Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3265/07 (B. B.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3265/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 3265/07, rješavajući apelaciju Biljane Bošković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Bošković podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-

2601/05 od 31. oktobra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Biljana Bošković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Toronta, Kanada, koju zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnijela je 1. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-2601/05 od 31. oktobra 2007. godine.

2. Zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/I-23-6/2001 od 5. maja 2003. godine, odbačen je zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u ulici Bolnička 30/1, Sarajevo, kao neblagovremen.

3. Zaključkom Uprave broj 23-04/I-23-259/02 od 22. maja 2003. godine, odbačen je zahtjev apelantice za vraćanje u posjed predmetnog stana kao neblagovremen.

4. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-3123/03 od 20. januara 2004. godine, poništen je zaključak Uprave, broj 23-04/I-23-6/2001 od 5. maja 2003. godine, i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

5. Zaključkom Uprave, broj 23-04/I-23-6/01 od 8. septembra 2005. godine, odbačen je zahtjev apelantice za vraćanje u posjed predmetnog stana kao neblagovremen. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelantica nije obratila sa zahtjevom u rokovima određenim odredbama čl. 5. i 18.e Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01 i 29/03).

6. Rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-19850/05 od 28. oktobra 2005. godine, odbijena je žalba apelantice izjavljena protiv zaključka Uprave, broj 23-04/I-23-6/01 od 8. septembra 2005. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, s obzirom na provedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni organ pravilne i zakonito postupio kada je žalbu apelantice na ćutanje administracije od 26. februara 2001. godine prihvatio kao zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, iz razloga što apelantica u toku postupka nije dostavila dokaze da je zahtjev za vraćanje u posjed stana podnijela decembra 1998. godine. Ministarstvo je dalje navelo da kako se u konkretnom slučaju ne radi o stanu koji je bio uništen ih oštećen u smislu člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» broj 56/01), to je prvostepeni organ pravilno zaključio da je zahtjev apelantice podnesen 26. februara 2001.godine podnesen neblagovremeno, u smislu člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Minstarstvo je istaklo da kako je zahtjev za vraćanje stana apelantica podnijela nakon propisanog roka to joj je, u smislu člana 5. stav 3. pomenutog zakona prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, te je zbog toga prvostepeni organ umjesto zaključka o odbacivanju zahtjeva trebao donijeti rješenje u smislu člana 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99), i odbiti zahtjev kao neosnovan, međutim, ta povreda ne predstavlja bitnu povredu postupka, jer je u suštini pravilno donesena negativna odluka, pa time nisu povrijeđena prava apelantice, a niti je to uticalo na zakonitost pobijanog rješenja.

7. Presudom Kantonalnog suda, broj U-2601/05 od 31. oktobra 2007. godine, odbijena je tužba apelantice podnesena protiv rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-19850/05 od 28. oktobra 2005. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su i osporeno rješenje kao i prvostepeni zaključak doneseni na zakonit i pravilan način, odnosno, da su doneseni na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu odredbi procesnog i materijalnog prava, te je Kantonalni sud prihvatio i sve razloge tih akata kao jasne, potpune i pravno valjane.

8. Apelantica se žali da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član 10. Ustava Bosne i Hercegovine, Aneks IV Mirovnog sporazuma.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju apelantica je Upravi podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koja je zaključkom od 8. septembra 2005. godine, odbacila zahtjev apelantice kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantičinu žalbu kao neosnovanu. Apelantica je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 28. oktobra 2005. godine. Kantonalni sud je odlučujući o tužbi donio presudu, broj U- 2601/05 od 31. oktobra 2007. godine, kojom je tužbu odbio, ističući u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za vraćanje zakonit i pravilan. Iz navedenog proizilazi da presuda Kantonalnog suda na koju se apelantica žali, nije presuda o meritumu njenog zahtjeva, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je apelantičin zahtjev za vraćanje stana odbačen kao neblagovremen.

12. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelantice za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelantice na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-

1310/06, od 15. februara 2007. godine).

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3265/07 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio