Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-752/08 (M. D.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-752/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 752/08, rješavajući apelaciju Milana Dupora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Dupora podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Trebinju, broj 095-0-I-08-
000-022 od 30. januara 2008. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Dupor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je 5. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 095-0-I-08-000-022 od 30. januara 2008. godine.
2. Na osnovu Ugovora o kreditu, broj 071710012XK od 26. decembra 2007. godine, Nova banjalučka banka a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) je odobrila apelantu kredit za kupovinu stana u iznosu od 65.000,00 KM, što na dan zaključenja Ugovora iznosi 33.233,97 EUR, a po kamatnoj stopi od 6,39 % godišnje koja je promjenjiva u skladu sa tačkom 6.3 Ugovora. Kredit je odobren na period od 60 mjeseci od dana isplate kredita.
3. Apelant kao izvršenik/hipotekarni izvršenik, tražilac izvršenja i «Leoplastik» d.o.o. Trebinje kao hipotekarni izvršenik su podnijeli zajednički prijedlog za obezbjeđenje novčanog potraživanja, a na osnovu Ugovora o kreditu, broj 071710012XK od 26. decembra 2007. godine, uknjižbom založnog prava na nekretninama hipotekarnih izvršenika, pobliže označenih u predloženom rješenju. Troškove po ovom rješenju snosi apelant/izvršenik.
4. Rješenjem Osnovnog suda, broj 095-0-I-08-000-022 od 30. januara 2008. godine, određeno je predloženo izvršenje. Troškovi izvršenja su određeni u iznosu od 1000,00 KM.
5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je Osnovni sud prilikom određivanja takse primijenio tarifni broj 1 Tarife kao sastavnog dijela Zakona o sudskim taksama («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 18/99, 65/03 i 97/04) koja se primijenjuje na podneske u parničnom postupku, a ne u zemljišno-knjižnim stvarima. Smatra da je u konkretnom slučaju sud trebao primijeniti tarifni broj 13, koji normira da se za zabilježbu plaća taksa u iznosu od 50 KM, odnosno tarifni broj 14-5, tj. da se za zabilježbu prvenstvenog reda plaća taksa u iznosu od 10 KM.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od
23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, u koje nesporno spada i obaveza plaćanja sudske takse kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati sudsku taksu, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Obzirom da se u konkretnom slučaju dakle ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Zakona o sudskim taksama, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se u apelantovom slučaju radi o zloupotrebi prava, slijedi da da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić