Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-646/08 (M. V.)

Odluka donesena 06. 05. 2009.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-646/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 6. maja 2009. godine, u predmetu broj AP-646/08, rješavajući zahtjev Milenka Vasiljevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Milenka Vasiljevića za donošenje privremene mjere.

Obustavlja se iseljenje Milenka Vasiljevića iz stana koji se nalazi u Sarajevu u ulici Hamze Čelenke broj 50 koje je zakazano 8. maja 2009. godine u 11.00 sati, na temelju rješenja Općinskog suda u Sarajevu u predmetu broj I-77393/08.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirza Hadžić advokat iz Sarajeva, podnio je 27. februara 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj: Gž-2797/04 od 17. decembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj: P-1235/3 «B» od 11. oktobra 2004. godine. Apelant je 29. aprila 2009. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio njegovo iseljenje, iz stana u Sarajevu u ulici Hamze Čelenke broj 50. (u daljem tekstu: predmetni stan) koje je zakazano 8. maja 2009. godine u 11.00 sati, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelant je dobio predmetni stan na korištenje 1980. godine, kada je bio u braku sa Jokom Vasiljević (u daljem tekstu: tužiteljica) sa kojom je imao dvoje malodobne djece. Do razvoda braka između apelanta i tužiteljice došlo je 1989. godine. Rješenjem tadašnjeg Osnovnog suda II u Sarajevu (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-6/90 od 10. jula 1990. godine tužiteljica je određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, dok je apelantu naloženo da isti napusti kada mu se obezbijedi nužni smještaj.

3. Tužiteljica je 9. juna 2003. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Sarajevu sa prijedlogom da se nakon provedenog postupka donese odluka, kojom će se apelantu naložiti da se iseli iz predmetnog stana, te da ga slobodnog od ljudi i stvari preda u posjed i nesmetano raspolaganje tužiteljici. Tokom postupka tužiteljica je naglašavala kako smatra da je prestala njena obaveza da apelantu obezbijedi nužni smještaj, nakon što je otkupila predmetni stan i uknjižila se kao vlasnik istog. Tužiteljica je navela da je, nakon što je određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, nudila apelantu da predmetni stan zamijene za dva manja, pa čak i da je bila našla garsonjeru i jednosoban stan, ali da apelant nije htio pristati na zamjenu. Prema iskazu tužiteljice, apelant je nakon 1990. godine živio u drugom stanu kao podstanar sa nevjenčanom suprugom V.J. a koristio je jednu sobu u predmetnom stanu, koja je bila zaključana i u koju je povremeno dolazio. Početkom rata apelant je otišao u Srbiju, a tužiteljica je nastavila koristiti predmetni stan. Krajem 1992. godine apelant se vratio iz Srbije, a tužiteljica kada se, jednog dana, vratila sa posla nije mogla ući u predmetni stan jer je na istom bila promijenjena brava, što je po njenim riječima uradio apelant. Iz navedenog razloga tužiteljica za vrijeme rata nije uspjela ući u posjed predmetnog stana, živjela je kao podstanar na raznim lokacijama a status podstanara ima i danas. Preko svoje kćerke predlagala je apelantu da se riješi nastala situacija tj. da joj apelant kupi garsonjeru ili da određeni novčani iznos a da on ostane živjeti u predmetnom stanu, na što apelant nije pristao. U ovom dijelu iskaz tužiteljice potvrdila je i njena kćerka u svom iskazu.

4. Iz dokaza provedenih tokom postupka, vidljivo je da je Uprava za stambena pitanja donijela rješenje broj 23/3-372-1684/98 od 7. marta 2001. godine kojim je potvrđeno da je tužiteljica nosilac stanarskog prava na navedenom stanu, a da apelant predmetni stan koristi bez pravnog osnova. Iz zapisnika o uvođenju u posjed tužiteljice u predmetni stan od 16. novembra 2001. godine vidljivo je da je prilikom posjeda konstatovano da apelant koristi predmetni stan zajedno sa suprugom i sinom, te da isti ostaju u stanu dok im tužiteljica ne nađe smještaj. Iako formalno uvedena u posjed predmetnog stana, tužiteljica isti faktički nije koristila, što se može razumjeti imajući u vidu poremećene odnose sa apelantom kao i činjenicu da u tom stanu (55 m2) pored njega živi njegova supruga i sin iz tog braka.

5. Tokom postupka nije bilo sporno pitanje vlasnštva tužiteljice nad predmetnim stanom. Međutim, apelant je osporavao da je tužiteljica ikada pokušala da mu obezibjedi nužni smještaj, na šta je bila dužna prema rješenju Osnovnog suda iz 1990-te godine. Apelant tvrdi da nakon razvoda braka nikada nije izašao iz posjeda predmetnog stana, već da je tužiteljica iz istog otišla 15. januara 1989. godine sa mužem Č.D. i prilikom odlaska rekla da mu ostavlja predmetni stan. Nakon toga tj. 16. januara 1989. godine apelant je u predmetni stan doveo nevjenčanu suprugu V.J. i sina P.V. te da od tada neprekidno žive u istom. Navodi da jeste promijenio bravu na predmetnom stanu ali ne kada i kako tvrdi tužiteljica, već da je to uradio 16. januara 1989. godine kada je tužiteljica napustila predmetni stan i kada je odnijela sve svoje stvari. Prema navodima apelanta, tužiteljica je, nakon što je napustila predmetni stan, živjela u stanu Envera Bogunića Čarlija broj 14. koji joj je dao na korištenje advokat H.J. kod koga je bila zaposlena i u kome i danas živi. Osim toga, apelant naglašava da je tokom 2001. godine tužiteljica došla u predmetni stan sa D.T. koji ga je pitao da li može dati tužiteljici jednu sobu na korištenje, na šta je on pristao i dao tužiteljici ključeve od te sobe. Apelant navodi da je penzionisan i živi u predmetnom stanu, sa ženom i sinom, od penzije od 300 KM.

6. Nakon provedenog postupka Općinski sud je donio presudu broj P-1235/03 «B» od 11. oktobra 2004. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev, te apelantu naložio da se iseli iz predmetnog stana i isti slobodan od ljudi i stvari preda u posjed i raspolaganje tužiteljici kao vlasnici tog stana u dijelu 1/1. Navedena presuda temelji se na članu 43. Zakona o osnovama vlasničko-pravnih odnosa («Službene novine F BiH» br. 6/98 i 29/03) tj. da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, s tim da vlasnik mora dokazati da ima pravo vlasništva nad stvari čiji povraćaj traži, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti posjednika. Ove činjenice su za Općinski sud bile nesporne, tj. pitanje prava vlasništva tužiteljice nad predmetnim stanom kao i činjenica da ga apelant drži u posjedu, te je udovoljeno tužbenom zahtjevu. Naglašeno je da je predmetni stan imovina tužiteljice, a da se apelant ne može pozivati na pravo na dom, temeljem činjenice da drži u posjedu predmetni stan bez ikakvog pravnog osnova, odnosno svoje pravo na dom apelant ne može zasnivati na činjenici posjeda na štetu tužiteljice.

7. Međutim Općinski sud, iako su na te okolnosti izvođeni određeni dokazi, nije na uvjerljiv i kvalitetan način obrazložio pitanje da li je tužiteljica pokušala da apelantu obezbijedi nužni smještaj, što je bio uvjet za njegovo iseljenje iz predmetnog stana. U stvari ta, vrlo bitna činjenica, nije utvrđivana posebnim dokazima, već se ista «spominje» u iskazima parničnih stranaka i kćerke tužiteljice i apelanta a u sudski spis je priloženo rješenje Osnovnog suda iz 1990-te godine. Općinski sud samo navodi da «od 1990. godine kada je tužiteljica određena za nosioca stanarskog prava nikada nije došlo do dogovora da se riješi stambeno pitanje tužiteljice i tuženog-apelanta». Prvostepena presuda se uopće ne dotiče odredbi člana 20. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list R BiH» br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te «Službene novine F BiH» br. 11/98 i 19/99), prema kojoj «Raniji bračni drug koji je po odluci suda prestao da bude nosilac stanarskog prava, dužan je da se iseli iz stana zajedno sa korisnicima stana, koji čine njegovo porodično domaćinstvo, kada mu se obezbijedi nužni smještaj».

8. Kantonalni sud je presudom broj Gž-2797/04 od 17. decembra 2007. godine odbio žalbu apelanta te potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda. Kantonalni sud je podržao stavove Općinskog suda, a za drugostepeni kao i prvostepeni sud odlučujuća činjenica bila je vlasništvo apelantice nad predmetnim stanom. U vezi nužnog smještaja apelanta Kantonalni sud je naglasio: «Na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari nije od uticaja ni obaveza tužiteljice utvrđena rješenjem Osnovnog suda Sarajevo od 10. jula 1990. godine (kojim je tužiteljica određena za nosioca stanarskog prava na spornom stanu), a koja se odnosila na obezbijeđenje tuženiku nužnog smještaja jer to može eventualno biti predmet nekog drugog postupka».

9. U apelaciji se naglašava da se osporenim presudama krši pravo na dom apelanta iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Prema navodima apelacije, redovni sudovi su rukovodeći se isključivo odredbama člana 43. Zakona o osnovama vlasničko-pravnih odnosa pogrešno tumačili odredbe člana 8. Evropske konvencije. Predmetni stan je jedini dom apelanta u kome on živi neprekidno od kada je isti dobio na korištenje. Tužiteljica je otišla iz predmetnog stana kada je sa drugom osobom zasnovala vanbračnu zajednicu, a prije 20 godina nije ni pokušala naći nužni smještaj apelantu. Tužiteljici se ne osporava pravo vlasništva nad predmetnim stanom, ali apelant smatra da je ista nezakonito postupila kada nije tražila njegovu saglasnost za otkup istog.

10. Kao razlog za privremenu mjeru navodi se da bi izvršenjem zakazane deložacije za apelanta nastupile nepopravljive štetne posljedice.

11. U odgovorima na apelaciju redovni sudovi kao i tužiteljica ostaju kod navoda iz osporenih presuda, te se naglašava pravo tužiteljice kao vlasnice predmetnog stana

12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice.

14. U konkretnom slučaju očigledno je da okolnosti ovog predmeta otvaraju pitanje ozbiljnog kršenja prava na dom apelanta iz člana 8. Evropske konvencije koja će Ustavni sud morati ispitati odlučujući o meritumu apelacije. Stoga, kod postojanja ovakvih okolnosti, a posebno kod činjenice da apelant, bez obzira na razlike u iskazima, u predmetnom stanu, ipak, živi duži niz godina sa suprugom i sinom, Ustavni sud je mišljenja da je u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka da se privremeno, na jedan kraći period, obustavi iseljenje apelanta iz predmetnog stana zakazano za 8. maj 2009. godine, dok Ustavni sud, u međuvremenu, ne ispita meritum apelacije.

15. U ovim okolnostima Ustavni sud smatra da bi izvršenjem iseljenja apelanta iz predmetnog stana, prema rješenju Općinskog suda broj I-77393, zakazanog za 8. maj 2009. godine u 11.00 sati mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice za apelanta, što je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere.

16. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

17. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

18. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-646/08 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio