Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1196/09 (A. M., N. F. i S. J.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1196/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP-1196/09, rješavajući zahtjev Anadina Mujanovića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Anadina Mujanovića, Nijaza Fazlića i Siniše Jankovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Anadin Mujanović, Nijaz Fazlić i Siniša Janković iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), a koje zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. aprila 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000471 od 14. januara 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-
0-K-08-000006 od 7. jula 2008. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora apelantima po pravomoćnoj presudi Kantonalnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-K-08-000006 od 7. jula 2008. godine apelanti su oglašeni krivim za krivično dijelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno za krivično dijelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 33. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te im je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina, odnosno jedne godine i šest mjeseci. Također, apelantu Mujanoviću je izrečena sigurnosna mjera oduzimanje predmeta - putničkog vozila marke «Pežo» registrovanog na ime Admira Ibrić iz Lukavca, uz obrazloženje da se radilo o predmetu upotrebljenom za izvršenje krivičnog dijela.
3. Odlučujući o žalbama apelanata i Kantonalnog tužioca u Tuzli (u daljem tekstu: tužilac), Vrhovni sud je, presudom broj 070-0-Kž-08-000471 od 14. januara 2009. godine, žalbe tužioca i apelanata Fazlića i Jankovića odbio kao neosnovane, a žalbu apelanta Mujanovića djelimično uvažio, te potvrdio presudu Kantonalnog suda u dijelu koji se odnosi na apelante Fazlića i Jankovića, a u odnosu na apelanta Mujanovića je prinačio tako da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina dok je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta ukinuta.
4. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovni sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih tvrdnji, apelanti prije svega ističu da je predsjednica vijeća Kantonalnog suda koji je donio prvostepenu presudu učestvovala u donošenju odluke o produženju pritvora apelantima. Po apelantima, ovo je u suprotnosti sa članom 39. stav 1. tačka e) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine kojim je propisano, da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost, između ostalog, ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, a čime je povrijeđen princip nepristrasnog suda. Nadalje, apelanti ističu da je prvostepeni sud, na pismeni predlog tužilaštva, donio rješenje o spajanju krivičnog postupka koji se vodio protiv apelanta Mujanovića i apelanata Fazlića i Jankovića, iako ovaj predlog tužilaštva nije bio dostavljen odbrani. Naime, prvostepeni sud je rješenje o spajanju postupka donio na prvom ročištu za glavni pretres održanom 15. aprila 2008. godine i odmah nakon toga se prešlo na čitanje optužnice i davanje uvodnih riječi odbrane, iako odbrane, u trenutku otpočinjanja glavnog pretresa nisu imale optužnice iz svakog od spojenih predmeta, niti su im dostavljeni dokazi iz istih. Na ovaj način su apelantima uskraćeni uslovi i vrijeme za pripremu odbrane. Najzad, apelanti ukazuju da je sud odluku o njihovoj krivici zasnovao u najvećem dijelu na iskazu svjedoka koji je sa tužiocem zaključio sporazum o priznanju krivnje, a koji je, sa apelantom Mujanovićem imao status optuženog. U tom smislu, smatraju da su oba suda propustila da poklone posebnu pažnju ocjeni iskaza ovog svjedoka, koji je, prilikom svjedočenja, imao izraženi lični interes zbog zaključenog sporazuma o priznanju krivnje, te koji je i sam, na glavnom pretresu izjavio da je «uslov za zaključenje ovog sporazuma bio pristanak da svjedoči protiv inspektora». Apelanti smatraju da sve navedeno upućuje na zaključak da «utvrđeno činjenično stanje u ovom predmetu ukazuje na povredu Ustava, a ocjena dokaza se doima očigledno proizvoljnom».
5. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelanti ističu da nastavljanje izdržavanja izrečenih kazni zatvora, prije donošenja konačne odluke po njihovoj apelaciji, predstavlja nastavljanje kršenja ljudskih prava sa nesagledivim posledicama, a što bi moglo dovesti i do nastanka štete sa nesagledivim posledicima.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
7. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o povredi ljudskih prava. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
9. U konkretnom slučaju, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
10. Imajući u vidu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić