Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3512/08 (Z. B.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
- Trajanje pritvora
- Krivični postupak
- Habeas corpus – postupak
- Pritvor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Odluka o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3512/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 3512/08, rješavajući apelaciju Zvonimira Blaževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimira Blaževića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRN-
07/454 od 30. oktobra i od 15. oktobra 2008. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimira Blaževića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRN-
07/454 od 30. oktobra i od 15. oktobra 2008. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonimir Blažević (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 4. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-07/454 od 30. oktobra i od 15. oktobra 2008. godine.
2. Apelant je zajedno sa Z.J. i P.S. osumnjičen za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), jer su svojim radnjama omogućili da veći broj lica na nezakonit način pribavi lične karte CIPS-a a pomoću njih i putne isprave Bosne i Hercegovine.
3. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 17. septembra 2008. godine apelantu, Z.J. i P.S. je određena mjera pritvora. Apelantu je određena mjera pritvora zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), a Z.J. i P.S. zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKP. Također je određeno da pritvor, prema tom rješenju, može trajati do 16. oktobra 2008. godine.
4. Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-07/454 od 15. oktobra 2008. godine produžio pritvor apelantu, Z.J. i P.S. za jedan mjesec, i to tako da pritvor prema tom rješenju može trajati do16. novembra 2008. godine. Apelantu je pritvor produžen zbog posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantova odbrana predložila jemstvo kao mjeru osiguranja za uspješno vođenje postupka, da je osporavala postojanje osnovane sumnje i da je ukazivala na to da je sud prešao preko elementarnih načela upravnog postupka, te da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) uopšte nije istraživalo propuštanje dužnog nadzora u projektu CIPS-a. Sud BiH je naveo da je postojanje osnovane sumnje uslov za zakonitost određivanja i produženja pritvora, te je istakao da pojam osnovane sumnje predstavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je određena osoba mogla počiniti krivično djelo. Dalje je navedeno da je Tužilaštvo predočilo dovoljan broj dokaza i informacija na osnovu kojih se može zaključiti da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da su apelant, Z.J. i P.S. počinili djelo koje im se stavlja na teret. Navedeno je da je osnovana sumnja potkrijepljena izvještajem Policije Distrikta Brčko (iz kojeg se jasno vidi da su osumnjičeni učestvovali u vršenju krivičnih djela koja su predmet postupka), te izjavama osumnjičene S.G. i svjedoka S.M. i V.R, kao i dokumentacijom koja je nađena prilikom pretresa stana, objekata i prostorija koje koriste osumnjičeni.
6. U vezi sa posebnim pritvorskim razlogom koji se odnosi na opasnost od utjecaja na dokazni postupak, sud je ustanovio da okolnosti konkretnog predmeta, kao što su veliki broj lica koja su učestvovala u izvršenju djela, njihova međusobna povezanost, činjenica da su osumnjičeni određenu službenu dokumentaciju držali van radnog mjesta, potreba da Tužilaštvo ispita veliki broj svjedoka, čine naročite okolnosti koje opravdavaju postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Osim toga, navedeno je da priroda predmetnog krivičnog djela podrazumijeva da je postojala dobro organizovana i komunikacijski povezana mreža osumnjičenih osoba sa ostalim osumnjičenim koji se nalaze na slobodi. Prema ocjeni suda, izvršenju predmetnog krivičnog djela prethodilo je dobro organizovano i isplanirano učešće sa podijeljenim ulogama, na šta ukazuju dokazi dostavljeni sudu. Zbog navedenih razloga, Sud BiH je zaključio da je realno očekivati da će osumnjičeni, ukoliko se nađu na slobodi, stupiti u kontakt sa svjedocima i drugim osumnjičenim, te da će na taj način ometati istragu.
7. Sud je zaključio da u apelantovom slučaju postoji i poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH za produženje pritvora, budući da je apelant državljanin Hrvatske u kojoj ima prebivalište, pa bi u slučaju prelaska na njenu teritoriju postao nedostupan organima gonjenja. Ocijenjeno je da se ovo ne bi moglo sa sigurnošću spriječiti oduzimanjem putnih isprava i drugih dokumenata apelantu s obzirom na mogućnost prelaska državne granice na mjestima koja nisu pod faktičkim nadzorom Državne granične službe. Imajući u vidu prikupljene dokaze, činjenicu da se radi o složenoj istrazi, te da Tužilaštvu predstoji niz radnji (ispitivanje osumnjičenih, otvaranje privremeno oduzetih predmeta, vještačenje mobilnih telefona i računara, saslušanje dodatnih svjedoka …), sud je zaključio da Tužilaštvo nije okončalo istragu zbog opravdanih razloga, te je, ocjenjujući sve navedeno, produžilo pritvor apelantu, Z.J. i P.S. za mjesec dana, a odbilo prijedlog Tužilaštva da se pritvor produži za dva mjeseca. Konačno, Sud BiH je ocijenio da se izricanjem mjera zabrane, na čemu je insistirala odbrana, ne može postići cilj zbog kojeg je pritvor određen, budući da se radi o licima koja su obavljala visokopozicionisane dužnosti u policijskim i upravnim strukturama, što ukazuje na to da ona imaju pojačan utjecaj u sredinama u kojim žive i rade.
8. Odlučujući o žalbi protiv prvostepenog rješenja o produženju pritvora, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je Rješenjem broj X-KRN-07/454 od 30. oktobra 2008. godine odbilo kao neosnovane žalbe apelanta, Z.J. i P.S. Sud je ocijenio da su žalbe neosnovane u pogledu navoda da u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja da su počinili predmetno krivično djelo, budući da zaključak o postojanju osnovane sumnje proizlazi iz dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo. Dalje je navedeno da postojanje razloga za određivanje, odnosno produženje pritvora sud ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, te da član 47. stav 1. ZKPBiH propisuje mogućnost da se prava branitelja i osumnjičenog ograniče tako da u toku istrage razmatraju spise i razgledaju pribavljene predmete ukoliko bi njihovo otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Sud je naveo da iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog (iskaza osumnjičene S.G., te svjedoka S.M. i A.B.) proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant, u statusu referenta u Pododjelu za lične dokumente u Uredu CIPS-a Brčko, donosio zahtjeve za izdavanje ličnih dokumenata drugim referentima da se urade mimo procedure, da je sâm izrađivao lične dokumente na osnovu falsifikovanih podataka i dokumentacije, te da je svjedoku V.R. obećao pomoći posredstvom svojih prijatelja da «završi» vozačku dozvolu za «C» i «E» kategoriju. Apelaciono vijeće je ocijenilo da su u prvostepenom rješenju izvedeni pravilni zaključci o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, pri čemu je za takav zaključak prvostepeni sud dao detaljno obrazloženje. U vezi sa postojanjem pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je navelo da apelant ima državljanstvo BiH i Hrvatske, kao i važeću putnu ispravu Hrvatske, da ne živi na prijavljenoj adresi u Brčkom, već da živi u Hrvatskoj, u mjestu Gunju, te da svakodnevno prelazi granicu dolazeći i odlazeći na posao. Dalje je navedeno da je, s obzirom na inkriminaciju i visinu zaprijećene kazne, prvostepeni sud pravilno utvrdio da u apelantovom slučaju postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva u Republiku Hrvatsku, čime bi apelant efektivno postao nedostupan organima gonjenja Bosne i Hercegovine. Također je navedeno da je nesporna činjenica da Republika Hrvatska ne izručuje svoje građane organima gonjenja drugih država. Apelaciono vijeće je razmotrilo i prijedloge o eventualnoj primjeni blažih mjera, ali je zaključilo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u ovoj fazi postupka niti jedna druga mjera, osim pritvora, ne bi mogla osigurati prisustvo osumnjičenih, te je navelo da bi primjenu ovih mjera trebalo razmotriti nakon isteka pritvora određenog pobijanim rješenjem.
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je počinio predmetno krivično djelo, jer to djelo ne može počiniti referent. Dalje ističe da on ne može snositi posljedice toga što organi za provođenje nadzora nisu provodili nadzor prema propisima o matičnim knjigama, kao i da sud nije dao razloge zašto nije prihvatio argumente odbrane, te da odbrani nije dat uvid u dokaze dostavljene uz prijedlog za produženje pritvora. Apelant, dalje, navodi da ničim nije dokazano da on planira bjekstvo, te da nije obrazloženo zašto apelantovi prijedlozi za određivanje drugih mjera nadzora i kontrole (iz čl. 126. i 126.a do 126.g) nisu prihvaćeni i da nema ni dokaza koji bi ukazivali da bi apelant mogao utjecati na svjedoke.
10. Očitujući se na navode apelacije Sud BiH ističe da je apelantovom braniocu omogućen uvid u dio dokumentacije dostavljen uz prijedlog za određivanje pritvora, da je Sud prilikom produženja pritvora vršio uvid u istu dokumentaciju, kao i da iz navoda apelacije kojim se komentarišu dokazi proizlazi da je branilac vršio uvid u te dokaze. Sud je naveo da je, na osnovu člana 47. stav 1. ZKP BiH, ograničeno pravo branitelja i osumnjičenog da u toku istrage razmatraju spise, budući da bi njihovo otkrivanje moglo dovesti u pitanje cilj istrage. Dalje se navodi da bi u ovoj fazi postupka upuštanje u raspravu o osnovanoj sumnji bilo preuranjeno, te da je Sud utvrdio da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, kao i na postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b), te je te tvrdnje i obrazložio. Sud je naveo da je dao razloge zašto se u ovoj fazi istrage ne bi postigla svrha drugim mjerama zbog koje je određen pritvor, te je istakao da, prema odredbi člana 130. ZKPBiH, Vanraspravno vijeće nije nadležno da u fazi istrage odlučuje o jemstvu. Također, Sud je istakao da je apelantu pritvor određen i zbog postojanja koluzijske opasnosti, te se mjera jemstva nije mogla izreći u zamjenu za mjeru pritvora (član 127. ZKPBiH). Konačno, Sud BiH navodi da je Rješenjem od 14. novembra 2008. godine odbijen prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, pa je apelant pušten iz pritvora uz mjere zabrane.
11. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH navodi da apelantu nije dostavljen dokazni materijal koji je poslan uz prijedlog za produženje pritvora zbog toga što sadrži lične i druge podatke pomoću kojih bi osumnjičeni i njihovi saučesnici saznali identitet svjedoka, koji je, shodno odredbama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, zaštićen rješenjima Suda BiH. Dalje je navedeno da je Tužilaštvo 6. oktobra 2008. godine omogućilo apelantovom braniocu uvid u dokazni materijal i njegovo fotokopiranje, osim povjerljivog dijela spisa, te je istaknuto da se u preostalom dijelu apelacija bavi raspravljanjem o činjenicama u spisu, što nije u nadležnosti Ustavnog suda.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] (14) apelacija je preuranjena; Dopustivost prima facie
13. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U konkretnom slučaju apelant smatra da je Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 15. oktobra 2008. godine o produženju pritvora povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
15. I u ovoj odluci Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
16. Nesporno je da je u ovom slučaju pritvor protiv apelanta produžen zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH, kojim je propisano da se, ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor može odrediti ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Također, pritvor se može odrediti ako postoji osnovana bojazan da će određena osoba uništiti, sakriti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
17. U vezi s tim, a budući da apelant smatra da u njegovom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je učinio krivično djelo, što se pojavljuje kao opći uslov za određivanje pritvora (član 132. stav 1. ZKPBiH), Ustavni sud zapaža da je u osporenim rješenjima jasno navedeno da je apelant, zajedno sa drugim licima, osumnjičen za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. KZBiH pri čemu su sudovi obrazložili da zaključak o postojanju osnovane sumnje proizlazi iz dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo. U tom kontekstu u rješenjima je navedeno da je osnovana sumnja potkrijepljena izvještajem Policije Distrikta Brčko (iz kojeg je jasno vidljivo da su osumnjičeni učestvovali u vršenju krivičnih djela koja su predmet postupka), te izjavama osumnjičene S.G. i svjedoka S.M. i V.R, kao i dokumentacijom nađenom prilikom pretresa stana, objekata i prostorija koje koriste osumnjičeni.
18. Dalje, Sud BiH je utvrdio da u apelantovom slučaju postoje i okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH. U pogledu toga, Ustavni sud prvenstveno naglašava, u vezi sa postojanjem pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, da činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i da živi u Hrvatskoj, koja ne izručuje svoje državljane, sama po sebi ne može biti osnova za zaključak da postoji opasnost od bjekstva, niti se zbog ovih činjenica može svakoj osumnjičenoj osobi stavljati na teret bjekstvo od pravde u Bosni i Hercegovini. Naime, ova situacija, kao generalno realna opasnost od izbjegavanja pravde, može se staviti na teret vlastima Bosne i Hercegovine, koje nisu preduzele odgovarajuće mjere i zaključile odgovarajuće međudržavne sporazume na osnovu kojih ne bi bilo moguće izbjeći pravdi i prelaziti iz jedne države u drugu.
19. Međutim, Sud BiH je u konkretnom slučaju, analizirajući dokumentaciju vezanu za određivanje pritvora i prijedlog Tužilaštva BiH za produženje pritvora, zaključio da su ispunjeni zakonski uslovi za produženje pritvora apelantu. Obrazlažući rješenje Sud je, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dostavljene dokumentacije, zaključio da je realno očekivati da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, stupiti u kontakt sa svjedocima i drugim osumnjičenim, te da će na taj način ometati istragu i da u apelantovom slučaju postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva u Republiku Hrvatsku.
20. Dakle, analizirajući obrazloženje osporenog rješenja, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ispitao opravdanost produženja pritvora s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, te detaljno i jasno obrazložio razloge koji opravdavaju produžavanje pritvora apelantu, odnosno dao ocjenu da je ova mjera neophodna i razloge zbog kojih apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud zapaža da razlozi koje je Sud naveo u obrazloženju svojih rješenja o produženju pritvora, ujedno, predstavljaju i razloge zašto argumenti odbrane nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Dalje, Sud je, suprotno apelantovim navodima, ocijenio da se u toj fazi istrage drugim mjerama ne bi mogli obezbijediti apelantovo prisustvo i uspješno vođenje postupka.
21. Dalje, u vezi sa tvrdnjom da odbrani nije dat uvid u dokaze dostavljene uz prijedlog za produženje pritvora, što je navodno dovelo do kršenja člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora apelantovom braniocu dostavljen prijedlog za produženje pritvora. Iz stanja spisa proizlazi da su i Tužilaštvo i Sud BiH omogućili apelantovom braniocu uvid i kopiranje dokaza. Apelantu, dakle, nije omogućen uvid u materijal dostavljen uz prijedlog za produženje pritvora zbog toga što sadrži lične i druge podatke pomoću kojih bi osumnjičeni i njihovi saučesnici saznali identitet svjedoka, koji je zaštićen, shodno odredbama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka. Sud je pojasnio da je prilikom produženja pritvora vršio uvid u istu dokumentaciju koja je dostavljena uz prijedlog za određivanje pritvora (iz rješenja proizlazi da se radi o izvještajima Policije Distrikta Brčko, izjavama osumnjičene S.G. i svjedoka S.M. i V.R, kao i dokumentaciji nađenoj prilikom pretresa stana, objekata i prostorija koje koriste osumnjičeni). Članom 47. stav 1. ZKPBiH je propisano da «u toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenog. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage». Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da «izuzetno od stava 1. ovog člana, tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca». Stoga, u situaciji kad je apelantov branilac imao mogućnost uvida u sve dokaze (dakle, ne samo one koje, u smislu stava 1, idu u apelantovu korist) na kojim se zasniva odluka o određivanju, odnosno produženju pritvora, osim dokaza čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, te kad je sud za ovakvo postupanje imao uporište u odredbi člana 47. stav 1. ZKPBiH, Ustavni sud ne vidi elemente koji bi ukazivali na povredu apelantovih ustavnih prava. Ovo osobito imajući u vidu da su apelantu, prema stanju spisa, uskraćeni podaci o identitetu zaštićenih svjedoka, što je regulisano posebnim zakonom - Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 21/03, 61/04 i 55/05), a na osnovu kojeg je Sud BiH, na prijedlog Tužilaštva, donio rješenja o određivanju zaštitnih mjera za svjedoke. Članom 12. navedenog zakona je regulisana obaveza Tužilaštva da otkrije odbrani lične podatke svjedoka najkasnije u vrijeme kad svjedok daje iskaz na glavnom pretresu.
22. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija ukazuju da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Preuranjenost apelacije
23. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, ali nije posebno obrazložio u čemu vidi povredu navedenog prava.
24. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
25. U kontekstu navedenog Ustavni sud prvenstveno smatra da apelantove tvrdnje da navedeno krivično djelo ne može učiniti referent, te da apelant ne može snositi posljedice toga što organi za provođenje nadzora nisu provodili nadzor prema propisima o matičnim knjigama, pokreću pitanja koja ulaze u domen prava na pravično suđenje. Te tvrdnje apelant će eventualno moći isticati u postupku osporavanja konačne odluke donesene u ovom postupku.
26. U apelantovom slučaju, dakle, rješenja koja se pobijaju apelacijom ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim rješenjem samo riješeno jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku pred redovnim sudom, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije predmetna apelacija preuranjena.
27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić