je dovedena u nejednak položaj u odnosu na uposlenike osnovnih škola. U sličnim predmetima Kantonalni sud je potvrđivao prvostepene presude u kojima je dosuđena razlika plaće i apelantica u tome vidi povredu prava na uživanje pravičnih uvjeta rada garantiranih članom 7. Međunarodnog pakta, odnosno osiguranja pravične plaće i jednake nagrade za rad jednake vrijednosti. Apelantica smatra da je lišena naknade pravilno obračunate razlike plaća a da lišavanje nije bilo u javnom interesu u čemu vidi povredu prava na neometano uživanje imovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

7. Ustavni sud utvrđuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava Kantonalnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud detaljno obrazložio činjenicu da iz dokaza provedenih pred prvostepenim sudom proizlazi da apelantica nije dokazala da je u utuženom periodu primala plaće u manjem novčanom iznosu od uposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova. Iz tih razloga je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio ovaj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva. U ovakvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost budući da je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da «plaće uposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova» (stav 3).

9. Nadalje, vezano za apelanticine navode da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe, Ustavni sud primjećuje da je tužena izjavila žalbu zbog svih žalbenih razloga pri tome ukazujući, kako na propuste prvostepenog suda prilikom određivanja vještačenja, tako i na propuste suda prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je Kantonalni sud u ovom segmentu postupao mimo navoda žalbe, odnosno da je prekoračio ovlaštenja koja mu pripadaju prema odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, sud je pojasnio da je odluku o zateznim kamatama vezanim za potraživanje regresa zasnovao na odredbi člana 279. stav 3. ZOO-a kojim je propisano da na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtev za njihovu isplatu. Budući da apelantica ne spori da je podnijela tužbu, odnosno zahtjev za isplatu regresa i kamata (8. februar 2005. godine), Ustavni sud ni u ovom dijelu ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu prava Kantonalnog suda.

10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je Kantonalni sud propustio obrazložiti osporenu presudu, odnosno da je dao proizvoljna obrazloženja koja bi ukazivala na proizvoljnu primjenu zakona. Naročito imajući u vidu da je apelantica tokom cijelog postupka tretirana kao ravnopravna stranka, da joj je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da nema elemenata koji bi ukazivali da je drugačije tretirana u odnosu na tuženu, te da je imala mogućnost davanja odgovora na žalbu, što je i koristila.

11. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na koje se poziva, zbog čega nema ni elemenata koji, prima facie, ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1120/04 od 13. oktobra 2005. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

12. Iz apelacije proizlazi da apelantica ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Povredu ovog prava apelantica vidi u činjenici da je predsjednik Kantonalnog suda podnio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora, koji je Odlukom broj U 16/05 odbačen zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da mu je Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH izreklo disciplinsku mjeru-javnu opomenu. Na osnovu ove činjenice apelantica zaključuje da je Kantonalni sud bio na strani tužene. Nadalje, apelantica ističe da je Kantonalni sud uposlenicima u osnovnom obrazovanju dosuđivao razliku plaća.

14. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).

15. Nadalje, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

16. Ustavni sud, vezano za apelanticine navode o tome da je Kantonalni sud, odlučujući o tužbama uposlenika iz osnovnog obrazovanja dosuđivao razliku plaća, prvenstveno zapaža da apelantica ne nudi dokaze o tome da je u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druga lica. Ovo osobito imajući u vidu da se na radne sporove radnika u osnovnom obrazovanju primjenjuje Kolektivni ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 53/00) koji na drugačiji način regulira plaće i naknade uposlenika iz čega proizlazi da su navodi apelacije u ovom dijelu u cijelosti paušalni.

17. Nadalje, Ustavni sud smatra da okolnost da je predsjednik Kantonalnog suda u Bihaću podnio Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora ne znači a priorida je postupanje Kantonalnog suda u apelanticinom predmetu bilo diskriminirajuće. Naime, navedeni zahtjev je podnesen u skladu sa ovlaštenjima koja proizlaze iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i ima generalni karakter, te daje ovlaštenje redovnim sudovima da pred Ustavnim sudom pokrenu postupak s ciljem utvrđivanja da li je zakon od čijeg važenja zavisi odluka suda kompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Iz stanja spisa proizlazi da taj zahtjev nije imao nikakvih direktnih posljedica na konkretni predmet a budući da je Ustavni sud već zaključio da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prima facie, neosnovani, to su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

18. Apelantica navodi i da je diskriminirana u vezi sa pravom iz člana 7. Međunarodnog pakta (uživanje povoljnih uvjeta rada) jer je stavljena u nejednak položaj u odnosu na uposlenike osnovnih škola, a Kantonalni sud je u sličnim predmetima potvrđivao prvostepene presude u kojim je dosuđena razlika.

19. Ustavni sud ponovo zapaža da apelantica, osim paušalnih navoda, Ustavnom sudu nije dostavila dokaz da je drugi radnik i/ili radnici istog poslodavca, a koji se nalazi u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, stavljen u povoljniji položaj u odnosu na njezin, a u vezi sa pravima koja su utvrđivana u konkretnom postupku.

20. Stoga, imajući u vidu da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno da apelantica nije diskriminirana ni u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji, prima facie, ukazuju mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa povredom prava na uživanje povoljnih uvjeta rada iz člana 7. Međunarodnog pakta očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu

21. Apelantica, također, smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica vidi u činjenici da je presudom Kantonalnog suda, kojom je preinačena drugostepena presuda kojom je bio dosuđen traženi novčani iznos, lišena prava na imovinu.

22. S obzirom na to da se, u suštini, apelanticini navodi o lišavanju imovine zasnivaju na navodima o nezakonitosti osporenih sudskih odluka, odnosno navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava Kantonalnog suda, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da se apelantica neosnovano poziva na član 17. (zabrana zloupotrebe prava) i član 18. (granice korištenja ograničenja prava) Evropske konvencije s obzirom na to da su ovi članovi Evropske konvencije općeg karaktera i ne pružaju neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac i, stoga, apelantica ne može tvrditi da je žrtva povrede ovih prava. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko apelant nije žrtva kršenja Ustavom zagarantiranih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-311/07 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio