Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3486/08 (K. K.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3486/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 3486/08, rješavajući zahtjev Kadrije Kolića, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Kadrije Kolića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Kadrija Kolić (u daljnjem tekstu: apelant), sa Ilidže, podnio je 3. novembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-07/454 od 16. oktobra 2008. godine i rješenja Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 8. oktobra 2008. godine. Dopunom apelacije od 6. februara 2009. godine, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da odloži izvršenje rješenja Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 8. oktobra 2008. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 8. oktobra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 16. oktobra 2008. godine, apelant je, u svojstvu branioca osumnjičenog Zvonimira Blaževića, kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000 KM, zbog toga što je u podnesku od 7. oktobra 2008. godine uvrijedio sud izrazima: „vjerovatno ste usmeno zabranili da se mom branjeniku dostavljaju paketi sa ličnim potrepštinama, što je svojstveno samo koncentracionim logorima i molimo da donosite odluke koje su kompatibilne sa pozitivnim zakonskim propisima i da prestanete diskriminirati mog branjenika“. Navedenim rješenjem je određeno da je apelant navedenu kaznu dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti ovog rješenja.

3. U obrazloženju rješenja Sud BiH naveo da je 7. oktobra 2008. godine sud zaprimio podnesak apelanta kao branioca osumnjičenog Zvonimira Blaževića, u kojem je apelant naveo da je supruga Zvonimira Blaževića istom donijela paket sa ličnim potrepštinama, kojom prilikom je sud prijem paketa odbio primiti uz obrazloženje da sud to ne dozvoljava. Također, sud je naveo da je apelant u svom podnesku naveo „vjerovatno je sud usmenom naredbom zabranio da se osumnjičenom dostavljaju lični paketi, što je svojstveno samo koncentracionim logorima“, te da je zamolio „da se u predmetu njegovog branjenika donose odluke kompatibilne sa pozitivnim zakonskim propisima i da sud prestane diskriminirati osumnjičenog Blaževića“.

4. Izrazi napisani u podnesku, po mišljenju suda, takve su prirode da grubo vrijeđaju ugled i dostojanstvo suda, zbog čega je sud, na osnovu člana 150. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), donio rješenje da se apelant kazni. Nadalje, u obrazloženju svoje odluke Sud BiH je naveo da sud od branilaca u krivičnom postupku očekuje visok nivo profesionalnog ponašanja i elementarnu pristojnost u komunikaciji sa sudom i ostalim učesnicima u postupku, koja će osigurati dostojanstvo i integritet samog postupka i svih učesnika. U odnosu na visinu novčane kazne, Sud BiH je istakao da je cijenio težinu uvrede i način na koji je izvršena, te je zaključio da iznos od 3.000, 00 KM u potpunosti odgovara svrsi zbog koje je izrečena.

5. Sud BiH, je rješenjem broj X-KRN -07/ 454 od 16. oktobra 2008. godine, odbio apelantovu žalbu koju je izjavio protiv rješenja od 8. oktobra 2008. godine. U obrazloženju rješenja navedeno je da sadržaj i tekst koji je apelant napisao u dostavljenom podnesku i po mišljenju tog vijeća predstavlja uvredu sudu. Naime, vijeće smatra da je upoređivanje suda i pravosudnih organa sa koncentracionim logorima krajnje uvrjedljivo, te da se to ničim ne može opravdati, a pogotovo ne argumentima koje u žalbi apelant iznosi. Na kraju, sud je zaključio da navedene okolnosti, koje su po mišljenju i ovog vjeća u ožalbenom rješenju pravilno utvrđeno, narušavaju elementarnu pristojnost u komunikaciji sa sudom, kao i dostojanstvo i integritet suda i ostalih učesnika u postupku, a svojom težinom opravdavaju izricanje sankcije u mjeri kako je to i određeno prvostepenim rješenje.

6. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/454 od 15. januara 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem istog suda broj X-KRN-07/454 od 3. februara 2009. godine, apelantu je izrečena novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 60 dana. U obrazloženju rješenja, sud je naveo da je apelantu bio dat rok do 13. novembra 2008. godine da plati izrečenu novčanu kaznu. Budući da apelant nije platio kaznu u datom roku, pa ni nakon pismenog upozorenja, sud je, pozivajući se na odredbe člana i člana 47. KZ Bosne i Hercegovine, izrečenu novčanu kaznu zamijenio kaznom zatvora.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava, apelant vidi u tome što smatra „da je činjenični zaključak o vrijeđanju suda proizvoljan“, jer su prema njegovim navodima „u podnesku napisane riječi koje su pobijanim rješenjem inkriminisane, osnovane“. Nadalje, apelant navodi da „inkriminisane“ riječi u podnesku kojim se obratio sudiji za predhodni postupak nisu uvredljive za sudiju, a posebno da nisu uvredljive za sud, zato što je on samo „osnovano molio istom formulacijom da se prestane sa diskriminiranjem njegovog branjenika i da se donesu zakonite odluke“ . Stoga je, po apelantovom mišljenju, Sud BiH krajnje proizvoljno primijenio materijalno pravo, te pogrešno izveo zaključak da se u konkretnom slučaju radi o uvredi suda, a ne o urgenciji ili molbi.

8. U dopuni apelacije apelant je naveo da je, 15. januara 2009. godine, Sud BiH donio rješenje kojim mu je novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 60 dana, te da je rješenjem tog suda od 3. februara 2009. godine, odbijena kao neosnovana apelantova žalba koju je izjavio protiv navedenog rješenja. Osim što je naveo da će pretrpiti nenadoknadivu štetu zbog plaćanja nepotrebnih kamata na iznos uplaćene kazne ili nematerijalnu i materijalnu štete zbog nezakonitog izdržavanja kazne zatvora, apelant nije obrazložio zahtjev za izdavanje privremene mjere, već je svoj zahtjev temeljio na tvrdnjama o kršenju njegovog prava na pravnično suđenje.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP 346/09 od 26. februara 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dao bilo kakve razloge i dokaze zašto nije mogao platiti izrečenu novčanu kaznu, zbog čega je kao posljedica njegovog neplaćanja, uslijedilo postupanje Suda BiH u smislu odredbe člana 47. stav 2. KZ BiH, je izrečena novčana kazna od 3. 000,00 KM zamjenjena kaznom zatvora od 60 dana. Također, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji prima facie ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

13. Imajući u vidu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere, pa je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3486/08 (K. K.) | Sudska praksa | Aktio