Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-386/07 (D. R.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-386/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 386/07, rješavajući apelaciju Dragoljuba Rmuša, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Dragoljuba Rmuša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1146/05 od 17. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj GŽ-374/03 od 15. aprila 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Ključu broj P-89/02 od 26. februara 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragoljub Rmuš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kog zastupa Luka Vulin, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1146/05 od 17. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-374/03 od 15. aprila 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Ključu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-89/02 od 26. februara 2003. godine.

2. Presudom Opštinskog suda broj P-89/02 od 26. februara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-374/03 od 15. aprila 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Opština Ključ (u daljnjem tekstu: tužena) isplati na ime naknade štete za uništenu i devastiranu porodičnu kuću iznos od 44.600,00 KM sa zakonskom kamatom. Opštinski sud je, tokom prvostepenog postupka, proveo predložene dokaze, pa je utvrdio da je apelant u septembru 1995. godine, zbog ratnih dešavanja, napustio porodičnu kuću koja se nalazi u mjestu Rudenice-opština Ključ. Na osnovu izjava saslušanih svjedoka kao i apelantovih navoda, sud je, takođe, utvrdio da je apelantova kuća tokom 1996. godine bila uslovna za stanovanje. U martu 1997. godine apelant je saznao da je njegova kuća potpuno devastirana. Apelant navodi da nije mogao da utvrdi ko je izvršio devastiranje njegove kuće. Nakon toga se, u više navrata, bezuspješno obraćao tuženoj sa zahtjevom za sanaciju ili dobivanje naknade kojom bi popravio postojeću ili sagradio novu kuću.

3. Opštinski sud je, u toku postupka, nesporno utvrdio da je apelantova kuća devastirana prije marta 1997. godine, kada je apelant saznao za tu činjenicu. Sud je u osporenoj presudi zaključio da apelant nije podnio tužbu u subjektivnom roku od tri godine od dana saznanja za štetu, koji je protekao 1. aprila 2000. godine, odnosno u objektivnom roku od pet godina, koji je protekao 1. aprila 2002. godine. Opštinski sud se prilikom obrazloženja odluke pozvao na član 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, tim članom je propisano da «potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo», a stavom 2 navedenog člana je propisano «u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala». Kako je apelant tužbu za naknadu štete predao sudu 22. oktobra 2002. godine, znači nakon što je protekao rok od pet godina od nastanka štete, prvostepeni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastarjelosti koji je istakla tužena.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-374/03 žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je Kantonalni sud istakao da je Opštinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na osnovu njega izveo pravilan zaključak u pogledu primjene materijalnog propisa, te da je o tome dao valjane i jasne razloge. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 376 ZOO-a. Sem toga, Kantonalni sud je naveo da se zastarijevanje potraživanja u skladu sa članom 388 ZOO-a prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, s ciljem utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja. Međutim, u konkretnom slučaju, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da zahtjevi za sanaciju ili dobivanje naknade kojom bi apelant popravio postojeću ili sagradio novu kuću, ne mogu da se smatraju razlozima koji bi doveli do prekida toka zastarjelosti. Shodno ocjeni Kantonalnog suda, ni ostali apelantovi navodi koji su iznijeti u žalbi nisu mogli da utiču na drugačije rješavanje stvari.

5. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-1146/05 od 17. oktobra 2006. godine reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. Shodno ocjeni ovog suda, sudovi su pravilno zaključili da su prošli rokovi za potraživanje naknade štete zbog čega je nastupila zastara. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo je revizija neosnovana, jer iz utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant potraživao naknadu štete za imovinu za čije je uništenje saznao u martu 1997. godine. Na ovako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe člana 376 ZOO-a i utvrdili da je apelantovo potraživanje zastarjelo, te da nije bilo dovoljno to što je apelant usmeno ili pismeno pozivao tuženu da obavezu ispuni, kao i da se na taj način nije prekidao rok zastare.

6. Apelant je u apelaciji naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava BiH, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su Opštinski i Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud, pogrešno primijenili materijalno pravo zbog čega je i činjenično stanje ostalo neutvrđeno. Apelant smatra da su sudovi zanemarili činjenicu da je on neuka stranka, da nije imao sredstava za angažovanje stručnog lica, te da je zbog toga odnos sudova prema njemu bio suviše birokratski. Takođe, apelant prigovara da su sudovi zanemarili činjenicu da se on obraćao tuženoj sa zahtjevom za renoviranje kuće, te da ga je tužena «držala u nadi» da će putem humanitarnih organizacija da mu se obezbijede sredstva. U suštini, povredu i jednog i drugog prava apelant vidi u tome što su sudovi pogrešno zaključili da je nastupila zastara potraživanja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Apelant se u apelaciji poziva na zaštitu prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i tvrdi da mu je to pravo povrijeđeno proizvoljnom primjenom prava koju vidi u tome što je sud, navodno, proizvoljno primijenio odredbe materijalnog zakona koje se odnose na zastaru potraživanja materijalne štete, a žali se i na kršenje prava na imovinu.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud primjećuje da je, shodno suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelant blagovremeno obratio sudu tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubraja i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 150/04 i odluka bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. godine u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se obezbijedio princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega, određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje da reguliše tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud u obrazloženju dao jasne i nedvosmislene razloge za donošenje odluke, te da se pozvao na relevantne odredbe ZOO-a. Naime, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud uzeo u obzir činjenicu da je apelant podnio tužbu nakon što je protekao rok od pet godina od dana nastupanja štete. Takođe, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, vezano za apelantovu žalbu, dao zadovoljavajuće obrazloženje o tome zašto smatra da apelantu ne pripada naknada za štetu. To obrazloženje je prihvatio i Vrhovni sud u postupku povodom izjavljene revizije. Sudovi su, takođe, razmotrili i apelantove navode o prekidu toka zastare, te su obrazložili da podnošenje zahtjeva tuženoj za sanaciju objekta ili za izgradnju novog, ne mogu smatrati razlogom koji bi, shodno ZOO-u, doveo do prekida roka zastare. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može da nađe bilo kakve elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni, a apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, apelant ne navodi bilo kakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

13. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru prava na pravično suđenje, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničeg što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-386/07 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio