Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2506/06 (Z. M.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2506/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 2506/06, rješavajući apelaciju Zumrete Magazinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zumrete Magazinović podnesena zbog neizvršenja u razumnom roku Rješenja o izvršenju broj I-11/01-4 od 1. juna 2001. godine Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zumreta Magazinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog podnijela je 28. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja u razumnom roku Rješenja o izvršenju broj I-11/01-4 od 1. juna 2001. godine Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).

2. Apelantica je pred Osnovnim sudom zaključila poravnanje broj P-145/98 od 12. januara 1999. godine sa DD «Bimeks» Brčko (u daljnjem tekstu: dužnik). Poravnanje je zaključeno u sporu zbog isplate zaostalih plaća, te uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje. Na temelju zaključenog poravnjanja apelantica je 19. aprila 2001. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv dužnika. Sud je donio Rješenje o izvršenju broj I-11/04 od 1. juna 2001. godine.

3. Protiv navedenog rješenja o izvršenju dužnik je podnio prigovor 20. juna 2001. godine. Osnovni sud je Rješenjem broj I-11/01-4 od 29. juna 2001. godine odbacio prigovor dužnika kao neblagovremen. Dužnik je 13. septembra 2001. godine izjavio žalbu protiv navedenog rješenja Osnovnog suda. Osnovni sud je 9. oktobra 2001. godine Apelacionom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) dostavio na rješavanje predmetni spis sa žalbom dužnika i odgovorom na žalbu. Žalbu dužnika Apelacioni sud je odbacio kao nedozvoljenu Rješenjem broj Gž-208/01 od 12. oktobra 2001. godine.

4. Apelantica je podneskom od 4. decembra 2001. godine tražila da se izvršenje provede na nekretninama na kojima dužnik ima upisano pravo raspolaganja u zemljišnim knjigama. Osnovni sud je 13. decembra 2001. godine u prostorijama dužnika sačinio zapisnik radi utvrđivanja njegove pokretne i nepokretne imovine nad kojom bi se moglo provesti izvršenje radi namirenja apelanticinog potraživanja. Tom prilikom dobijene su informacije da je sva pokretna i nepokretna imovina dužnika opterećena pravima drugih privrednih subjekata, na temelju ranije poslovne saradnje, ugovora o dokapitalizaciji i sl. U spisu se nalazi Rješenje o privremenoj mjeri Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Ps-754/01 od 6. jula 2001. godine kojim se dužniku zabranjuje raspolaganje i umanjenje njegove nepokretne i pokretne imovine. Dužnik je 13. decembra 2001. godine uputio Osnovnom sudu prijedlog kojim je tražio da se predmetno rješenje o izvršenju ne izvrši ili da se odgodi. Pri tome je dao dokaze da su dva privredna subjekta izvršila dokapitalizaciju, da su uložila i popisala njegovu imovinu, te da je sve to odobrila Vlada Republike Srpske. Osnovni sud je Rješenjem broj I-11/01-4 od 16. januara 2002. godine odbacio navedeni prijedlog dužnika kao nedozvoljen. Protiv ovog rješenja dužnik je izjavio prigovor 7. marta 2002. godine. Apelantica je odgovorila na navedeni prigovor 18. marta 2002. godine, a Osnovni sud je Apelacionom sudu dostavio spis 19. marta 2002. godine radi odlučivanja o prigovoru dužnika. Apelacioni sud je donio Rješenje broj Gž-90/02 od 27. marta 2002. godine kojim je odbijen prigovor dužnika, te potvrđeno Rješenje Osnovnog suda od 16. januara 2002. godine.

5. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Distrikt Brčko) podnio je Osnovnom sudu 16. januara 2002. godine prijedlog za obustavu predmetnog izvršnog postupka do okončanja parničnog postupka. Pri tome je naveo da je protiv dužnika i apelantice podnio tužbu radi utvrđivanja nedopuštenosti izvršenja, da je imovina dužnika u sporu, odnosno da je Distrikt Brčko vlasnik nekretnina na kojima je dozvoljeno izvršenje, kao i da se vodi postupak radi poništenja dokapitalizacije dužnika.

6. Apelantica je 27. maja 2002. godine dostavila podnesak Osnovnom sudu sa prijedlogom da se provede izvršenje na nekretninama dužnika uprkos tužbi i zahtjevima Distrikta Brčko. Distrikt Brčko je 31. maja 2002. godine dostavio podnesak Osnovnom sudu, navodeći da je, radi privatizacije dužnika, upućen javni poziv povjeriocima za prijavu potraživanja broj 06-018-

116/02 od 30. maja 2002. godine, kao i da je Osnovni sud u Bijeljini donio Rješenje broj ST-9/97 od 10. novembra 2000. godine o pokretanju prethodnog postupka za utvrđivanje uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom. Osnovni sud je dopisom broj I-11/01-4 od 5. avgusta 2002. godine tražio informaciju da li je protiv dužnika pokrenut stečajni postupak. Osnovni sud u Bijeljini je odgovorio dopisom broj ST-9/97 od 12. avgusta 2002. godine da nije donio odluku o otvaranju stečajnog postupka. Informaciju o eventualnom otvaranju stečajnog postupka Osnovni sud je tražio i od svog registra, na šta je 26. septembra 2002. godine dobio odgovor da protiv dužnika nije otvoren stečajni postupak. Osnovni sud je od apelantice 7. novembra 2002. godine tražio da se izjasni o tome da li je prijavila svoje potraživanje u postupku privatizacije dužnika, na što je apelantica odgovorila dopisom od 18. novembra 2002. godine.

7. U spisu postoji DNA od 28. januara 2003. godine da se spis dostavi sudskom izvršitelju na sprovođenje izvršnih radnji pljenidbom i prodajom pokretnih stvari dužnika. Sudski izvršitelj je 21. maja 2003. godine na licu mjesta izvršio popis pokretnih stvari koje je zatekao kod dužnika. Međutim, one nisu prodate zbog toga što je ustanovljeno da ne postoje dokazi da su te stvari vlasništvo dužnika.

8. Apelantica je 27. aprila 2004. godine Osnovnom sudu dostavila podnesak u kom se navodi da odustaje od izvršenja na nekretninama, ali da ostaje pri izvršenju na novčanim sredstvima dužnika koja se vode na računima kod poslovnih banaka. Apelantica je 13. juna 2005. godine uputila podnesak kojim obavještava sud da će postupak nastaviti bez punomoćnika, a podneskom od 2. marta 2006. godine urgirala je da se okonča izvršenje, te obavijestila sud o privrednim subjektima koji su privatizirali dužnika. Zaključkom od 13. aprila 2006. godine Osnovni sud je tražio od apelantice da dostavi dokaze o privrednim subjektima koji su privatizirali dužnika, kao i o tome da li su preuzeli dugove u odnosu na tražioca izvršenja. Tražene podatke apelantica je dostavila Osnovnom sudu dopisom od 16. maja 2006. godine, u kojem je navela ime privrednog subjekta, nakon privatizacije dužnika, prema kome treba dalje provoditi izvršenje. Sud je dao DNA 31. maja 2006. godine da se novi dužnik pozove na izjašnjenje u pogledu predmetnog izvršenja.

9. Dužnik je podneskom od 15. juna 2006. godine tražio da se postupak izvršenja prekine i da se uputi na parnicu s obzirom na to da u postupku privatizacije nisu upoznati sa izvršenjem koje zahtijeva apelantica. Nakon navedenog podneska Osnovni sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za 14. septembar 2006. godine. Podneskom od 17. avgusta 2006. godine apelantica je tražila da se odgodi ročište zakazano za 14. septembar 2006. godine. Podneskom od 24. avgusta 2006. godine apelantica je Osnovnom sudu dostavila podatke o transakcijskim računima privatiziranog dužnika. Ročište je održano pred Osnovnim sudom 14. septembra 2006. godine uz napomenu da je apelantica opravdala svoj izostanak. Na navedenom ročištu Osnovni sud je donio zaključak kojim se nalaže novom vlasniku da u roku od tri dana pruži dokaze da nije preuzeo dugove u pogledu izvršenja koje je dosuđeno apelantici. Osnovni sud je 27. septembra 2006. godine proslijedio nalog „Banjalučkoj banci“ da sa transakcijskog računa privatiziranog dužnika prenese sredstva na apelanticin račun. Banka je dopisom od 9. oktobra 2006. godine odgovorila da je na apelanticin račun prenijela 430 KM, koliko je bilo na raspolaganju. Osnovni sud je 30. oktobra 2006. godine proslijedio nalog „Bobar banci“ da sa transakcijskog računa privatiziranog dužnika prenese sredstva na apelanticin račun. „Bobar banka“ je dopisom od 7. novembra 2006. godine odgovorila da je na apelanticin račun prenijela 95,80 KM, koliko je bilo na raspolaganju.

10. Apelantica je podneskom od 16. novembra 2006. godine predložila da se obustavi izvršenje-mirovanje izvršnog postupka, navodeći da je sa privatiziranim dužnikom zaključila sporazum 8. novembra 2006. godine o načinu izvršenja obaveza koje su predmet izvršenja. Podneskom od 20. novembra 2006. godine sud je pozvao apelanticu da se izjasni da li traži da se izvršenje odgodi ili da se postupak obustavi u cijelosti. Na to apelantica je odgovorila 27. decembra 2006. godine, tako što se izjasnila da traži uvjetno odgađanje izvršenja, u zavisnosti od toga kako će dužnik poštivati postignuti sporazum. Apelantica je podneskom od 16. aprila 2007. godine obavijestila Osnovni sud da je dužnik ispoštovao samo dio zaključenog sporazuma, zbog čega traži da se predmetno izvršenje nastavi. Podneskom od 29. maja 2005. godine apelantica je obavijestila Osnovni sud da je dužnik naknadno uplatio dio duga prema zaključenom sporazumu, te da je saglasna da mu se račun ponovo deblokira. Podneskom od 26. februara 2008. godine apelantica je obavijestila sud da dužnik još uvijek nije izmirio dug u ovom postupku. Osnovni sud je stavljao spis u evidenciju za 18. avgust i 16. oktobar 2008. godine, a podneskom od 27. januara 2009. godine upozorio je apelanticu da je 28. februara 2008. godine obavijestila sud da dužnik još uvijek nije izmirio dug, ali da nije navela u kom iznosu je dug ostao neizmiren, kao i da li traži da se nastavi postupak prenosom sredstava sa računa dužnika koji su prema njenom nalogu deblokirani. Apelantica nije odgovorila na podnesak Osnovnog suda od 27. januara 2009. godine.

11. U apelaciji apelantica naglašava da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer Osnovni sud nije u razumnom roku odlučio o njenom «građanskom pravu-pravu da naplati svoje potraživanje na temelju sudskog poravnanja zaključenog pred Osnovnim sudom broj P-145/98 od 12. januara 1999. godine i pravomoćnog rješenja o izvršenju broj I-11/01-4 od 1. juna 2001. godine».

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud, između ostalog, treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu nesporne činjenice koje su u prethodnom dijelu detaljno izložene, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o neizvršenju pravomoćnog rješenja o izvršenju koje je određeno na temelju zaključenog sudskog poravnanja, kao i da se ne radi o propustima Osnovnog suda da, u razumnim rokovima, preduzima radnje u okviru predmetnog izvršnog postupka. Sve radnje Osnovni sud je preduzimao ažurno, a stjecaj okolnosti je što do izvršenja nije moglo doći, na što je isključivo utjecalo nepostojanje sredstava na kojima bi se moglo provesti izvršenje. Osim toga, pojavila su se i pitanja ranijih sporova kojima je opterećena imovina dužnika, zatim, pitanje otvaranja stečajnog postupka, te zabrane raspolaganja imovinom dužnika, kao i podnošenje tužbe radi utvrđivanja da je predmetno izvršenje nedozvoljeno, što je objektivno doprinijelo trajanju ovog postupka. U periodu nakon privatizacije dužnika nesporno je da je Osnovni sud davao naloge za prenos sredstava bankama kod kojih je dužnik imao transakcijske račune, ali da na tim računima sredstava nije bilo. Zahtjevima za odgađanje izvršenja apelantica je značajno doprinijela dužini ovog postupka, a o podnesku Osnovnog suda od 27. januara 2009. godine, u pogledu nastavka i obima ovog izvršnog postupka, apelantica se nije ni izjasnila. Stoga, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje se apelantica žali.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2506/06 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio