Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/07 (S. V.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-857/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 857/07, rješavajući apelaciju Simeuna Vilendečića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Simeuna Vilendečića podnesena protiv rješenja Osnovnog suda Banja Luka br. 071-0-KV-06-000 522 od 12. januara 2007. godine i K-

591/04 od 23. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Simeun Vilendečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 071-0-KV-06-000 522 od 12. januara 2007. godine i K-

591/04 od 23. novembra 2006. godine.

2. Pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj K-591/04 od 31. maja 2005. godine apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo - nesavjestan rad u službi - iz člana 344 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske.

3. Apelant je za potrebe krivičnog postupka angažovao tri branioca i to advokate Irenu Mojović, Miroslava Mikeša i Jevtu Jankovića.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj K-591/04 od 23. novembra 2006. godine glavnom apelantovom braniocu, Ireni Mojović, advokatu iz Banje Luke, dodijeljeni su troškovi na teret budžetskih sredstava u iznosu od 12.337,50 KM, a zahtjevi za isplatu nagrade koje su podnijeli branioci Miroslav Mikeš i Jevto Janković, advokati iz Banje Luke, odbijeni su kao neosnovani.

5. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da, u smislu člana 100 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04 i 115/04; u daljnjem tekstu: ZKPRS), ukoliko je optuženi oslobođen od optužbe nužni izdaci i nagrada braniocu padaju na teret budžetskih sredstava. Taj sud je pojedinačno naveo za koje troškove i po kom tarifnom broju je advokatu Ireni Mojović, koja je određena za glavnog branioca, dosudio određene iznose, te obrazložio kojim zahtjevima branilaca nije udovoljio. Sud je odbio zahtjev advokata Miroslava Mikeša i Jevte Jankovića da im se dosudi nagrada za zastupanje u krivičnom predmetu u kom je apelant oslobođen od optužbe. Naime, sud je obrazložio da, kada se posmatraju u međusobnoj vezi, odredba člana 48 stav 2 ZKPRS, koja naglašava poseban status glavnog branioca u odnosu na izabrane branioce i odredba člana 96 stav 2 tačka h ZKPRS, koja upućuje da pravo na nagradu ima samo jedan branilac, to pravo na nagradu nužno i opravdano treba da se dosudi samo braniocu koji ma status glavnog.

6. Odlučujući o žalbi koju su protiv Rješenja Osnovnog suda broj K-591/04 od 23. novembra 2006. godine izjavili apelantovi branioci Miroslav Mikeš i Jevto Janković, advokati iz Banje Luke, Osnovni sud je, po službenoj dužnosti, Rješenjem broj 071-0-KV-06-

000 522 od 12. januara 2007. godine preinačio Rješenje o troškovima tog suda broj K-591/04 od 23. novembra 2006. godine tako da dosuđeni troškovi krivičnog postupka u iznosu od 12.337,50 KM, a koji se isplaćuju iz budžetskih sredstava Republike Srpske, treba da se isplate apelantu na ime nužnih izdataka i nagrade za rad branioca umjesto apelantovom glavnom braniocu Ireni Mojević, advokatu iz Banje Luke. Istim rješenjem odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca Miroslava Mikeša i Jevte Jankovića, advokata iz Banje Luke, izjavljene protiv Rješenja tog suda broj K-591/04 od 23. novembra 2006. godine, a kojim su zahtjevi za isplatu nagrade za rad i troškove rada imenovanih advokata u predmetnom krivičnom postupku odbijeni kao neosnovani.

7. U obrazloženju rješenja vijeće Osnovnog suda je istaknulo da je u predmetnom krivičnom postupku apelant izabrao da ga zastupa više branilaca i to advokat Irena Mojević, koja je u smislu člana 48 stav 2 ZKPRS određena za glavnog branioca, te advokati Miroslav Mikeš i Jevto Janković. Taj sud je dalje pojasnio da je članom 101 ZKPRS propisano da se branilačka naknada nadoknađuje optuženom, odnosno oslobođenom, a ne braniocu zato što je navedeno «nagrada branioca» a ne «nagrada braniocu». Vijeće je istaknulo da je rješenjem tog suda od 23. novembra 2006. godine nagrada dosuđena apelantovom braniocu mada njegov branilac nije dostavio punomoć, odnosno ugovor da je apelant saglasan da se nagrada isplati baš advokatu Ireni Mojević, pa je, shodno mišljenju tog suda, advokat Irena Mojević podnijela zahtjev za naknadu troškova u ime i na račun apelanta, te je zbog toga i preinačio rješenje o troškovima. Taj sud je pojasnio da su neosnovani navodi žalbe branilaca Miroslava Mikeša i Jevte Jankovića s obzirom na to da su apelantu dosuđeni nužni troškovi branioca, a da li će apelant u postupku angažovati više branilaca to je stvar ličnog opredjeljenja. Dalje, dužinu i složenost postupka pri određivanju troškova krivičnog postupka sud je pravilno cijenio i odmjerio visinu troškova u iznosu od 12.337,50 KM koji se odnose na nagradu branioca za apelantovo zastupanje u krivičnom postupku.

8. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u potpuno proizvoljnom tumačenju Zakona o krivičnom postupku jer je evidentno da je u članu 96 stav 2 ZKPRS jasno navedeno da se radi o nagradi kao jednom pojmu i nužnim izdacima kao drugom pojmu kao i da ima pravo na više branilaca a da troškovi postupka uključuju nagradu branilaca koji padaju na teret budžetskih sredstava. Takođe je naveo da je tužilac na državni račun na suđenje slao dva tužioca a da je odbijen njegov zahtjev da mu se vrati novac koji je legalno platio advokatima za vršenje usluga, te je na taj način praktično kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 20.000,00 KM. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporena rješenja.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, nadalje, treba da utvrdi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16 Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba da djeluje vjerovatno. Shodno članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Shodno stavu Ustavnog suda, odlukom javnih vlasti o advokatovom pravu da primi nagradu i naknadu troškova za rad iz sredstava budžeta odlučuje se o građanskom pravu u smislu člana 6 stav 1 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1918/06 od 25. januara 2008. godine, dostupna na web-strani Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Slijedeći ovu praksu, član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenljiv na konkretan slučaj.

12. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je Okružni sud proizvoljno primijenio Zakon o krivičnom postupku zato što troškovi postupka uključuju nagradu branilaca koji padaju na teret budžetskih sredstava a on po zakonu ima pravo na više branilaca. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, odredbom stava 2 člana 96 ZKPRS je propisano šta sve obuhvata troškove krivičnog postupka, te, između ostalog, da su to i nagrada i nužni izdaci branioca, a odredbom člana 100 ZKPRS je propisano da kad se obustavi krivični postupak ili kad se donese presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi krivičnog postupka iz člana 96 stav 2 tač. od a) do d) ovog zakona, kao i nužni izdaci optuženog i nužni izdaci i nagrada branioca padaju na teret budžetskih sredstva sem u slučajevima određenim u stavu 2 ovog člana. Ustavni sud utvrđuje da je apelant oslobođen krivične optužbe pravosnažnom presudom i da su mu dosuđeni troškovi krivičnog postupka na ime nužnih izdataka i nagrade za rad branilaca a koji padaju na teret budžetskih sredstava Republike Srpske. Troškove krivičnog postupka koji se odnose na nužne izdatke i nagradu za rad branilaca sud je obračunao shodno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i dosudio apelantu u iznosu od 12.337,50 KM. Ustavni sud zapaža da, u smislu člana 48 ZKPRS, optuženi može u krivičnom postupku da angažuje više branilaca i to je stvar ličnog opredjeljenja optuženog a ne suda. U konkretnom slučaju apelant je angažovao tri branioca pa, s obzirom na to da su apelantu dosuđeni troškovi krivičnog postupka koji se donose na troškove branioca, redovni sud je odbio zahtjev branilaca Miroslava Mikeša i Jevte Jankovića, advokata iz Banje Luke, za naknadu troškova krivičnog postupka.

14. Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka ne može da nađe bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničeg što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/07 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio