Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3112/06 (J. R.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Pravo na rad
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3112/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3112/06, rješavajući apelaciju Jandrije Rakite, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jandrije Rakite podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj Rev-921/05 od 14. septembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-158/05 od 22. aprila 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jandrija Rakita (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 17. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-921/05 od 14. septembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-158/05 od 22. aprila 2005. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev Ustavnom sudu za izuzimanje sutkinje Seade Palavrić, predsjednice Ustavnog suda, iz rada i odlučivanja o predmetnom zahtjevu. Apelant navodi da je razlog za to općepoznata činjenica da je sutkinja Seada Palavrić, kao sekretar Ureda Vlade FBiH, u spomenutom postupku pred Domom za ljudska prava povodom apelantove prijave zastupala tuženu stranu Federaciju Bosne i Hercegovine, pa smatra da to predstavlja zakonsku smetnju da ona sada, kao sudija Ustavnog suda, učestvuje u odlučivanju o njegovoj apelaciji.
2. U skladu sa članom 93. tačka 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je u Vijeću od pet sudija u sastavu: potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, nakon razmatranja apelantovog zahtjeva za izuzimanje, donio odluku da se zahtjev za izuzimanje predsjednice Ustavnog suda Seade Palavrić u radu i odlučivanju o predmetnoj apelaciji odbije kao neosnovan, jer je zaključio da je navedeni apelantov zahtjev neosnovan.
3. Apelant je 19. maja 1996. godine podnio tužbu protiv Saveza udruženja građana oštećenog sluha BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), navodeći da je bio zaposlenik tuženog od 1981. godine i da je u postupku reizbora u julu 1991. godine primljen u profesionalni radni odnos i imenovan na radno mjesto sekretara. Dalje je naveo da je 31. decembra 1993. godine službeno otputovao u Kiseljak, Zenicu, Travnik, Mostar, Split i Zagreb, te da se, usljed ratnih djelovanja, nije vratio u Sarajevo, a da je tuženi u međuvremenu donio odluku da mu prestaje radni odnos. Apelant je 1. aprila 1996. godine podnio zahtjev tuženom za uspostavljanje radnopravnog odnosa i vraćanje na radno mjesto na kojem je radio do odlaska na službeni put. Istim zahtjevom je od tuženog zatražio da mu dostavi i odluku o prestanku radnog odnosa, te pošto od tuženog nije dobio odgovor i odluku, podnio je tužbu sudu.
4. Općinski sud je 24. aprila 2001. godine donio međupresudu broj Pr-41/96 kojom je utvrđeno da je apelantu nezakonito prestao radni odnos, te se, saglasno tome, poništavaju Odluka i Rješenje tuženog broj 17-4/93 i broj 17-5/93 od 30. aprila 1993. godine o prestanku apelantovog radnog odnosa. Tuženom je naloženo da apelantu uspostavi radnopravni status počevši od 1. maja 1993. godine i da ga rasporedi na radno mjesto sekretara ili druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi u roku od 8 dana od dana pravosnažnosti ove međupresude. Istom presudom je utvrđeno da će o preostalom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva sud odlučiti nakon pravosnažnosti međupresude.
5. U obrazloženju međupresude Općinski sud je naveo da su Odluka i Rješenje tuženog broj 17-
4/93 i broj 17-5/93 od 30. aprila 1993. godine o prestanku radnog odnosa apelanta nezakoniti, jer je tuženi 17. marta 1993. godine donio rješenje kojim je apelant upućen na čekanje posla za period od 12 mjeseci. Također, sud je naveo da tuženi nije mogao donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa zbog toga što nije vođen disciplinski postupak u skladu sa zakonom i pravilnikom tuženog, kojim bi bila utvrđena apelantova disciplinska odgovornost i izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, a što je uvjet za donošenje odluke o prestanku radnog odnosa. Stoga, Općinski sud je zaključio da tuženi nije mogao donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta, jer je već bio upućen na čekanje posla u trajanju od 12 mjeseci.
6. Kantonalni sud je 8. novembra 2001. godine donio Rješenje broj Gž-869/01 kojim je uvažio žalbe apelanta i tuženog i ukinuo prvostepenu presudu. Istim rješenjem postupak u ovoj pravnoj stvari je prekinut radi dostavljanja spisa Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija).
7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant bio uposlenik tuženog 31. decembra 1991. godine, da mu je u toku rata prestao radni odnos i da se njegov radnopravni status može riješiti jedino u skladu i na način kako je to propisano Zakonom o radnim odnosima. Naime, članom 143. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu je propisano da, ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na pravo uposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. Zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležni postupak Kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Stavom 2. člana 143. Zakona je propisano da se radnicima na čekanju posla smatraju lica koja su bila na radu 31. decembra 1991. godine. Budući da je apelant bio radnik tuženog na navedeni dan, Kantonalni sud je utvrdio da se konkretni spor odnosi na pravo radnika iz člana 143. navedenog zakona, te da se o njegovom zahtjevu može odlučivati samo u skladu sa navedenom odredbom.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-65/02 od 4. jula 2002. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-869/01 od 8. novembra 2001. godine.
9. Kantonalna komisija je 25. septembra 2003. godine donijela Zaključak broj 13-04-34-Ž-
13900/00 kojim je apelantova žalba odbačena zbog nenadležnosti. U obrazloženju Zaključka Kantonalna komisija je navela da je Općinski sud proslijedio kompletan spis radnog spora koji je apelant pokrenuo tužbom protiv tuženog. Budući da se apelantov tužbeni zahtjev odnosi na povrat na posao i nadoknadu ličnog dohotka za period od 30. aprila 1992. godine, što uključuje i realizaciju svih prava iz radnog odnosa, Kantonalna komisija je zaključila da, prema odredbi člana 143. Zakona o radu, nije nadležna za ta pitanja. Stoga je apelantovu žalbu odbacila zbog nenadležnosti s tim da se kompletan sudski spis nakon pravosnažnosti ovog zaključka vrati Općinskom sudu radi donošenja odluke o započetom radnom sporu.
10. Presudom Općinskog suda broj PR-41/96 od 28. oktobra 2004. godine utvrđeno je da su nezakoniti Odluka i Rješenje tuženog broj 17-4/93 i broj 17-5/93 od 30. aprila 1993. godine prema kojima je apelantu prestao radni odnos. Istom presudom tuženom je naloženo da apelantu uspostavi radnopravni status sa 1. majom 1993. godine i da ga rasporedi na radno mjesto sekretara ili na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi uz obavezu da mu isplati neisplaćene plate precizirane kao u izreci presude za period od marta 1993. do aprila 2004. godine sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom II izreke presude odbijen je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na neisplaćene plate i dnevnice za određeni period sa zateznim kamatama. Stavom III izreke presude u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje Općinski sud se proglasio apsolutno nenadležnim i odbacio apelantovu tužbu u tom dijelu, te ukinuo sve provedene radnje.
11. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelantov tužbeni zahtjev djelimično osnovan, i to u dijelu u kojem je apelant predložio da se utvrdi da mu je na nezakonit način prestao radni odnos, jer je iz provedenih dokaza utvrđeno da su rješenje i odluka tuženog od 30. aprila 1993. godine kojima je apelantu prestao radni odnos nezakoniti, jer je u vrijeme donošenja navedene odluke i rješenja apelant već bio na čekanju posla. Takođe je utvrđeno da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plata za period od marta 1993. do aprila 2004. godine, jer je to šteta koju je apelant trpio donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa, a visinu tužbenog zahtjeva u dosuđujućem dijelu Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka. Općinski sud je odbio apelantov preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćenih plata za januar i februar 1993. godine u iznosu od 2.889,32 KM, jer apelant nije dostavio dokaze da mu plate nisu bile isplaćene, a iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su obračunati doprinosi za navedene plate, kao i da nije dokazao visinu neisplaćenih plata. Takođe, Općinski sud je odbio apelantov zahtjev za isplatu naknada iz radnog odnosa dnevnica zbog toga što apelant nije dokazao visinu neisplaćenih dnevnica. Općinski sud je odbacio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na uplatu doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje i proglasio se nenadležnim, jer je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju predviđeno da se sva prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju u upravnom postupku.
12. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-158/05 od 22. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-921/05 od 14. septembra 2006. godine, djelomično je usvojena žalba tuženog i preinačena Presuda Općinskog suda broj PR-41/96 od 28. oktobra 2004. godine, tako što je utvrđeno da su Odluka i Rješenje tuženog broj 17-4/93 i broj 17-5/93 od 30. aprila 1993. godine prema kojima je apelantu prestao radni odnos nezakoniti. Tuženi je obavezan da apelantu uspostavi radnopravni status radnika na čekanju posla od 1. maja 1993. godine do 5. maja 2000. godine, te da mu isplati naknadu za vrijeme čekanja na poslu za period od marta 1993. do aprila 2000. godine i naknadu na ime otpremnine sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosima preciziranim kao u izreci presude. Dalje, presudom Kantonalnog suda apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u stavu II izreke, a u stavu III je ostala neizmijenjena.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio Zakon o radu, kao relevantni materijalni propis, jer je članom 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FBiH“ broj 32/00) propisano da će se postupci ostvarivanja zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završiti u skladu sa propisima koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je za uposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. Zakona o radu. Dakle, član 143. se jedino izuzima i ima retroaktivno djelovanje bez obzira na to da li su raniji propisi povoljniji za uposlenika. S obzirom na činjenično stanje i relevantne odredbe Zakona o radu, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je poništio odluke tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa, jer su one već po sili zakona ništave, a sudska odluka u tom dijelu ima samo deklarativni karakter, te da tuženi uspostavi radnopravni status apelantu. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Općinski sud pogrešno primijenio navedeni propis kada je naložio da se apelant vrati na posao, pa je u tom dijelu prvostepena presuda preinačena, jer je članom 143. stav 4. Zakona o radu propisano da, ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. (apelant je radnik na čekanju iz člana 143. stav 2) ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana (šest mjeseci od stupanja na snagu Zakona, tj. do 5. maja 2000. godine), prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu. Kantonalni sud je zaključio da je, u skladu sa citiranom odredbom, apelant imao status radnika na čekanju i taj status je tuženi dužan da mu uspostavi u periodu od 1. maja 1993. do 5. maja 2000. godine, kada mu je po sili Zakona radni odnos prestao. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je prvostepenu presudu ukinuo u dijelu koji se odnosi na isplatu apelantovih plata u periodu od 5. maja 2000. godine pa dalje i odbio apelantov zahtjevom s obzirom na to da u tom periodu nije radio, niti je bio radnik na čekanju posla, pa mu bilo koje od tih prava ne pripada. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da apelantu pripada pravo na otpremninu zbog prestanka radnog odnosa na osnovu člana
143. Zakona o radu.
14. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i da je diskriminisan u uživanju prava na rad. Apelant se žali da je sud igonorisao njegove dokaze o etničkoj diskrimnaciji. Takođe, apelant se žali da mu je Kantonalni sud u pobijanoj odluci dosudio prava iz člana 143. Zakona o radu koja su izvan njegovog tužbenog zahtjeva i za koja nije nadležan u zamjenu za prava koja mu je dosudio prvostepeni sud po osnovu nezakonitog prestanka radnog odnosa. Apelant hronološki obrazlaže odluke sudova u konkretnom postupku i iznosi razloge zbog kojih smatra da se ne može smatrati radnikom na čekanju iz člana 143. Zakona o radu. Isto tako, apelant smatra da su osporene odluke suprotne i da ignorišu stav Doma za ljudska prava iz Odluke o prihvatljivosti i meritumu u predmetu broj CH/99/2007 kojom je usvojena njegova predstavka protiv Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da mu je navedenim postupanjem sudova povrijeđeno pravo na imovinu.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud je zaključio da, suprotno navodima iz apelacije, ne postoji nijedan osnov, u smislu člana 93. Pravila Ustavnog suda, za izuzimanje predsjednice i sutkinje Seade Palavrić iz rada i odlučivanja u ovom predmetu.
17. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine). Takođe, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom.
18. Ustavni sud je utvrdio da se dio apelacionih navoda odnosi na, navodno, pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer su u konkretnom slučaju, prema apelantovom mišljenju, sudovi nezakonito primijenili odredbu člana 143. Zakona o radu. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. U odnosu na apelantove navode da su sudovi o njegovom zahtjevu odlučili prema odredbi člana
143. Zakona o radu, te da su, u tom smislu, sudovi pogrešno primijenili materijalni propis, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim presudama utvrđeno da je apelant Rješenjem tuženog broj 2-11/93 od 17. marta 1993. godine upućen na čekanje posla na period od 12 mjeseci. To znači da je predmetno rješenje doneseno prije donošenja odluke i rješenja tuženog broj 17-4/93 i broj 17-5/93 od 30. aprila 1993. godine, kojim mu je utvrđen prestanak radnog odnosa. Presudom Kantonalnog suda, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, zaključeno je da je apelant, u smislu člana 143. stav 2, imao status radnika na čekanju posla na dan stupanja na snagu Zakona o radu, 5. novembra 1999. godine, te pošto ga tuženi nije pozvao na rad u roku iz stava 1. navedenog člana (šest mjeseci od stupanja na snagu Zakona, tj. do 5. maja 2000. godine), radni odnos mu je prestao po sili zakona. Sudovi su dali obrazloženja za svoje zaključke u vezi sa apelantovim statusom radnika na čekanju posla koja nisu proizvoljna s obzirom na to da su zasnovana na relevantnim zakonskim odredbama.
20. U odnosu na apelantove navode da su osporene odluke suprotne zaključcima iz Odluke Doma za ljudska prava broj CH/99/2007, koja je donesena povodom njegove predstavke protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je utvrdio da je odlukom Doma za ljudska prava na koju se apelant poziva utvrđena povreda apelantovog prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da osporene odluke sudova ignorišu odluku Doma za ljudska prava, odnosno da su suprotne zaključcima iz Odluke Doma broj CH/99/2007 s obzirom na to da se u navedenoj odluci Dom za ljudska prava ograničio samo na ispitivanje razumnosti dužine trajanja postupka i pružio apelantu efektivan pravni lijek utvrđujući povredu i dosuđujući mu naknadu štete. Apelantovi navodi o predugom trajanju postupka i nakon odluke Doma za ljudska prava mogu biti samo razmotreni u kontekstu izvršenja odluke Doma za ljudska prava i u tom smislu apelant je mogao podnijeti svoj zahtjev. Ustavni sud je utvrdio da takav zahtjev apelant nije podnio.
21. Apelant je, takođe, naveo da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koje je iznio i u odnosu na navodno kršenje prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud već zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. U pogledu apelantovog navoda o njegovoj diskriminaciji u uživanju prava na rad, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda da ta povreda postoji, uz apelaciju nije dostavio dokaze ili ukazao na činjenice na osnovu kojih bi navedenu povredu prava na koju se poziva učinio vjerovatnom ili mogućom u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije u uživanju prava na rad očigledno (prima facie) neosnovani.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić