Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-851/07 (L. M.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-851/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 851/07, rješavajući apelaciju Luke Mišana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luke Mišana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000023 od 19. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-392/04 od 17. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Ključu broj P-90/02 od 25. marta 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Luka Mišan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić-Grada podnio je 19. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
000023 od 19. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-392/04 od 17. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Ključu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-90/02 od 25. marta 2003. godine.
2. Općinski sud je donio Presudu broj P-90/02 od 25. marta 2003. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Općina Ključ (u daljnjem tekstu: tužena), na ime naknade štete za uništenu i devastiranu porodičnu kuću, isplati iznos od 40.000 KM. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant tražio od tužene da mu naknadi štetu za imovinu uništenu nakon završetka sukoba u Bosni i Hercegovini. Apelant je tvrdio da je tužena, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama, odgovorna za štetu na imovini koja je bila stavljena pod upravu općine. Nadalje, apelant je naveo da je, prema njegovom saznanju, šteta nastala u martu ili aprilu 1996. godine. Tužena je u potpunosti osporila tužiteljev tužbeni zahtjev i istakla prigovor zastare.
3. Nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem su saslušani svjedoci i izvršen uvid u mnogobrojnu dokumentaciju, sud je kao nesporno utvrdio da je objekat koji je apelantovo vlasništvo uništen. Nadalje, sud je utvrdio da je oštećenje na objektu nastalo neodređenog datuma u periodu od februara 1996. godine do marta 1997. godine. Sud se pozvao na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03), član 17.d) stav 3, kojim je propisano da je općinski organ odgovoran za oštećenja nekretnine od momenta napuštanja vlasnika te nekretnine do povrata vlasnika u njezin posjed. Nadalje, sud je utvrdio da je apelant napustio kuću u toku 1995. godine i da je ušao u posjed nekretnine 2002. godine. Međutim, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je utvrdio da je opći rok zastare iz Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94, i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) pet godina od dana nastanka štete, odnosno tri godine od dana saznanja oštećenog za štetu i lice koje ju je počinilo. Kako je u toku postupka dokazano da je apelant saznao za štetu 23. marta 1999. godine, te kako je nesporno utvrđeno da je šteta nastala najkasnije u martu 1997. godine, sud je zaključio da je apelantovo potraživanje za naknadu štete zastarjelo zato što je tužba podnijeta 22. oktobra 2002. godine. U skladu sa navedenim, sud je zaključio da je prigovor zastare osnovan, pa je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete.
4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-
392/04 od 17. oktobra 2005. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je apelantu bilo poznato da je tužena odgovorna za štetu na njegovom objektu. Također, prema stavu drugostepenog suda, Općinski sud je pravilno zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo s obzirom na to da je tužitelj za štetu saznao u martu 1997. godine, a da je tužbu podnio u oktobru 2002. godine. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 371. i 376. ZOO-a. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se zastarijevanje potraživanja u skladu sa članom 387. ZOO-a prekida kada tuženi prizna dug (direktno ili posredno), ali u konkretnom slučaju prvostepeni sud je pravilno konstatirao da se zahtjevi za naknadu štete i rekonstrukciju objekta, koje je apelant poslao tuženom, ne mogu smatrati kao priznanje duga tužene, dakle, ni kao razlozi za prekid toka zastarjelosti. Prema ocjeni Kantonalnog suda, ni ostali apelantovi navodi koji su iznijeti u žalbi nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje stvari.
5. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000023 od 19. decembra 2006. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo je revizija neosnovana jer iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant potraživao naknadu štete za imovinu za koju je utvrđeno da je uništena u toku 1997. godine, a da je apelant za štetu saznao u martu 1999. godine kada je prvi put nakon završetka ratnih djelovanja obišao kuću. Na ovako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, tj. odredbu člana 376. stav 2. ZOO-a i utvrdili da je apelantovo potraživanje zastarjelo, te da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je neosnovan njegov prigovor da je rok zastare počeo teći od momenta njegovog uvođenja u posjed nekretnine.
6. Apelant se žali na to da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi pogrešno utvrdili da je tužba neblagovremena. Apelant ističe da je njegova kuća, nakon ratnih djelovanja, ostala neoštećena i da ju je tužena davala raseljenim licima na privremeno korištenje. Apelant je ušao u posjed kuće 12. juna 2001. godine, a prije toga nije imao mogućnost da utvrdi u kakvom je stanju kuća. Zbog toga, apelant smatra da je njegova tužba blagovremena.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je apelantu zastarjelo potraživanje da traži naknadu štete za imovinu koja je, prema nespornom utvrđenju sudova, uništena najkasnije u martu 1997. godine, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubraja i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine; i odluka bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. godine u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega, određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
11. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu u oktobru 2002. godine. Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud proveo parnični postupak, izveo dokaze i primjenom odredaba ZOO-a zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo zato što je protekao rok predviđen zakonom u kojem određeno lice može tražiti sudsku zaštitu. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na tri instance odbili apelantov tužbeni zahtjev zaključivši da je apelant propustio zakonom propisani rok za podnošenje tužbe u pogledu potraživanja naknade štete za uništenje objekta i to tako što su utvrdili datum uništenja, datum kada je apelant saznao za uništenje, kao i datum kada je tužbeni zahtjev podnesen. Nadalje, sudovi su odgovorili i na apelantove navode o navodnom prekidu toka zastare i o tome da rok počinje teći od njegovog ulaska u posjed nekretnine. Ustavni sud zapaža da je u osporenoj revizionoj odluci sud jasno naveo da su zaključci nižestepenih presuda pravilni i zakoniti, te da je pravilno primijenjen član 376. st. 1. i 2. ZOO-a kojim je propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje ju je prouzrokovalo, a najkasnije za pet godina od dana kada je šteta nastala.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen. Sudovi su detaljno obrazložili svoje odluke, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluku u kontekstu apelantovih navedenih žalbenih i revizionih prigovora. Apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničeg što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje kršenja navedenog prava koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant povredu prava na imovinu vidi i u činjenici da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelantovog navoda, Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić