Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-808/07 (D. K.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-808/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 808/07, rješavajući apelaciju Dragice Kapuran, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Dragice Kapuran podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-405/04 od 8. decembra 2006. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj Gž-547/03 od 8. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Rogatica broj P-135/99 od 25. juna 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Kapuran (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnijela je 12. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-405/04 od 8. decembra 2006. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-547/03 od 8. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Rogatica (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-135/99 od 25. juna 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-135/99 od 25. juna 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-547/03 od 8. septembra 2004. godine, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj Milena Prtvar (u daljnjem tekstu: tužena) na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 80.000,00 KM, a na ime naknade materijalne štete iznos od 27.450,00 KM.

3. Na osnovu niza sprovedenih dokaza (saslušanja svjedoka, vještačenja vještaka neuropsihijatara, vještaka forenzičke psihijatrije, uvidom u materijalne dokaze u spisu), a sve s ciljem da se utvrdi osnov odgovornosti tužene, prvostepeni sud je zaključio da tužena nije kriva za štetu koju je njen suprug prouzrokovao apelantkinji. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je 6. januara 1998. godine, suprug tužene, Slobodan Prtvar, na pijaci u Rogatici bacio dvije bombe. Tom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede od kojih je kasnije podlegao, a apelantkinja je zadobila teške tjelesne povrede. Sud je istakao da je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da je suprug tužene u trenutku bacanja bombe, kada je i učinjena šteta apelantkinji, bio neuračunljiv, te zbog toga ne postoji osnov odgovornosti tužene. Sud je istakao da je nalaze i mišljenja vještaka o neuračunljivosti supruga tužene prihvatio kao stručne, objektivne i date shodno pravilima struke, te je pojasnio zbog čega nije prihvatio i mišljenje sudskog vještaka dr Dimitrija Cekića.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu sprovedenih dokaza na pouzdan način utvrdio da tužena nije odgovorna za nastalu štetu, pa je zbog toga odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev. Takođe, sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je na osnovu nalaza vještaka neuropsihijatara, kao i izjave svjedoka dr Zorice Lazarević, utvrdio da je pokojni suprug tužene u vrijeme počinjenja djela bolovao od organskog sindroma sa psihotičnim sadržajem proganjanja, tako da nije bio svjestan značaja djela kao i mogućnosti upravljanja postupcima. Imajući u vidu saglasne nalaze tri vještaka neuropsihijatra, te iskaze svjedoka, Okružni sud je istakao da jasno proizilazi da tužena nije odgovorna za štetu koju je pričinio njen muž u smislu člana 164 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO). Ovo tim prije što Slobodanu Prtvaru nije oduzeta poslovna sposobnost, niti je prijavljen Centru za socijalni rad sa određenim psihičkim ispadima, pa tuženoj ne može da se stavi na teret da je propustila da vrši dužan nadzor nad svojim suprugom. Na kraju, taj sud se osvrnuo i na apelantkinjin žalbeni navod da je dr Dimitrije Cekić u nalazu naveo da je suprug tužene bio uračunljiv i normalno se ponašao sve do kritičnog momenta, objašnjavajući da upravo ta činjenica upućuje na to da tužena u tom slučaju i nije odgovorna za štetu u smislu člana 154 ZOO-a, zato što, shodno navedenoj odredbi, za štetu je odgovoran onaj koji je drugom prouzrokuje. Apelantkinja je protiv presude izjavila reviziju.

5. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-405/04 od 8. decembra 2006. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su obje nižestepene presude zakonite i pravilne, te pojasnio da suprugu tužene do štetnog događaja nije bila oduzeta poslovna sposobnost, da nije evidentiran kao lice pod starateljstvom, niti je evidentiran bilo kakav zahtjev u tom pogledu, pa tužena nije odgovorna za štetu koju je počinio njen muž. Taj sud je naveo da tužena, kao supruga lica koji je štetu počinio u stanju nesposobnosti za rasuđivanje (radnja duševno bolesnog lica), odgovora za štetu samo pod pretpostavkom iz odredbe člana 164 ZOO-a, dakle ne odgovara ako njenom suprugu nije oduzeta poslovna sposobnost, niti mu je postavljena za staraoca, niti je po ugovoru nad suprugom bila dužna da vrši nadzor a pogotovo ne kao nasljednik njegove imovine.

6. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja smatra da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, da je procjena dokaza očigledno proizvoljna i da je izostao odgovor na pitanje zašto apelantkinja nema pravo na naknadu štete. Apelantkinja smatra da je tužena bila u obavezi da se stara o suprugu, da ga pomaže i da je njen propust bio u tome što ga nije prijavila kao bolesnog, te da je i obavezna da štetu nadoknadi zato što je naslijedila njegovu imovinu. Takođe je istakla da drugostepeni sud nije uzeo u obzir žalbene razloge niti je na njih odgovorio. Predložila je da Ustavni sud poništi osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantkinjinim navodima, Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, kao sud prve instance, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva, usvojio stav da je neosnovan apelantkinjin zahtjev za naknadu štete zato što nije, u smislu člana 164 ZOO-a, dokazala da je tužena kriva za nastalu štetu. Ovakvo stanovište usvojili su i sudovi na sljedeće dvije instance dajući u osporenim presudama odgovore na sve apelantkinjine žalbene i revizione navode. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je članom 164 ZOO-a propisano da za štetu koju prouzrokuje lice uslijed duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili iz kojih drugih razloga nije sposobno za rasuđivanje, odgovara onaj koji je na osnovu zakona ili odluke nadležnog organa ili ugovora dužan da vodi nadzor nad njim, a da u konkretnom slučaju tužena, kao supruga lica koje je štetu počinilo u stanju nesposobnosti za rasuđivanje, nije odgovorna zato što njenom suprugu nije bila oduzeta poslovna sposobnost niti mu je postavljena za staraoca a niti je po ugovoru nad suprugom bila dužna da vrši nadzor. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporenih presuda, te da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

11. U odnosu na apelantkinjine navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene da izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8 Zakona o parničnom postupku, «Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05). Pri tome, shodno članu 123 Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, po principu slobodne ocjene dokaza, ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan. Osnovni sud je, analizirajući sve sprovedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da tužena nije odgovorna za štetu pričinjenu apelantkinji. Prvostepeni sud je omogućio apelantkinji, jednako kao i tuženoj, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničeg što ukazuje da apelantkinja ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić