Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-72/07 (D. M.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-72/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te suci Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. travnja 2009. godine, u predmetu broj AP 72/07, rješavajući apelaciju Dragana Milovanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Milovanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06-
000 180 od 19. listopada 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj P – 345/2004. od 21. studenog 2005. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Milovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pilice, kojega zastupa Janko Ž. Nikolić, odvjetnik iz Zvornika, podnio je 8. siječnja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-06-000 180 od 19. listopada 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-345/2004 od 21. studenog 2005. godine. Apelant je 14. veljače 2007. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-345/2004 od 21. studenog 2005. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Branko Filipović (u daljnjem tekstu: tuženi) preda u posjed nekretninu, gospodarski objekt u Pilici, izgrađen na k.p. broj 4768/1 k.o. Pilica u površini od 140 m² (u daljnjem tekstu: gospodarski objekt). Iz obrazloženja presude proizlazi da je Osnovni sud utvrdio da je «Agroprom» a.d. Zvornik, kao prodavatelj gospodarskog objekta (u daljnjem tekstu: prodavatelj), zaključio dva kupoprodajna ugovora i to sa apelantom kao kupcem, 23. prosinca 2001. godine, za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 62.434,00 KM i sa tuženim kao kupcem, 20. veljače 2002. godine, za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 22.434,00 KM. Također je utvrđeno da je apelant upisan u katastarskom operatu kao posjednik parcele na kojoj se nalazi gospodarski objekt i dvorište, ali da ni apelant ni tuženi nisu dokazali da su upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici gospodarskog objekta. Nadalje, Osnovni sud je istaknuo da je u ranijem sudskom postupku, koji je pravomoćno okončan Presudom Okružnog suda broj GŽ-889/03 od 20. kolovoza 2004. godine, odbijen tužbeni zahtjev tuženog radi utvrđivanja ništavosti kupoprodajnog ugovora od 23. prosinca 2001. godine, utvrđivanja da je tuženi na temelju kupoprodajnog ugovora od 26. veljače 2002. ispunio svoju obvezu u pretežnom dijelu i da je savjestan posjednik gospodarskog objekta. Istaknuto je da u tom postupku nije utvrđeno da je apelant stekao pravo vlasništva na gospodarskom objektu. Obrazlažući svoju odluku, Osnovni sud je naveo da je na temelju članka 37. Zakona o temeljnim vlasničkopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80-189) apelant morao dokazati da je vlasnik gospodarskog objekta, jer je to uvjet za predaju u posjed. Kako apelant tužbeni zahtjev nije bazirao na predaji u posjed na temelju «jačeg prava», Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev.
3. Odlučujući o apelantovom prizivu, Okružni sud je priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pravilno postupio kada je zaključio da apelant nije dokazao niti dokazivao da je vlasnik gospodarskog objekta, da apelant tužbenim zahtjevom nije tražio predaju u posjed na temelju «jačeg prava», te da predaju u posjed može tražiti samo od prodavatelja za kojeg u postupku, također, nije utvrđeno da je upisan u zemljišne knjige kao nositelj prava vlasništva na gospodarskom objektu. Nadalje, ispitujući prizivne navode u kojima je apelant istaknuo da iz samog tužbenog zahtjeva proizlazi zahtjev za predaju u posjed na temelju «jačeg prava» i da je sud na temelju članka 53. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) dužan postupati i kada tužitelj nije naveo pravni temelj tužbenog zahtjeva, Okružni sud je zaključio da je apelant, na temelju članka 7. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio obvezan iznijeti činjenice i izvesti dokaze iz kojih bi proizlazilo da ima «jače pravo» na posjed, što nije učinio, i da predaju u posjed na temelju «jačeg prava» pokuša ostvariti u novom parničnom postupku.
4. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog, navodno, pogrešne primjene materijalnog prava i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pogrešnu primjenu materijalnog prava apelant vidi u nezakonitom odbijanju njegovog tužbenog zahtjeva radi predaje u posjed gospodarskog objekta, budući je u ranijem postupku utvrđeno da je kupoprodajni ugovor koji je zaključio tuženi ništavan, a da je kupoprodajni ugovor koji je zaključio apelant zakonit. Također, ističe da je sud pogrešno primijenio zakon kada ga je uputio na novu parnicu u kojoj bi tražio predaju u posjed na temelju «jačeg prava». Povredu prava na imovinu apelant nalazi u postupanju sudova koji su mu svojim odlukama «uskratili pravo vlasništva, pravo na posjed i pravo raspolaganja gospodarskim objektom».
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U svezi sa apelantovim navodima vezanim za pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske mjerodavnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed gospodarskog objekta nije usvojen zbog toga što apelant u postupku nije dokazao da je upisan u zemljišne knjige kao vlasnik niti je ta činjenica uopće dokazivana. To je, prema zaključku redovnih sudova, jedan od uvjeta za usvajanje tužbenog zahtjeva radi predaje stvari u posjed. Osnovni sud je obrazložio zašto je, nakon što je utvrdio da apelant nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik niti je nudio dokaze kojim bi se dokazivalo da je vlasnik gospodarskog objekta, odbio tužbeni zahtjev radi predaje u posjed u smislu odredbe članka 37. Zakona o temeljnim vlasničkopravnim odnosima. Vezano za apelantove navode iznesene u prizivu o tome da iz samog tužbenog zahtjeva proizlazi zahtjev za predaju u posjed na temelju «jačeg prava», Okružni sud je jasno obrazložio svoj stav da se nije moglo postupati na temelju članka 53. st. 2. i 3. ZPP, budući da apelant nije iznosio činjenice i nije izvodio dokaze iz kojih bi proizlazilo da svoj zahtjev temelji na «jačem pravu», a što je na temelju članka 7. stavak 1. ZPP bio obvezan. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja pobijanih presuda ne proizlazi da je primjena zakona bila proizvoljna, odnosno da su pobijanim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava.
9. Na temelju izloženog Ustavni sud smatra da, u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Apelant se, također, žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava već svoje navode temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić