Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-388/07 (ITC d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-388/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 388/07, rješavajući apelaciju ITC d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ITC d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pž-06-

000 239 od 24. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ITC d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnio je 19. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pž-06-000 239 od 24. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-PS-04-

001707 od 2. augusta 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev d.d. «Interšped» Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) za isplatu iznosa od 5.643,80 KM. Taj iznos tužitelj potražuje od apelanta na osnovu date pozajmice.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je na pripremnom ročištu tužiteljev punomoćnik izložio da su tužitelj i apelant u dugogodišnjem poslovnom odnosu i da je ta saradnja rezultirala velikim obimom poslova. Prilikom obavljanja špediterskih usluga za izvoz folije za plastenike 28. juna 2004. godine tužitelj je zatražio od apelanta da mu dostavi neophodnu dokumentaciju, odnosno obrazac 1450 kojim se potvrđuje da je plaćanje izvršeno bezgotovinski. Tužitelj je istakao da im obrazac nije dostavljen ni uz urgenciju tako da je carinik obračunao porez 20%. U ponovnim kontaktima tužitelj je apelantu dao uputstvo u pogledu plaćanja poreza tako da se ono izvrši u korist Zeničko-dobojskog kantona, a, prema carinskom zakonu, porez se plaća tamo gdje se vršilo carinjenje, konkretno u Tuzli. Apelant je izvršio kompletnu uplatu poreza i kada je tužitelj podnio peti primjerak o uplati utvrđeno je da je porez pogrešno uplaćen. Prilikom kontakta sa apelantom, on je izjavio da nema sredstava na računu. Kako se ne bi protestirala garancija u banci, tužitelj je ponudio apelantu da on plati porez, a kada Zeničko-dobojski kanton vrati novac da apelant njemu vrati novac. Međutim, nakon vraćanja novca od spomenutog kantona apelant je odbio vratiti novac ističući da nije bio dužan platiti porez.

4. Tuženi je u toku postupka smatrao da nije dužan tužitelju vratiti utuženi iznos jer je do predmetnog plaćanja poreza došlo zbog propusta u radu tužiteljevih zaposlenika, a što on ne spori. Apelant je u toku postupka isticao da je tačno da je tužitelj na njegov račun uplatio iznos od 5.643,80 KM bez ikakvog osnova, te da je to učinio da bi opravdao grešku svog zaposlenika i da bi mogao nastaviti obavljanje posla, odnosno kako bi kamion mogao izaći sa terminala.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio da je prema članu 835. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužitelj stručnjak za carinska pitanja iz čega proističe i njegova odgovornost prema komitentu ukoliko postoje različite mogućnosti u vezi sa carinom ili ako plati carinu onda kada ne postoji obaveza plaćanja. Špediter je dužan da poznaje sve carinske propise i carinske tarife. Istaknuto je da je nesporno utvrđeno da je apelant uvezao robu koja predstavlja reprodukcioni proizvod i da je kao takva bila podložna oslobađanju poreza. Tužitelj nije dokazao da je od apelanta tražio dokumentaciju ili da mu je postavio alternativu -dokumentacija ili plaćanje poreza. U predmetnom postupku nesporno je utvrđeno da je između tužitelja i apelanta postojao stalni poslovni odnos koji je rezultirao dobrom poslovnom saradnjom. Utvrđeno je da je u konkretnom slučaju tužitelj od samog početka apelantu davao pogrešna uputstva. Konstatirano je da je nelogično da saradnja postoji od 1999. godine i da se griješi prvo u uplati iznosa poreza u korist drugog kantona, a zatim daljnji slijed urgencija i tužiteljeva zalaganja za oslobađanja. Iz rješenja carinarnice je utvrđeno da tužitelj nije ni pokušavao podnijeti dokumentaciju za oslobađanje od plaćanja poreza, niti je ta dokumentacija odbijena, nego je to uradio tek naknadno. Osim navedenog, sam tužiteljev zakonski zastupnik priznaje da je porez uplaćen zbog greške njihovog zaposlenika. Iz navedenog je Općinski sud zaključio da apelant u konkretnom slučaju nema pasivnu legitimaciju.

6. Nadalje je sud istakao da su stranke dužne, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao da je apelanta pripremio ili upoznao sa mogućnošću plaćanja poreza ukoliko ne dostavi dokumentaciju, što mu je kao stručnom licu moralo biti poznato. Prema mišljenju suda, tužitelj nije pripremio apelanta, odnosno, nije mu objasnio koja je dokumentacija neophodna, niti je zbog eventualnog kašnjenja u dostavljanju dokumentacije izabrao manju štetu za komitenta tako što će lagerirati robu i platiti ležarinu do dostave dokumentacije. Istaknuto je da je tužiteljeva obaveza da uputi, savjetuje i iznađe najbolje mogućnosti za komitenta u smislu čl. 830. i

832. ZOO-a. Tokom dokaznog postupka sud nije uvjeren da je tužitelj postupao po pravilima struke, te da tužitelj nije dokazao apelantovu krivicu, a radi se o vrsti poslova za koju odgovara tužitelj jer se međunarodni špediter ne može pozivati na nepoznavanje carinskih pravila. Prema pravilima struke, on je dužan da posjeduje stručnost za sva ova pitanja. Sud je, također, utvrdio da tužitelj pogrešno označava da se radi o pozajmici sredstava apelantu jer nije postojala saglasna volja za pozajmicu jer su preduzete sve radnje da se povrati uplaćeni iznos. Stoga je sud u cijelosti odbio tužiteljev tužbeni zahtjev nalazeći da je nedokazan.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Pž-06-000 239 od 24. oktobra 2006. godine tužiteljeva žalba je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako da se apelant obavezuje da tužitelju plati novčani iznos od 5.643,80 KM sa kamatom na taj iznos po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate i to počevši od 25. oktobra 2004. godine pa do isplate. Također je obavezan da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 319,32 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je među parničnim strankama nesporno utvrđeno da apelant nakon uplate iznosa od 5.643,80 KM na račun Zeničko-dobojskog kantona nije imao više sredstava na računu za uplatu poreza na promet proizvoda, da je od tužitelja 13. jula 2004. godine primio predmetni iznos da bi izvršio plaćanje poreza na promet proizvoda kako Carinarnica Tuzla ne bi protestirala garanciju tužitelja za predmetne dadžbine. Također je nesporno utvrđeno i da je tužitelj prije uplate predmetnih sredstava od apelanta tražio njihov povrat nakon što se apelantu vrate pogrešno uplaćena sredstva od Zeničko-dobojskog kantona.

9. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, odnosno zbog toga što nije dokazao kao osnovan svoj tužbeni zahtjev. Naime, navedeno se obrazlaže time što je tužitelj prilikom uplate iznosa od 5.643,80 KM apelantu zadržao pravo vraćanja pozajmljujući mu predmetni iznos kako bi izbjegao prinudnu naplatu, odnosno protestiranje garancije Carinarnice Tuzla. Stoga je sud na nesporno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo jer je apelant u obligacionopravnom odnosu sa tužiteljem i on, prema odredbi člana 291. ZPP, ima pasivnu legitimaciju i može biti stranka u postupku. Prema mišljenju Kantonalnog suda, tužitelj, u smislu člana 211. u vezi sa čl. 557. stav 1. i 841. stav 1. ZOO-a, ima pravo na to da mu apelant vrati iznos od 5.643,80 KM.

10. Istaknuto je da ni navod prvostepenog suda o tome da tužitelj nije postupio po pravilima struke nije osnovan. To je zbog toga što je tužitelj, u smislu člana 833. stav 2. ZOO-a, kao otpremnik od apelanta tražio nova uputstva što proizlazi iz izjave apelantovog zakonskog zastupnika. Eventualna šteta i njezina visina koju je apelant, kao nalogodavac, pretrpio od tužitelja, kao nalogoprimca, prema čl. 154. i 155. ZOO-a, nije predmet tužbenog, odnosno protivtužbenog zahtjeva zato što apelant nije ponudio sudu ni jedan dokaz da tužitelj kao otpremnik nije postupao kako to zahtijevaju interesi apelanta kao nalogodavca iako je to bio dužan da učini prema članu 123. ZPP, već je predmet tužbenog zahtjeva povrat sredstava, odnosno naknada špediterskih troškova.

11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno interpretirajući utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističe da u konkretnom slučaju nije bilo elemenata ugovora o zajmu, odnosno da nije bilo mjesta za primjenu člana 557. stav 1. ZOO-a. Prema apelantovom mišljenju, nesporno je da je tužitelj, kao nalogoprimac, dao pogrešno uputstvo za plaćanje nečega što je bilo potpuno nepotrebno, te je time postupao suprotno odredbama čl. 830. i 835. ZOO-a. Na taj način apelant smatra da ga je tužitelj izložio tome da obavlja neke radnje koje su bile potpuno nepotrebne kao što je i traženje mišljenja nadležnog Ministarstva o ekološkoj prihvatljivosti robe koja se uvozi. Apelant navodi da je nesporno da su stranke bile u dugogodišnjoj poslovnoj saradnji i da se uvoz iste robe i na isti način vršio i dotad, ali da je tada zbog greške tužiteljevog zaposlenika došlo do obračuna i plaćanja poreza na promet.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zato što je Kantonalni sud pogrešno interpretirajući utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalni zakon. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je, odlučujući povodom tužiteljeve žalbe, utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je, suprotno mišljenju Općinskog suda, usvojio stav da je apelant u konkretnom slučaju pasivno legitimiran u smislu člana

291. ZPP i da može biti stranka u postupku. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj prilikom uplate apelantu iznosa od 5.643,80 KM zadržao pravo vraćanja pozajmljujući mu predmetni iznos kako bi izbjegao prinudnu naplatu, odnosno protestiranje garancije Carinarnice Tuzla. Stoga je Kantonalni sud, primjenjujuću odredbe čl. 211, 557. stav 1. i 841. stav 1. ZOO-a, zaključio da tužitelj ima pravo na povrat predmetnog iznosa od apelanta. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zato što je zasnovano na primjeni materijalnog zakona koja nije bila proizvoljna ili nepravična na štetu apelantovih ustavnih prava. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelacija u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije ne sadrži, prima facie, dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, tako da je apelacija očigledno neosnovana.

16. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava Kantonalnog suda, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-388/07 (ITC d.o.o. Zenica) | Sudska praksa | Aktio