Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-616/07 (Udruženje građana penzionera Općine Kakanj)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Protek roka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Legitimno očekivanje
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-616/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 616/07, rješavajući apelaciju Udruženja građana penzionera Općine Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja građana penzionera Općine Kakanj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1215/05 od 5. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Pž-44/2005 od 18. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj Ps-

338/04 od 24. decembra 2004. godine, u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja građana penzionera Općine Kakanj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1215/05 od 5. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Pž-44/2005 od 18. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj Ps-

338/04 od 24. decembra 2004. godine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Udruženje građana penzionera Općine Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa advokat Mensur Hodžić, podnijelo je 16. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1215/05 od 5. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-44/2005 od 18. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-338/04 od 24. decembra 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. oktobra 2007. godine.

2. Federalni zavod penzijsko-invalidskog osiguranja - Kantonalna služba Zenica (u daljnjem tekstu: tužitelj), tužbom je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Kaknju protiv apelanta radi utvrđivanja prava vlasništva i predaje u posjed objekta. Apelant je u toku postupka podnio protutužbu radi utvrđenja prava vlasništva na dijelu nekretnine. Općinski sud je donio Presudu broj Ps-338/04 od 24. decembra 2004. godine kojom je u tački 1. dispozitiva primio na znanje povlačenje tužiteljeve tužbe radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretnini zvanoj kuća i zgrada S, Traupa, pobliže opisanoj u dispozitivu presude. Tačkom 2. dispozitiva presude utvrđena je apelantova obaveza da tužitelju preda u posjed dio poslovnog prostora koji koristi u zgradi zvanoj Dom penzionera u Kaknju, u Zgoščanskoj ulici, pobliže opisanoj u dispozitivu presude. Tačkom 3. dispozitiva presude, apelantov protutužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik dijela nekretnine iz tač. 1. i 2. dispozitiva presude, je odbijen. Također, odbijen je tužiteljev zahtjev da sud odredi mjeru osiguranja kako bi spriječio apelanta da raspolaže nekretninom tako što će je izdati u zakup.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je u tužbenom zahtjevu, koji je naknadno i preciziran, tužitelj naveo da mu pripada pravo da traži apelantovo iseljenje po osnovu ugovora o korištenju koji je prednik tužitelja zaključio sa apelantom 1977. godine. Na glavnoj raspravi tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđivanje prava vlasništva zato što je u međuvremenu upisao pravo vlasništva. Također, tužitelj je naveo da je sa svim udruženjima penzionera zaključio ugovore o zakupu, osim sa apelantom. Apelant je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva i tražio da sud utvrdi da je građenjem i dosjelošću stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnina. Međutim, tokom postupka apelant je priznao tužitelju pravo vlasništva na dijelu nekretnina, a ostali dio smatra svojim. Protutužbeni zahtjev apelant je zasnivao na činjenici da je, sredstvima radnih ljudi općine Kakanj i sredstvima penzionera uz pomoć Općine Kakanj, izgrađen navedeni objekat, te da je nesmetanim korištenjem postao vlasnik. U vezi sa svojim navodima, apelant je isticao da je Općina sa svim društveno-političkim organizacijama, institucijama i preduzećima bila inicijator građenja. Osim toga, ugovor o građenju je zaključilo Vijeće osiguranika Osnovne zajednice u Kaknju i Građevinsko-montažno preduzeće iz Kaknja (u daljnjem tekstu: GMK Kakanj).

4. U toku postupka sud je izvršio uvid u mnogobrojnu dokumentaciju, te izjavu geometra i nalaz vještaka. S obzirom na to da je tužitelj u toku postupka upisao vlasništvo na objektu, zbog čega je u ovom dijelu povukao tužbu uz apelantovu saglasnost, sud je utvrdio da mu ostaje da odluči samo o apelantovom protutužbenom zahtjevu. Sud je utvrdio da apelantov navod o tome da su penzioneri, tadašnji radnici, izdvajanjem doprinosa trebali postati vlasnikom sporne nekretnine nema uporište u zakonima od 1975. godine do danas. U vezi s tim stavom, sud se pozvao na Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju i ostale propise kojima je definirana obaveza izdvajanja radi uplate u fondove penzijskog i invalidskog osiguranja. Sud je naveo da su se iz fonda vršile isplate penzija i ostala potraživanja. Stoga, doprinosi za izgradnju sporne nekretnine, prema stavu suda, nisu lična sredstva radnika i penzionera. Nadalje, sud je utvrdio da ne treba provoditi dokaz saslušanjem svjedoka koje je apelant predložio na okolnost da su penzioneri davali svoj doprinos u naturi i ličnim radom prilikom izgradnje objekta, kao i da ne treba provesti dokaze na okolnost da su sve organizacije i institucije sa područja općine Kakanj učestvovale u izgradnji. Sud je to obrazložio činjenicom da predloženi svjedoci ne mogu potvrditi učešće drugih u radu. Osim toga, iz priložene dokumentacije sud je utvrdio da je radove izvodio GMK Kakanj.

5. Nadalje, sud je utvrdio da u prilog apelantovoj tvrdnji da je on vlasnik dijela nekretnine ne idu ni drugi izvedeni dokazi, urbanistička dozvola, ugovor o korištenju uz naknadu i ostali dokumenti. Također, sud je naveo da je vlasništvo na objektu bilo društveno, te da bi pretvorbom postalo državno vlasništvo. Osim toga, sud je utvrdio da raniji zakoni, do donošenja Zakona o vlasničkim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 6/98), nisu dopuštali da se dosjelošću stekne pravo vlasništva na društvenom vlasništvu. Tek je ovaj Zakon o vlasničkim odnosima, u članu 32. stav 2, predvidio mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću, ali apelant do predaje tužbe nije ispunio rok predviđen ovim zakonom. Osim toga, prema stavu suda, nisu ispunjeni ni ostali uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jer je tužitelj sve vrijeme apelantu davao do znanja da je on vlasnik, čemu u prilog ide dokumentacija koju je sud imao u vidu. Također, sud je utvrdio da Vijeće osiguranika nije bilo niti je moglo biti udruženje građana koje se tada nazivalo Savez penzionera, kako je apelant navodio.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj Pž-44/2005 od 18. jula 2005. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je naveo da apelantova žalba u pogledu postojanja povrede postupka nije osnovana s obzirom na to da izreka presude ne proturječi sama sebi, odnosno razlozima datim u obrazloženju. Kantonalni sud je utvrdio da su odlučne činjenice pravilno utvrđene u pogledu postojanja zahtjeva tužitelja prema apelantu. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da se osnovanost tužiteljevog zahtjeva nije mogla osporiti dokazima koje je predlagao apelant s obzirom na to da apelant nije pružio činjenice na osnovu kojih bi se drugačije zaključilo. Kantonalni sud je naveo da se obrazloženje prvostepene presude zasniva na izvedenim dokazima koji su navedeni u presudi, te je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužitelj vlasnik predmetnih nekretnina i da je apelant dužan da mu ih preda u posjed. Kantonalni sud je, cijeneći navode apelantove žalbe i navode obrazloženja prvostepene presude, utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude dao razloge iz kojih proizlazi ocjena da apelant nije dokazao svoje pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, a što proizlazi iz ugovora koje je sud analizirao. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da apelant nije osporavao ugovore na osnovu kojih je izvršena uknjižba na tužiteljevo ime. Imajući ovo u vidu, drugostepeni sud je prihvatio kao pravilno utvrđenje prvostepenog suda da se nisu stekli uvjeti za stjecanje prava vlasništva apelanta dosjelošću i građenjem i da nije dovedena u pitanje uknjižba vlasništva u tužiteljevu korist. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da je trebalo identificirati objekat, zemljište i zgradu, jer je prvostepeni sud cijenio stvarno stanje objekta, a tužitelj je tražio predaju tačno označenih prostorija.

7. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Odluku broj Rev-

1215/05 od 5. decembra 2006. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju procesnih prava iz Zakona o parničnom postupku zato što mu nisu prihvaćeni prijedlozi da se saslušaju svjedoci i provede vještačenje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se radi o diskrecionom pravu suda da odluči koje će dokaze izvesti, a da je prvostepeni sud dao jasne razloge zašto izvođenje tih dokaza nije potrebno. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se prvostepeni sud pravilno pozvao na propise iz 1975. godine u vezi sa penzijskim i invalidskim osiguranjem, u vezi sa doprinosima koje su radnici uplaćivali. Nadalje, revizioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno naveo da je u vrijeme sačinjavanja ugovora postojalo Vijeće osiguranika, te da je Statutom Zajednice PIO BiH («Službeni list SRBiH» broj 9/73) bilo regulirano šta ono predstavlja i kakve su mu nadležnosti. Vrhovni sud je podržao stav nižestepenih sudova da se ne može govoriti o građenju kao osnovu za stjecanje vlasništva, a pogotovo ne o dosjelosti.

8. Vrhovni sud je, također, naveo da je u toku postupka utvrđeno i obrazloženo da period od 1977. godine do podnošenja tužbe 11. maja 1999. godine predstavlja vrijeme kada je objekat bio u društvenom vlasništvu. Prema Zakonu o pretvorbi društvenog u državno vlasništvo («Službeni list RBiH» broj 33/94), objekat je prešao u novi oblik - državno vlasništvo. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se, u skladu sa članom 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, koji je preuzet zakonom RBiH u «Službenom listu RBiH» broj 2/92 koji je važio do 1995. godine), na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo steći pravo vlasništva dosjelošću. Zakon o vlasničkim odnosima iz 1998. godine prvi put je izostavio ovo ograničenje, ali do podnošenja tužbe nije prošlo 20 godina kako je to predviđeno članom 32. stav 2. tog zakona. Vrhovni sud je naveo da nije prošlo ni 10 godina koliko treba za stjecanje vlasništva savjesnom i zakonitom posjedniku, jer je tužitelj dokazao da je ovaj dio prostora u objektu ugovorom od 1977. godine dao tuženiku samo na korištenje bez naknade. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je na pouzdan način identifikacija objekta utvrđena nalazom vještaka građevinske struke, kao i da je apelantov prigovor iz revizije, u vezi sa nepravilnim upisom tužitelja u zemljišnu knjigu, paušalan. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima revizije, tužitelj jasno manifestirao svoje pravo vlasnika objekta, a što proizlazi iz zapisnika koje je sud imao u vidu.

9. Vrhovni sud je, također, naveo da revizioni navod o tome da je trebalo provesti vještačenje posredstvom vještaka finansijske struke treba tretirati kao navod o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, zbog čega se revizija ne može izjaviti u skladu sa članom 240. stav 2. ZPP. Vrhovi sud je istakao da je neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na imovinu iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zato što iz provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja upravo proizlazi zaključak koji su dali sudovi u obrazloženju svojih odluka.

10. Apelant je podnio apelaciju navodeći da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U dopuni apelacije, koju je apelant naknadno podnio, on se žali i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da je od sudova tražio da pravilno utvrde zajedničko ulaganje u gradnji, što su sudovi propustili da učine u toku postupka. Nadalje, apelant tvrdi da je onemogućen da izvede predložene dokaze, kao i da mu nije usvojen prijedlog da se Općina Kakanj kao umješač uključi u postupak, što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava i povredom prava na imovinu. U vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Pravo na imovinu

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu zato što mu je odbijen protutužbeni zahtjev da se utvrdi da je na dijelu imovine koja je bila predmet postupka stekao pravo vlasništva dosjelošću i građenjem. Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju prava na imovinu zasniva na činjenici da su redovni sudovi donijeli odluke u postupku u kojem je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i pogrešno primijenjen materijalni propis čime su ga lišili imovine koju je stekao na zakonit i dopušten način.

13. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su imovinskim zakonima, ranije važećim kao i pozitivnim propisima, utvrđeni uvjeti pod kojima se može steći imovina dosjelošću. Također, zakonima su utvrđeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva građenjem. Dakle, apelant je imao «ostvariv» zahtjev prema određenim zakonskim propisima, ali je bilo potrebno da dokaže da ispunjava sve propisane uvjete. Iz navedenog slijedi da pravo na dio nekretnine koja je bila predmet protutužbenog zahtjeva, odnosno redovnog sudskog postupka, nije apelantova postojeća imovina, već se apelant samo pojavljuje kao podnositelj zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev za stjecanje imovine biti riješen u njegovu korist.

15. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na tri instance ispitali osnovanost tužbenog zahtjeva i utvrdili da on nije osnovan. Sudovi su naveli da apelant tvrdi da mu pripada pravo na dio imovine, na osnovu činjenice da su radnici i penzioneri izdvajali doprinose, te da su svojim ličnim radom i «u naturi» pomogli izgradnju objekta. Sudovi su u obrazloženjima svojih presuda naveli da su doprinosi koji su izdvajani uplaćivani u fond penzijsko-invalidske zaštite, te da uplatom doprinosa radnici i penzioneri nisu mogli očekivati da će steći pravo na navedenom objektu. U vezi sa ostalim navodima u ovom dijelu koji se odnosi na lični rad na izgradnji sporne nekretnine, sudovi su naveli da im nisu potrebni dokazi u vezi sa ovim navodima zato što su oni irelevantni imajući u vidu sve druge provedene dokaze. U vezi sa apelantovim navodom da je dosjelošću stekao pravo vlasništva, sudovi su se pozvali na zakonske propise za sve vrijeme spornog perioda od kada apelant tvrdi da je u mirnom i nesmetanom posjedu. S tim u vezi, sudovi su utvrdili da je pravo da se na društvenom/državnom vlasništvu stekne pravo vlasništva dosjelošću utvrđeno tek Zakonom o vlasničkim odnosima iz 1998. godine. Međutim, sudovi su, također, utvrdili da od stupanja na snagu navedenog zakona do podnošenja tužbe nije protekao vremenski rok od 20 godina, niti period od 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, kako je propisano članom 32. stav 1. Zakona o vlasničkim odnosima, jer je cijelo vrijeme tužitelj jasno manifestirao svoju vlasničku volju. Zbog toga su sudovi na tri instance zaključili da apelant ne ispunjava zakonom propisane uvjete da mu se utvrdi pravo vlasništva na dijelu nekretnine. To znači da apelant zbog ovoga nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na dio imovine u skladu sa važećim i ranijim zakonima koji su detaljno navedeni u obrazloženjima osporenih odluka.

16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničeg što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na dio nekretnine na osnovu uplate doprinosa, odnosno građenjem ili dosjelošću, jer nije ispunio zakonom propisane uvjete. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.

b) Pravo na pravično suđenje

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije.

18. U dopuni apelacije, koju je apelant podnio 29. oktobra 2007. godine, ponovljeni su navodi izneseni u apelaciji, ali i neki koji nisu bili izneseni. Apelant je u dopuni apelacije naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na to da se rok od 60 dana nužno odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te da se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan tog roka, ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine). S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud se neće upuštati u razmatranje ovog apelantovog navoda.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-616/07 (Udruženje građana penzionera… | Sudska praksa | Aktio