Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-87/07 (N. Đ.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-87/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 87/07, rješavajući apelaciju Nermine Đulović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermine Đulović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-884/04 od 19. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nermina Đulović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupaju Rifat Konjić i Nihad Konjić, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije u Tuzli, podnijela je 9. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-884/04 od 19. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.2041/01 od 26. februara 2004. godine obavezan je Mohamed Aly El Sayed iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 5.230,00 KM. Od tog iznosa tuženi je obavezan za pretrpljene fizičke bolove platiti iznos od 2.500,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 2.800,00 KM i za naknadu materijalne štete iznos od 30,00 KM, sve uz zakonsku kamatu. Dalje, apelantica je obavezana da tuženom plati troškove postupka. Preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva je odbijen.
3. Općinski sud je, tokom prvostepenog postupka, proveo niz dokaza, te je utvrdio da je apelanticin tužbeni zahtjev osnovan. Naime, sud je utvrdio da je 8. septembra 1997. godine nadležni Općinski organ uprave u Tuzli zakazao iseljenje tuženog iz apoteke «IBN SIN», ali da tuženi tada nije želio predati poslovni prostor Općinskoj komisiji. Osim toga, nakon odlaska Općinske komisije apelantica se obratila tuženom zahtijevajući da odmah napusti poslovni prostor. Tom prilikom je došlo do sukoba između apelantice i tuženog. Prema nalazu i mišljenju vještaka dr. Zdenka Cihlarža, u tom sukobu apelantica je zadobila laku tjelesnu povredu. Imajući u vidu ovakvo utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da apelantici zbog protivpravne radnje tuženog pripada naknada za pretrpljenu nematerijalnu i materijalnu štetu, prema članu 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Odlučujući o visini apelanticinog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je imao u vidu vještakovo mišljenje zbog čega joj je, cijeneći intenzitet i trajanje bolova, dosudio primjerenu naknadu na osnovu člana 200. ZOO-a.
4. Odlučujući o žalbi apelantice i tuženog, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-884/04 od 19. oktobra 2006. godine apelanticinu žalbu odbio, a žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio osporenu presudu. Naime, Kantonalni sud je snizio iznos naknade nematerijalne štete za apelanticine pretrpljene fizičke bolove na iznos od 120 KM, a zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha i kamate je odbio u cijelosti. Kantonalni sud je, također, preinačio prvostepenu presudu i u dijelu koji se odnosi na apelanticinu obavezu da tuženom naknadi troškove postupka tako što je povećao troškove.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da na osnovu njega nije izveo pravilan zaključak u pogledu pravnog osnova. Naime, prilikom određivanja iznosa za pretrpljene fizičke bolove, Kantonalni sud se pozvao na orijentacione kriterije Vrhovnog suda Federacije BiH prema kojima se oštećenim za pretrpljene srednje fizičke bolove po jednom danu dosuđuje naknada od 40,00 KM, a za slabe bolove po jednom danu 10,00 KM. Kantonalni sud je, također, obrazložio da je neosnovan apelanticin zahtjev za dosuđenje novčane naknade za pretrpljeni strah, jer je zaključio da, u konkretnom slučaju, trajanje i jačina straha kod apelantice to ne opravdavaju.
6. Apelantica je u apelaciji navela da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što Kantonalni sud nije donio odluku u roku od 45 dana od dana zaprimanja predmeta od Općinskog suda, prema odredbi člana 217. stav 3. ZPP. Apelantica smatra da bi odluka Kantonalnog suda bila donesena u njezinu korist da je donesena u roku od 45 dana od dana prijema predmeta, jer bi bila u skladu sa tada važećim orijentacionim kriterijima Vrhovnog suda Federacije BiH kojima se određuje visina štete, a ne prema izmijenjenim kriterijima od februara 2006. godine, dakle, pune dvije godine od dana donošenja prvostepene odluke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Apelantica se u apelaciji poziva na zaštitu prava na pravično suđenje i tvrdi da su joj ta prava povrijeđena proizvoljnom primjenom prava koju vidi u tome što je sud navodno proizvoljno primijenio kriterije pri dosuđivanju nematerijalne štete, a žali se i na kršenje prava na imovinu.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U pogledu navoda o proizvoljnosti primjene materijalnog prava pri dosuđivanju nematerijalne štete, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u obrazloženju dao jasne i nedvosmislene razloge za donošenje odluke, te da se pozvao na relevantne odredbe ZOO-a. Naime, Kantonalni sud je uzeo u obzir činjenicu da je apelantica pretrpjela lake tjelesne povrede, kao i intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha, te je, prema tome, donio odluku. Također, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, vezano za odbijajući dio apelanticinog zahtjeva, dao zadovoljavajuće obrazloženje o tome zašto smatra da apelantici ne pripada pravična naknada za pretrpljeni strah, s obzirom na to da se naknada dosuđuje samo ako okolnosti slučaja, a naročito trajanje i jačina straha, to opravdavaju. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni, a apelanticino nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelantica ne navodi bilo kakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelantica se, također, žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže, već se njezini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji «opravdan zahtjev» stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić