Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-644/07 (M. B.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-644/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 644/07, rješavajući apelaciju Milje Bašević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milje Bašević podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž- 06-000 213 od 6. decembra 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milja Bašević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, koju zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0- Gž-06-000 213 od 6. decembra 2006. godine.

2. Apelantica je 4. maja 2005. godine Osnovnom sudu u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijela tužbu protiv Ranka Kosorića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Srednjoškolskog centra Sokolac (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi utvrđivanja nosioca stanarskog prava.

3. Presudom Osnovnog suda broj P: 154/05 od 27. januara 2006. godine utvrđeno je da je apelantica stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na jednosobnom stanu površine 36 m² koji se nalazi u Sokocu, ulica Cara Lazara broj 17, drugi sprat (u daljnjem tekstu: sporni stan), a čiji je vlasnik drugotuženi, koji je dužan to priznati i sa apelanticom zaključiti odgovarajući ugovor kojim će joj omogućiti trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza sud utvrdio da je rješenjem RO Srednjeg i usmjerenog obrazovanja i vaspitanja «Slobodan Princip Seljo» iz Sokoca, čiji je pravni sljednik drugotuženi, od 28. januara 1985. godine, prvotuženom dodijeljen sporni stan i da je prvotuženi 20. maja 1985. godine sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti Općine Sokolac (u daljnjem tekstu: SIZ stanovanja) zaključio Ugovor o korištenju spornog stana broj 01/4-202/85. Nakon toga je sa vlasnikom spornog stana sačinjen zapisnik o primopredaji stana. Dalje se navodi da je nesporno utvrđeno da je u ljeto 1986. godine prvotuženi, na osnovu usmenog dogovora, dopustio apelantici da se useli u sporni stan, jer je ona bila bliski srodnik njegove žene. Također je utvrđeno da je prvotuženi obavezao apelanticu da plaća režijske troškove za stan i da je od momenta useljenja pa sve do 2001. godine niko nije uznemiravao u korištenju stana. Sud je na kraju zaključio da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitom useljenju apelantice u predmetni stan, ali da je apelantica takvim useljenjem, zbog proteka vremena korištenja stana, u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, stekla svojstvo nosioca stanarskog prava.

4. Odlučujući o žalbi prvotuženog, izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 27. januara 2006. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 014-0-Gž-06-000 213 od 6. decembra 2006. godine uvažio žalbu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pogrešan i neosnovan zaključak usvojivši apelanticin tužbeni zahtjev. Sud svoju odluku zasniva na odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» broj 14/84-Prečišćeni tekst) kojom je propisano da stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Također, sud navodi da je odredbom člana 30. stav 1. istog zakona propisano da ako se neko lice nezakonito useli u stan i zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za iseljenje. Stavom 2. istog člana je propisano da će na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Dalje, stavom 7. navedenog člana je propisano da se protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da u nadležnom sudu zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija u roku od daljnjih pet godina. Prema tome, Okružni sud je utvrdio da se protekom roka od osam godina (3+5) gubi pravo pokretanja i vođenja postupka za iseljenje lica koje je nezakonito uselilo u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, ali da se ne stječe stanarsko pravo u smislu člana 11. istog zakona. Prema navedenom, Okružni sud je zaključio da je apelantica uselila u sporni stan na osnovu usmenog dogovora sa prvotuženim. Taj dogovor se ne može smatrati odgovarajućim aktom davaoca stana na korištenje na osnovu kojeg bi se mogao zaključiti ugovor o korištenju stana, te da samo dugogodišnjim stanovanjem u stanu nije mogla steći stanarsko pravo.

5. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela hronologiju događaja u vezi sa donošenjem sudskih odluka ali nije obrazložila navode o povredi prava na koje se pozvala.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Kako je navedeno u prethodnom stavu ove odluke, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća. U konkretnom slučaju, osim iznošenja hronologije rješavanja njezinog predmeta pred redovnim sudovima, apelantica nije ničim obrazložila navode o povredi ustavnih prava na koje se pozvala, odnosno nije dostavila nikakve argumente i dokaze u tom smislu. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-644/07 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio