Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-834/07 (M. M.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-834/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 834/07, rješavajući apelaciju Miloša Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Mitrovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj U:169/05 od 23. novembra 2006. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 02/2-1266185114 od 16. marta 2005. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Travnik broj MB: 1266185114, broj predmeta 1818-9325/04 od 16. decembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čačka podnio je 13. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U:169/05 od 23. novembra 2006. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 02/2-1266185114 od 16. marta 2005. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Travnik broj MB: 1266185114, broj predmeta 1818-9325/04 od 16. decembra 2004. godine.
2. Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Stručna služba, Filijala Zenica, rješavajući o apelantovom zahtjevu, 29. marta 1999. godine je donio privremeno Rješenje broj 1818-1111/98-4. Tim rješenjem je apelantu kao bosanskohercegovačkom državljaninu, sa mjestom stanovanja u Njemačkoj, priznato pravo na samostalnu invalidsku penziju (u daljnjem tekstu: penzija) u mjesečnom iznosu od 0,3577 KM počevši od 24. juna 1993. godine, uz napomenu da ovaj iznos predstavlja akontaciju penzije. Istim rješenjem je utvrđeno da navedeni iznos, usklađen 1. aprila 1998. godine, odnosno na dan donošenja rješenja, iznosi 144,958 KM. Također je utvrđeno da će o zahtjevu za transfer penzije odlučiti direktor Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Stručna služba, Radna jedinica za zajedničke poslove i provođenje penzijskog i invalidskog osiguranja u Sarajevu.
3. Zavod je 20. februara 2003. godine donio Rješenje broj 02/2-1266185114 kojim je utvrdio da se apelantu ne odobrava isplata penzije u inostranstvu, a koja je priznata Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe u Travniku (u daljnjem tekstu: KAS Travnik) broj 1266185114 od 21. januara 2003. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 27. septembra 2002. godine Zavodu podnio zahtjev za isplatu penzije u inostranstvu. Zavod je utvrdio da je rješenjem direktora KAS Travnik od 21. januara 2003. godine apelantu priznato pravo na penziju u mjesečnom iznosu od 0,3576 KM počevši od 24. juna 1993. godine, a da će se o transferu penzije odlučiti nakon zahtjeva imenovanog. Zavod je, postupajući prema odredbama člana 107. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» 29/98 i 32/01), zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za isplatu penzije u inostranstvu, jer apelant ima prebivalište u DZ Srbiji i Crnoj Gori sa kojom Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: BiH) nema zaključen ugovor o socijalnom osiguranju za isplatu penzije apelantu u inostranstvo.
4. KAS Travnik je, postupajući povodom apelantovog zahtjeva, 16. decembra 2004. godine donio Rješenje broj 1818-9325/04 kojim je utvrdio da se apelantu, državljaninu DZ Srbije i Crne Gore, uspostavlja isplata penzije počevši od 12. aprila 2004. godine i da će isplatu penzije u iznosu od 167,38 KM mjesečno vršiti Centralna likvidatura Zavoda.
5. Zavod je, odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv rješenja KAS Travnik od 16. decembra 2004. godine, donio Rješenje broj 02/2-1266185114 od 16. marta 2005. godine kojim je njegovu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Zavoda je navedeno da je apelant izjavio žalbu protiv navedenog rješenja jer smatra da mu je pravo na penziju trebalo biti priznato počevši od 24. juna 1993. godine. Zavod je zaključio da su apelantovi navodi neosnovani s obzirom na to da je odredbom člana 40. stav 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju, zaključenom između BiH i DZ Srbije i Crne Gore, a koji je stupio na snagu 1. januara 2004. godine («Službeni glasnik BiH» broj 16/03), propisano da ovaj sporazum ne utvrđuje pravo na davanje za period prije njegovog stupanja na snagu.
6. Kantonalni sud je 23. novembra 2006. godine donio Presudu broj U:168/05 kojom je apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja Zavoda od 16. marta 2005. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da su neosnovani apelantovi navodi o tome da je tuženi Zavod pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud navodi da Sporazumom o socijalnom osiguranju, zaključen između BiH i DZ Srbije i Crne Gore, nije predviđeno da će se on retroaktivno primjenjivati, te, s obzirom na to da je ovaj Sporazum stupio na snagu 1. januara 2004. godine, ovaj sud je utvrdio da apelantu ne pripada pravo na isplatu penzija za period od 24. juna 1993. godine do 31. decembra 2003. godine. Nadalje, prema stanju u spisu predmeta, Kantonalni sud je, također, utvrdio da je pravosnažnim rješenjem Zavoda od 20. februara 2003. godine odbijen apelantov zahtjev za isplatu penzije u inostranstvu, budući da u to vrijeme BiH nije imala zaključen ugovor o socijalnom osiguranju sa Republikom Srbijom, te da, stoga, nije bio ispunjen uvjet iz člana 107. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Tek zaključivanjem Sporazuma o socijalnom osiguranju između BiH i DZ Srbije i Crne Gore su se stekle zakonske mogućnosti za isplatu penzije apelantu u inostranstvu, pa je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilan zaključak Zavoda da apelantu ne pripada pravo na isplatu penzije u periodu od 1993. godine do 1. januara 2004. godine. Dalje, prema mišljenju Kantonalnog suda, Zavod je pravilno primijenio odredbu člana 104. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u pogledu dospjelih a neisplaćenih penzija u periodu od 1. januara do 12. aprila 2004. godine, budući da se apelant obratio zahtjevom za isplatu invalidske penzije 12. oktobra 2004. godine, a da je navedenom zakonskom odredbom propisano da dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospijeća.
7. Apelant navodi da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da ima pravo na isplatu zaostale penzije počevši od 23. maja 1993. godine. Ističe da se osporena presuda zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Sporazuma koji je BiH zaključila sa DZ Srbijom i Crnom Gorom, jer mu je pravo na privremene penzije uspostavljeno 29. marta 1999. godine, sa početkom isplate od 24. juna 1993. godine, da je prvi put podnio zahtjev za isplatu penzije 18. augusta 1993. godine, a kasnije ponovo 27. septembra 2002. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom prekršeno njegovo pravo na imovinu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da penzija koja je apelantu određena rješenjem nadležnog organa predstavlja njegovu «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također je za Ustavni sud nesporno da osporena sudska odluka i rješenja donesena u upravnom postupku predstavljaju «miješanje» u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, jer je njima utvrđeno apelantovo pravo da mu se isplaćuje penzija u inostranstvu počevši od 12. aprila 2004. godine. Ustavni sud smatra da je ovakvo miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine bilo u skladu sa zakonom. Naime, Kantonalni sud je detaljno obrazložio svoju odluku i primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju, ukazujući na odgovarajuće odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Sporazuma zaključenog između BiH i DZ Srbije i Crne Gore. Kako je obrazloženo, članom 107. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju je, između ostalog, propisano da se penzija isplaćuje državljaninu Federacije u inostranstvu, ako takva obaveza postoji prema međunarodnom ugovoru, te su se tek zaključivanjem Sporazuma o socijalnom osiguranju između BiH i DZ Srbije i Crne Gore, koji je stupio na snagu 1. aprila 2004. godine, stekli zakonski uvjeti za isplatu penzija u DZ Srbiju i Crnu Goru. Također, obrazloženo je da je članom 40. Sporazuma propisano da ovaj sporazum ne utvrđuje pravo na davanje za period prije njegovog stupanja na snagu, dok je članom 104. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje penzije ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet nakon isteka roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. U obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije utvrdio nikakvu proizvoljnost i stoga je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
11. Dalje, Ustavni sud smatra da je ovakvo miješanje u javnom interesu koji se ogleda u potrebi održavanja principa vladavine prava koji podrazumijeva jednak tretman svim lica koja su se našla u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Također, ovakvim miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom apelantovih prava, s obzirom na to da su u upravnom i sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u osporenoj sudskoj odluci nema proizvoljnosti.
12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić