Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-40/07 (M. A.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-40/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 40/07, rješavajući apelaciju Miljka Aleksića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Miljka Aleksića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-

404/05 od 24. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj Mal-12/03 od 28. aprila 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miljko Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kog zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 3. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-404/05 od 24. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-12/03 od 28. aprila 2005. godine.

2. Rješenjem Suda za prekršaje u Bileći broj P-I-1459/02 od 1. jula 2003. godine Rajka Denda je proglašena krivom i kažnjena novčanom kaznom jer nije ispravno čuvala svoju stoku zbog čega je došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je nastala materijalna šteta na apelantovom putničkom vozilu. Prekršajna odgovornost je utvrđena na osnovu iskaza apelanta i njegovog suvozača, te policajca koji je vršio uviđaj na licu mjesta.

3. Osnovni sud u Trebinju je Presudom broj Mal-12/03 od 28. oktobra 2005. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Rajka Denda (u daljnjem tekstu: tužena), na ime naknade štete nastale na njegovom putničkom automobilu, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je istakao da iz iskaza stranaka u postupku i saslušanih svjedoka, te sprovedenog vještačenja proizilazi da tužena nije čuvala krave koje su se kretale putem, odnosno da nije bila gonič stoke, pa da, u skladu s tim, ne postoji njena odgovornost za štetu koja je nastala tužiocu na njegovom automobilu. Takođe, u toku postupka je utvrđeno da krava koja je bila na putu spornog dana nije bila svojina tužene. Iskaz svjedoka policajca koji je vršio uviđaj na licu mjesta, i čiji je zapisnik bio osnov za prekršajno kažnjavanje tužene, sud je ocijenio suprotnim u odnosu na iskaze svjedoka očevidaca nesreće, uključujući i apelantovog suvozača koji se nalazio u oštećenom vozilu, kojima je sud vjerovao. U vezi sa pitanjem postojanja prekršajne odgovornosti tužene, kao relevantne činjenice za predmetni parnični postupak sud je istakao da u parničnom postupku nije vezan za rješenje Suda za prekršaje, nego je, u smislu člana 12 Zakona o parničnom postupku, vezan jedino za pravosnažnu krivičnu presudu, i to u pogledu krivične odgovornosti učinioca i postojanja krivičnog djela. U tom kontekstu sud je naveo da činjenica da se tužena nije žalila na rješenje Suda za prekršaje kojim je proglašena krivom ne može da upućuje na zaključak da je tužena i izvršila djelo koje joj se stavlja na teret. Dalje, sud dozvoljava mogućnost da tužena, usljed izrečene niske novčane kazne (u visini od 30,00 KM), nije željela da se izlaže dodatnim troškovima, pa je pristala da plati kaznu. Apelant je na presudu podnio žalbu Okružnom sudu.

4. Okružni sud u Trebinju je Presudom broj Gž-404/05 od 24. oktobra 2006. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, sud je istakao da nijednim sprovedenim dokazom, a što je vidljivo iz stanja spisa predmeta, nije na pouzdan način utvrđeno da je u momentu kritičnog događaja tužena imala svojstvo goniča krava, kao i da je neka od njih bila njena svojina, a što je prvostepeni sud zaključio na osnovu iskaza svjedoka-očevidaca. Nadalje, sud je ocijenio kao dovoljne i obrazložene razloge zbog kojih prvostepeni sud nije prihvatio iskaz svjedoka policajca koji nije bio očevidac spornog događaja i rješenje Suda za prekršaje. Najzad, sud je ponovio stanovište prvostepenog suda da, u parnici o naknadi štete shodno prekršajnoj odgovornosti, sud nije vezan pravosnažnom odlukom nadležnog suda za prekršaje, jer takvu vezanost ne predviđa član 12 stav 3 Zakona o parničnom postupku.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, shodno apelantovom mišljenju, ogleda se u onemogućavanju apelanta-tužioca da «u pravičnom sudskom postupku bude preispitan njegov slučaj u skladu sa zakonom» čime mu je onemogućen pristup sudu. Apelant smatra da su osporene odluke nezakonite i da su rezultat pogrešne i proizvoljne primjene zakona postupajućih sudova koji su imali u vidu utvrđene činjenice i ponuđene dokaze, tj. pravosnažno rješenje Suda za prekršaje, izjave svjedoka prilikom vršenja uviđaja da su «čobani bile dvije žene», skice lica mjesta, vještačenja, priznanja tužene da se zatekla na licu mjesta, izjave policajca koji je od tužene uzeo izjavu nakon nesreće. Nadalje, apelant smatra da mu je, zbog navedenih činjenica, povrijeđeno i pravo na mirno uživanje imovine, «jer je pretrpljena materijalna šteta na vozilu imovina koje je lišen suprotno uslovima predviđenim zakonom», a s obzirom na to da je dokazana odgovornost tužene za štetu od opasne stvari u smislu čl. 173-177 Zakona o obligacionim odnosima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, shodno njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant u toku cijelog postupka ni na koji način nije bio onemogućen u svom pravu da o njegovom zahtjevu bude raspravljano pred nadležnim sudom. Postupak pred Osnovnim sudom u Trebinju pokrenut je apelantovom tužbom u kojoj je istakao zahtjev za naknadu materijalne štete. Iz obrazloženja presude prvostepenog suda očigledno je da su razlozi suda na kojima zasniva svoju odluku i primjenu važećih propisa jasni i detaljno obrazloženi, te izvedeni na osnovu svih činjenica i obrazložene ocjene svakog od dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima koje je sud sproveo u postupku. Nadalje, apelantu nije bila uskraćena mogućnost sudskog preispitivanja prvostepene presude pred neposredno višim sudom. Iz obrazloženja presude Okružnog suda u Trebinju proizilazi da su cijenjeni svi apelantovi žalbeni navodi, kao i valjanost razloga koje je za svoju odluku dao prvostepeni sud. Svoju odluku da žalbu tužioca odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu, Okružni sud je zasnovao na razlozima koje je jasno obrazložio i zasnovao na važećim propisima. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud primjećuje da ne postoji ništa što bi upućivalo na zaključak da su sudovi postupali na način koji bi mogao da se ocijeni kao pogrešan i proizvoljan.

10. Apelant, takođe, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnom utvrđenju činjenica i primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, da ukaže mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-40/07 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio