Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-214/08 (I.O.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-214/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 214/08, rješavajući apelaciju I.O, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.O. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-07-000317 od 12. decembra 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. I.O. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, podnijela je 14. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-07-000317 od 12. decembra 2007. godine.
2. Zaključkom JU Centar za socijalni rad Živinice (u daljnjem tekstu: JU Centar) broj 05/35-8-
1190/07 od 16. maja 2007. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva za rad i socijalnu politiku Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu. Ministarstvo) broj 09/3-35-3978/07.MZ od 25. juna 2007. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na nužni smještaj sa obrazloženjem da takav zahtjev apelantice ne spada u nadležnost JU Centra, kao i da Zakonom o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom («Službene novine TK» br. 12/00, 5/02, 13/03 i 8/06) nije regulisano pitanje prava na nužni smještaj.
3. Apelantica je pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva broj 09/3-35-3978/07.MZ od 25. juna 2007. godine. Odlučujući u predmetnom upravnom sporu ostvarivanja prava na dodjeljivanje nužnog smještaja, Kantonalni sud je donio presudu broj 003-0-U-07-000317 od 12. decembra 2007. godine, kojom je tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je odredbama Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH», broj 14/84 – prečišćeni tekst) regulisano pitanje nužnog smještaja, te da apelantica nije pružila bilo kakve dokaze da je bila nosilac stanarskog prava, odnosno nije ukazala da je privremeni koristnik stana, te da prvostepeni organ JU Cenar nije nadležan za odlučivanje o nužnom smještaju.
4. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
6. Apelantica smatra da je odbijanjem njenog zahtijeva, u upravnoj stvari, kojim je tražila ostvarivanje prava na dodjeljivanje nužnog smještaja, došlo do povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Dakle, u činjenici da joj nije dodjeljen nužni smještaj apelantica vidi povredu prava na dom. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija ne sadrže pravo na nužni smještaj, pravo na sticanje doma, ili rješavanje stambenog pitanja. Naime, u predmetu Velosa Barreto (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava od 21. novembra 1995. godine, serija A-334) smatralo se da učinkovita zaštita poštivanja privatnog i porodičnog života ne može tražiti postojanje, u domaćem zakonodavstvu, pravne zaštite koja omogućava svakoj porodici da ima dom samo za sebe. Navedeno stanovište podržava i Ustavni sud, te ponovo naglašava da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije daju pravo na poštivanje i zaštitu od uznemiravanja samo postojećeg doma koga apelant već ima. Kako je apelantica u upravnom postupku, odnosno, u upravnom sporu, pokušala da sebi obezbjedi dom, odnosno nužni smještaj, očigledno je da se odredbe člana 8. Evropske konvencije ne mogu primjeniti na ovaj slučaj. U vezi sa njenim navodima, Ustavni sud ukazuje da pravo na nužni smještaj nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu prava na nužni smještaj ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić